Australski cirkuski ansambl Casus gostovao je u Zagrebu s dvije predstave, Knee Deep i Finding the Silence, na sceni Travno u sklopu Festivala novog cirkusa u studenome ove godine. Većina članova ovog ansambla iskusni su cirkuski umjetnici, koji su prije osnivanja Casusa bili članovi velikih cirkuskih kompanija i radili na velikim produkcijama. Casus čine Jesse Scott, Emma Serjeant, Natano Fa'anana, Lachlan McAulay i Vincent Van Berkel.
Prvo je pitanje o predstavi. Knee Deep ste odigrali mnogo puta, a predstave se mijenjaju tijekom vremena. Koliko ste je promijenili?
Knee Deep (Do koljena) napravili smo prije tri godine, kada smo osnovali Casus. Tada kada smo je osmislili, bila je vrlo različita od ovoga što je danas. Nismo imali novaca zato jer smo bili nova kompanija, pa smo morali sami otići u dućane i kupiti kostime, nismo imali oblikovanje svjetla, i nekako nismo imali način da glazba kroz predstavu zvuči dobro. Kako smo s vremenom imali sve više izvedbi, imali smo i više novaca za kostimografiju, za oblikovanje svjetla i za kupovinu opreme. To je donekle promijenilo predstavu, međutim, kako se mi kao izvođači moramo konstantno razvijati i one se mijenjaju. U ovoj se predstavi dosta služimo improvizacijom. Dio koji Emma i ja izvodimo zajedno, duo, velikim je dijelom improviziran, osim sekvenci s trikovima. I to uvijek mijenja predstavu. Ako predstavu ne bi mijenjali često, tada bi ona po mom mišljenju postala dosadna nama i publika bi to primijetila, a mi ne želimo biti izvođači koji se dosađuju na sceni, koji samo prolaze kroz pokrete. Stoga je zaista potrebno mijenjati se.
Osim tog dijela koji je većim dijelom improviziran, koliko općenito imate slobodnog prostora za improvizaciju u predstavi?
Kako imamo veliki broj trikova, akrobatskih trikova, oni uvijek moraju ostati u istome redoslijedu, jer bi inače bili opasni. Ali između svih tih sekvenci, ima prostora: na primjer, mogu prići i uhvatiti na drukčiji način, umjesto da uhvatim lakat, primit ću za rame, ili način na koji hvatam može biti drukčiji nego što sam to radio u ranijoj izvedbi – to je vrsta prostora unutar predstave za improvizaciju. Ali, čak i ti trenuci dodira su za nas ključni, netko te malo jače uhvati i budeš pomalo šokiran... Sve to čini predstavu uvijek novom.
Predstava ostavlja dojam ogoljenosti. Imate oblikovanje svjetla, to je očigledno, ali ono je vrlo, vrlo jednostavno. S druge strane, vaši su kostimi vrlo neupadljivi, nisu svjetlucavi, a rekviziti - imate jedino ono što trebate.
To je definitivno naš odabir u radu. To je rad koji smo mi stvorili. Vjerujemo da upravo to pokazuje istinski humanu stranu cirkusa. Ne želimo se sakrivati iza kostima, šminke i velikih setova. To Cirque de Soleil radi zaista dobro, međutim, ako govorimo o nama, ja volim izaći na scenu i reći: „Ja sam Jesse. To sam ja. Ja nisam lik, ja ne glumim nekoga drugoga. Moji su osjećaji stvarni i sirovi, a moja je povezanost s ljudima na sceni iskrena.“ Stoga, da, važno je da se ne skrivamo iza svih tih stvari.
Koji je vaš fokus, ili područje interesa u cirkuskoj umjetnosti? Kažete „bez kostima, bez skrivanja...“ sve što cirkus zapravo jest.
