Plesna scena.hr

Između medija, teorije i poezije

Kik Melone: Amoroso, autorica: Silvia Marchig

• 
  
  Amoroso, novi projekt umjetničke organizacije Kik Melone iza koje autorski i produkcijski stoji Silvia Marchig, neobičan je, tih i zanimljiv projekt. Radi se prvenstveno o plesnom istraživanju koje je autorica sprovela uz Sonju Pregrad i Pavla Heidlera, kao intenzivan improvizacijski tjedan, sidren u poeziji Sylvie Plath, a održan u tri prostora. Namjera je otvoreni proces bez finalnog produkta, no kako je Amorosu važno pre-vrednovanje najtanahnijih razina improvizacijske razmjene koje se gotovo imaterijalno isprepliću u oko pozornosti i prisutnosti, kao četvrti član ove zajednice pozvana je filmašica Sabina Mikelić. Kamera je, riječima sudionika „svjedok“, no i mnogo više od toga. Prisustvo kamere znači izlazak u javnost, a Marchig naglašava da je inicijalna potreba bila – podijeliti proces. Kamera u rukama Sabine Mikelić postaje nenametljivi prevoditelj i komentator, a kako snimateljica raste u razumijevanju građe i autonomiji i aktivna sudionica.
  
  Što se događalo tijekom jednotjednog istraživačkog procesa, dano nam je na uvid u obliku 47-minutnog filma koji su režirale i montirale Mikelić i Marchig. Paradoks, gotovo konflikt montiranja i selektiranja otvorenog procesa, a selekcija je nužno hijerarhija određene građe nad drugom, autorice rješavaju tako da Amoroso krši većinu očekivanja plesnog filma, odnosno „plesa za kameru“ koji uobičajeno znači intenziviranje koreografije pokretom kamere i montažom.
  
  Kadrovi ovdje poštuju usporavanje, gotovo blijeđenje pokreta, prikazuju često nelogične akcije koje dolaze iz duboke koncentracije sudionika. Film je žanrovski negdje između dokumentarnog i eksperimentalnog filma no ne koristi mogućnosti dodatne estetizacije snimljene plesne izvedbe. Izvedena građa odabrana je i ostavljena takva kakva jest, što znači mjestimično više ili manje zanimljiva. Dokumentarizam je vidljiv i u kronološkom praćenju triju prostora u kojima sudionici borave, a koji očekivano proizvode razlike u njihovom ponašanju. Izuzetno su zanimljivi dijelovi razgovora, koji donekle objašnjavaju tijek procesa, a zapravo zalaze u zahtjevnu suvremenu plesnu teoriju.
  
  Pratimo li dosadašnji rad Kik Melone projekta, u središtu interesa je izvedba i izvedbenost, često pojačana do ekscesa visokim intenzitetom teatralizacije i samoironije. U Amoroso tema je i dalje identična, samo je pristup radikalno pomaknut. Marchig kao da se baca u ponor potpuno nepredvidivog, odustajući od sigurnosti scene i izvedbe, ulazeći u nepoznati medij filma, pokušavajući afirmirati ono najintimnije, najefemernije i najkrhkije u trenutku plesne izvedbe. Bez koreografije kao manifestacije određene ideje i izvedbe kao čina dijeljena toga – što ostaje? Prisustvo, blizina, prijenos, reakcija, ritam, impuls… I je li to dovoljno – da bi se zvalo plesom? Izvedbom? Ako jest, kako to prenijeti gledatelju i kako gledati?
  
  Nakon rada na improvizaciji, potom dugotrajne montaže (pitanje: što s ostatkom materijala i koji je odnos montirane forme naspram ideje otvorenog procesa?) nailazimo na knjižicu Amoroso. To je kompilacija tekstova, privatnih prepiski, teorijskih promišljanja i komentara sudionika koji prate proces, ali dotiče i svakodnevicu, viđene predstave, citate.
  
  Marchig, Pregrad i Heidler vješti su pisci, artikulirani i educirani u materiji kojom se bave. Njihovi osobni glasovi, koje čujemo a posteriori gledanju filma, a koji su medijem teksta čitatelju dostupni i živi u trenutku čitanja – zatvaraju Amoroso i dižu ga na bitno kompleksniju razinu. Razmišljanja, dileme i komentari oko i uz izvedbe, knjižica stavlja pred nas otvoreno i bez zadrške, napeto i dirljivo.
  
  Kojem je segmentu plesne, kazališne, teorijske i filmske publike ovakav rad bitan, s obzirom da na svakom koraku otvoreno postavlja zbunjujuće pitanje „Što je ovo čime se bavimo?“. Rekla bih, onima koji, riječima Amorosa, vole „gledati i gledanjem tražiti, gledati kao su-čin, su-radnju, a ne gledanjem čekati događaj koji zadovoljava očekivanje“. Na polici hrvatske plesne produkcije Amoroso tako možemo svrstati pod Inter-medijska plesna teorija/poezija, s oznakom – gledati s pažnjom i vraćati se kontinuirano u (ne)pravilnim razmacima.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 24. prosinca 2014.

Piše:

Iva Nerina
Sibila