Da, da. Mislim da ovaj tip suvremenog cirkusa zaista uzima maha u cirkuskom poslu u cijelome svijetu, i zaista se osjećam sretnim što je to u ovom trenutku moja strast. To je način na koji ja želim stvarati cirkus i jednostavno se osjećam kako sam na pravome mjestu u pravo vrijeme u povijesti cirkusa. Da smo ovo radili prije dvadeset godina, možda ljudi ne bi shvatili o čemu se radi, i zato mi je drago da sam se rodio kada jesam. Mene zanima i režiranje: režirao sam novu predstavu Finding Silence (Pronalaženje tišine). To je bio moj prvi zaista veliki projekt kojeg sam režirao. Bio je to izazov. Bilo je to jedno nevjerojatno veliko iskustvo učenja za mene, i izvrsno je to što imam kompaniju unutar koje to mogu raditi. Osjećam kako imam slobodu i prostor upravo sada u ovom poslu i u svojoj kompaniji, i kako mogu gurati baš one granice koje bih želio gurati.
To bi onda bila glavna razlika u usporedbi s vašim iskustvom u ranijim angažmanima u velikim kompanijama. Vi i vaša kolegica Emma bili ste dio Circe, a na vašim web stranicama piše kako ste isto tako sudjelovali u stvaranju predstava. Znači da već imate iskustva s režiranjem i stvaralačkim radom. Ali...?
Ali, kada smo Emma i ja bili dio Circe, već je tada bilo sedam ljudi koji su bili izvođači, a onda je kompanija počela rasti i rasti i i rasti, sada ima zaposlenih dvadeset i dva člana ansambla na puno radno vrijeme. Za mene i Emmu je to bilo preveliko zato jer nismo imali dovoljno kontrole nad radom koji smo postavljali na scenu. A ja osjećam kako moram biti na sceni i imati potpunu kontrolu nad onime što radim. Circa je za mene bila zaista nevjerojatno iskustvo zbog toga jer su me podučavali i naučio sam vrlo mnogo, toliko mnogo da sam mogao otići i osnovati vlastitu kompaniju. I bili smo u stanju napraviti predstavu koja je funkcionirala i koja se ljudima svidjela, a sve je to po mom mišljenju zbog iskustva koje smo imali u prošlosti i naših kombiniranih povijesti zajedno.
Što se događa s petim članom? Nije ovdje...
Natano, ne, nije ovdje. Na žalost, ozlijedio je vrat i oporavlja se. Još će neko vrijeme morati mirovati i zbog toga je uskočio Vince, kao najnoviji član našeg ansambla, da zamijeni Natana u Knee Deep, ali je isto tako s nama stvarao i Finding the Silence. Bio je uključen u taj proces stvaranja.
Znači sada rastete, a za nekoliko godina vas će biti dvadeset i dvoje, bit ćete preveliki... A onda ćete reći: „Ajmo početi iz početka.“
Nadajmo se da nećemo! (smijeh)
Također sam vas željela pitati o osmišljavanju točaka. Kako ih radite? Sudjelujete li svi u istoj mjeri ili jedna osoba smisli ideju, pa onda drugi daju svoj doprinos?
To zaista zna biti različito. Kada govorimo o Knee Deep, nas je četvero odlučilo osnovati kompaniju i napraviti predstavu. Svatko od nas je u tom trenutku bio na drugoj strani svijeta i komunicirali smo putem Skypea: "Što ćemo učiniti? Napravit ćemo predstavu. Što ti imaš? Ja mogu raditi s kolutom, ja mogu raditi trapez..." i tako dalje. A ideja jaja dolazi od proslave četrdesetog rođendana mog tate. Jedan od mojih cirkuskih trenera rekao mu je neka stane na jaja dok mu je moja mama stajala na ramenima i ta mi je slika ostala u glavi još od ranog djetinjstva. Tako sam znao da se može stajati na jajima i kada smo radili ovu predstavu, pomislio sam: "Pa, evo jedne ideje, možda bi mogli to napraviti." Otud jaja u predstavi. Kako sam spomenuo ranije, puno improviziramo. Moja scena u Knee Deep s jajetom i bocom, ona u kojoj radim stojeve na glavi, potpuno je i sasvim improvizirana. Krenulo je tako da smo razgovarali kako nam treba još jedna solo točka i to s jajetom. Ja sam im rekao neka pričekaju, stavio sam jaje na pod, zatim sam pustio neku glazbu i jednostavno improvizirao – tako je nastala ta točka. Ali kada se radi o grupnim točkama, uglavnom razmišljamo o tome koju vještinu, koji trik, želimo unutra: želimo li penjanje, želimo li dinamičnu točku ili polaganu točku i sl. Zatim razmislimo o tome što bi bio trik, ili smišljamo trik kao grupa. Zajedno to oblikujemo i zaista djelujemo kao kolektiv. To je zapravo intenzivni timski rad.
Znači, ideja je jako osobna. Osim toga ste, ako se ne varam, svi imali dovoljno prostora za pokazati neke vrlo osobne vještine, kao što je origami. Jako mi se svidio taj dio, ti maleni predasi. Oni su bili potpuno privatni?
Da, definitivno. Pokušavamo ne nametati stvari jedni drugima. Ako nešto nekome ne odgovara, onda mu ne odgovara i zašto bi ga pokušavali tjerati na to, kad će neke drugi stvari funkcionirati. Da, točno kao origami. Lachlan to oduvijek zna raditi, njegov um ima tu ljepotu. Da, mi nudimo vještine koje znamo, i koristimo što imamo.
A postoji i velika doza povjerenja. Znam da se to očekuje od profesionalaca, naravno. Ali ipak, ovdje je to po mom mišljenju nekako intimno, možda zato jer je sve toliko ogoljeno i tu ste samo vi, vas četvero...
Da. Ključno je da si međusobno vjerujemo. Očigledno kada netko leti kroz zrak mora biti siguran da će ga onaj drugi uhvatiti. Ili, ako vam baš i nije dobar dan s nekim drugim, to morate ostaviti pred vratima. Ne možete tako nešto unijeti na scenu ili u dvoranu za trening zato jer onog trena kada nekoga ispustite, jedan dio povjerenja se gubi. Mislim, ponekad zaista ispustite nekoga, ali tu se radi o pogrešci u triku i to je realnost našeg posla. Ali, bez povjerenja ništa od ovoga ne bi moglo funkcionirati. I zaista je sreća da se mi međusobno toliko jako volimo.
Mislim da se to vidi. I moja je prijateljica komentirala kako se to vidi ne samo na profesionalnom nivou, nego da ima nešto emocionalno među vama, među svima vama. A što je s glazbom? Meni se jako svidjela, ali imate Aphex Twin, pa recimo Kronos kvartet, pa Carlu Bruni... Jako zanimljivi odabir, i cijelo vrijeme se provlači distorzija...
Da, bilo je tu zapravo puno glazbe s iTunesa kada smo radili predstavu. Bilo je mnogo pjesama koje sam stavio na iTunes prije mnogo godina, i mislio sam: „Ova mi se sviđa, možda bi ta mogla jednoga dana poslužiti, a možda i ova...“ Pa sam ih spremao zajedno, a kada smo radili Knee Deep razmišljali smo što bi mogli koristiti, i svi su zapravo dali svoj doprinos. A glazba zaista predstavlja lijepu poveznicu kroz predstavu. Za mene je glazba ključna za to što radimo jer može puno nadograditi. A može izvrsno poslužiti za emociju i za pokret. I meni se sviđa glazba. Mislim da je dobar odabir.
A na kraju kad ste otišli, još su nas ubili s Nick Caveom. Totalno su nas sredili. Kako razmišljate o publici? Ona se vjerojatno razlikuje od zemlje do zemlje, od vrlo rezervirane do one entuzijastične. Kako se nosite s time? Mislim, razumijem da vi radite svoj posao, to je vaša ljubav i na neki način možete imati odmak, ali s druge strane ne možete biti potpuno odmaknuti. Kako na primjer vidite zagrebačku publiku, koja je s vremena na vrijeme pljeskala iza neke točke...
Kao što ste rekli, publike se razlikuju od zemlje do zemlje, ponekad i od grada do grada. Zagreb, hrvatska publika, a ovdje smo odigrali samo jednu predstavu, pljeskala je baš kada je trebalo. Ipak, ponekad bi osjetili kako su gledatelji željeli pljeskati u nekom trenutku, ali nisu željeli da padnete ili da vas se ometa. A to je jedna od stvari koje se općenito događaju kod skoro svih publika diljem svijeta: „Treba li pljeskati? Ne znam... Možda, ne znam...“ To je nešto što vidim da je zajedničko svima. Na primjer, u Francuskoj polude na kraju i zovu na bis i tako... U Zagrebu, mogli smo ih osjetiti, bili su s nama cijelo vrijeme, nije bilo potrebno skakati na noge i vikati i vrištati. Znali smo da su s nama, oči su im bile širom otvorene i svi su bili nagnuti prema naprijed. Da, možda bi nekim ljudima ovo moglo izgledati kao pomalo rezervirano, ali ako mene pitate, ja shvaćam da je to kultura, tako se to ovdje radi. A Nijemci, kada smo igrali predstavu u Njemačkoj, oni uopće nisu pljeskali za vrijeme predstave, jednostavno su bili u potpunoj tišini, ali onda su nas zvali na bis osam, devet puta. To se vrlo razlikuje i ja volim proživljavati te razlike od zemlje do zemlje.
Ali, vama zapravo uopće ne smeta kada ljudi plješću usred točke? Ovdje je postojala ta tenzija, ljudi bi počeli pljeskati, ali im se drugi ne bi pridružili zato jer smo mislili: „Dajte ljudi, koncentracija!“ i onda bi prestali...
Ne, uopće nam ne smeta. Postoji taj element u predstavi... Mi ne završavamo točku tako što dižemo ruke u zrak tražeći aplauz. Ponekad znamo držati publiku u tenziji: ako krećemo u trik i gledatelji počnu pljeskati, znamo zaustaviti trik da bi pojačali tenziju. Znači, znamo kako ponekad i do neke mjere manipulirati publiku. Ta vještina dobro dođe, međutim, ima trenutaka kada nema pomoći: publika će poludjeti ili će sjediti u potpunoj tišini. No, općenito publika jako dobro reagira na naše predstave.
Igrali ste predstavu u kazališnim uvjetima, ali ste je vjerojatno igrali i na otvorenom, u drukčijim uvjetima. Kakva je tada odnos s publikom, je li ona opuštenija kada nije u kazalištu?
Igrali smo Knee Deep u Spiegeltentu, jako blizu publici, na sceni četiri sa četiri (metra) i visoko odignuti od tla. Publika nam je bila vrlo blizu, toliko blizu da su mogli vidjeti kapljice znoja na nama, a vi ste ih mogli gledati ravno u oči. To je bio zaista intimni način igranja predstave. Tehnički, nije zapravo bilo mračno i intimno, ali zbog toga što smo bili toliko blizu, ipak se radi o intimnosti, pa je puno toga drukčije. Igrali smo i u Francuskoj Polineziji, na Tahitima, na otvorenom. A zbog vlage u zraku, pod je bio poput bazena. Bilo je toliko mokro da smo stalno proklizavali, jedva smo mogli jedni druge hvatati, a da si ne iskliznemo iz ruku, pa je bila prisutna tenzija i neka vrsta lude povezanosti između nas na sceni. Bili nas je jako strah da slučajno netko ne bi ispao drugome iz hvata. A publika je bila stvarno s nama, iako su trikovi bili nespretno izvedeni. Nismo radili zračne akrobacije zato jer se predstava igrala vani: trapez jednostavno ne bi izdržao do kraja i morali bismo odustati. Sve je bilo jako usporeno, sve je bilo zaista sporo, a na kraju smo i mi svi bili puni masnica. To je bila jedna zastrašujuća izvedba. Ali, publici se i to svidjelo.
Željela bih još malo porazgovarati o toj razlici između bivanja u velikoj kompaniji i sadašnjosti. Što bi bile prednosti, a što mane u usporedbi sa situacijom u kojoj ste sada, a to je intimna grupa ljudi?
Mislim da je prednost kad ste u velikoj kompaniji to što se mnogo stvari rješava za vas: ugovori, financije i sve to, pa se možete potpuno fokusirati na izvođenje, dok u maloj kompaniji sve morate raditi sami. Emma je menadžer naše kompanije, jednako kao i izvođačica, pa se često zna dogoditi da mora ostaviti e-mailove, doći ravno u predstavu, i onda se odmah vratiti e-mailovima. Količina posla zna biti tisuću puta veća, ali svejedno sve morate odraditi sami, pa onda možete i imati potpunu kontrolu nad stvarima i reći: „Ovo je naše, to je naša stvar, mi smo sve doveli do tu“ I možete biti sto posto ponosni na to što ste napravili. I zato, mislim da postoje mjesta za ljude koji žele biti samo izvođači, a to je unutar velikih kompanija i to je izvrsno. A postoje i oni drugi ljudi koji moraju kontrolirati stvari koje rade i napraviti sve sami, a i to je izvrsna stvar. Ja se malo borim i nisam baš jako dobar u toj administrativnoj strani posla, radije radim premete i stojim na glavi i slično... A unutar Casusa upravo dalje učim kako režirati i brinem za umjetničku stranu posla. Unutar drugih velikih kompanija ne bih još mogao raditi takve stvari, što zbog mojih godina, što zbog iskustva: morao bih se truditi i napredovati i s vremenom doći do te pozicije. A Casus mi daje slobodu to raditi. Isto tako, zbog toga što se pomalo širimo, sada možemo i zaposliti neke ljude u koje vjerujemo. Možemo pozvati nekog izvođača kojeg volimo i cijenimo, i željeli bi raditi s njim, možda zajedno napraviti predstavu. Sami možemo odabrati, pomoći umjetnicima u cirkusu, ponuditi im novac, platiti im i omogućiti da s nama rade umjetnost. To se upravo sada počinje događati i to vidimo kao budućnost Casusa, a za mene je to nevjerojatno.
Je li odlazak iz Circe bio veliki rizik? Niste imali luksuz da možete propasti...
Ogroman. Jako veliki. Ostavio sam posao s punim radnim vremenom i plaćenim godišnjim. Ostaviti tako nešto, to je bilo strašno veliko. I zaista smo imali sreće da smo napravili predstavu koja je odmah privukla pažnju, i vrlo smo brzo s njom imali jako puno posla. Mislim, mi smo očigledno još uvijek mlada i mala kompanija, pa puno toga moramo platiti sami i ne dobivamo zapravo financije izvana. Upravo smo nedavno dobili nešto novaca od države što zaista pomaže i to je sjajno, ali zapravo nikada nismo imali veliku subvenciju. Puno stvari, rekvizite i druge stvari kupujemo sami. Uvijek sam kupujem sva ta jaja i na kraju ispadne da su troškovi veliki. Stoga, u tom smislu, to je financijski riskantna stvar, ali ja to ne radim zbog novaca, radim to zbog ljubavi prema umjetnosti. I bilo je riskantno, ali isplatilo se i jako mi je drago da sam to napravio. Jako mi je drago da sam odlučio osnovati Casus.
U Zagrebu ste tjedan dana. Kako vam se sviđa?
Stvarno mi se sviđa Zagreb. Jedan mi je prijatelj rekao da je grad malo prljavi, ali pretpostavljam da je on odsjeo u nekom dijelu gdje je možda malo prljavo. Prve večeri kada sam stigao ovamo, izašao sam u šetnju i otišao na Gornji Grad i njegova me ljepota totalno oduševila.. A bio je petak navečer, pa je bilo puno ljudi vani, ta atmosfera i energija... Stvarno mi se sviđa ovo mjesto. Volio bih se vratiti i napraviti turneju po Hrvatskoj. Moja se mama rodila u Makedoniji tako da mi jezik i akcent zvuče poznato. Jedan dio mene povezan je s ovim dijelom svijeta. Čini se kako Hrvatska postaje sve veća u smislu turizma i takvih stvari, pa se nadam da će se otvoriti prostor i za našu profesiju, i da ćemo se vratiti i napraviti turneju po Hrvatskoj.
© Lidija Zoldoš, PLESNA SCENA.hr, 15. prosinca 2014.
