Povjesničarka plesa Sally Banes, svojom je knjigom Democracy's Body o Judson Dance Theateru etablirala pojam demokratizacije kao jedan od ključnih pojmova vezanih uz postmoderne koreografe Judson Memorial Churcha šezdesetih i sedamdesetih godina. Po Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića definicija pojma demokratizacija označava: „pretvaranje nedemokratskih pojava u demokratske; uređivanje države po demokratskim načelima; približavanje širokim narodnim masama, pojednostavljivanje, nastojanje da i najzakučastije i 'najučenije' stvari postanu dostupne shvaćanju najširih slojeva“. Ako je demokratizacija jedan od ključnih pojmova vezanih uz umjetnički rad koreografa šezdesetih i sedamdesetih godina onda s tom definicijom na umu valja propitati njihovo djelovanje. Što se konkretno demokratiziralo? Na kojim je razinama pojam demokratizacije primjenjiv?
Ako se nešto naizgled čini demokratizirano u radu postmodernih koreografa onda je to potencijalni plesni materijal. Međutim, otvaranje potencijalnom materijalu posljedica je eksperimentiranja s formalnim aspektima; poetika postmodernih koreografa odgovarala je kulturnom trendu koji je 1966. Susan Sontag izrazila u eseju Against Interpretation. Sontag je pisala o formi i sadržaju kao dva odvojena entiteta od kojih forma zahtijeva veći fokus u umjetnosti: „Naš zadatak nije pronaći maksimalnu količinu sadržaja u umjetničkom djelu. Naš zadatak je umanjiti sadržaj da bismo uopće mogli vidjeti djelo.“ Pitanja tijela i pokreta kao materijala, ili sadržaja po Sontag, bila su podređena konceptu i kompozicijskim metodama koreografiranja – što ponovo odražava vrijednosnu ljestvicu unutar konstitutivnih elemenata plesne umjetnosti. Prihvaćanje prirodnog tijela u svim njegovim stanjima te izostanak kodiranog plesnog izraza i vokabulara potvrđuju okupiranost postmodernih koreografa drugim aspektima plesnog stvaranja – postupkom koreografiranja kao obavljanja zadatka, a ne samim tjelesnim izrazom.
U eseju A Quasy Survey of Some 'Minimalist' Tendencies in the Quantitatively Minimal Dance Activity amidst the Plethora, or an Analysis of Trio A Yvonne Rainer iskazuje sklonost redukciji plesnog izraza na jednostavnu, neutralnu, fizičku aktivnost. Reduciran na taj način ples se proklamirao kao dostupan i demokratičan. Međutim, valja imati na umu kako su takva obilježja odraz drugih umjetničkih stremljenja; radikalnog propitivanja i redefiniranja medija plesa u odnosu na povijest i tradiciju plesne umjetnosti, a ne s ciljem dostupnosti po sebi. Virtuoznost je poništena i redefinirana. Možda su prihvatili tijelo, ali su postavili granice unutar kojih je ono prisutno i plesno, kako piše Deborah Jowitt u Time and the Dancing Image: „Ranier je odbacila pojedine pokrete, kao što je grand jeté, po kriteriju da ih nije moguće 'samo napraviti'.“. Postavljen je kriterij plesača kao radnika te plesa kao urađenog. Sve suvišno, što je stvaralo dojam plesača kao nadosobe, bilo je odbačeno. Ne-plesači su se jednostavno uklopili u takvu estetiku.
Možemo li stoga govoriti o strategijama koreografiranja kao demokratiziranima? Yvonne Rainer je 1965. objavila No Manifesto kojim je formulirala vlastiti pristup koreografskom stvaranju kao strategiji za demistifikaciju i objektivizaciju plesa. Manifest je definirao svojevrsnu estetiku poricanja koja više nalikuje dekonstrukciji dotadašnjeg poimanja plesa negoli demokratizaciji novih metoda. S obzirom na svjesno i naglašeno odvajanje od tradicionalnih oblika plesne umjetnosti, postmoderni su koreografi u svom ranom djelovanju odmak i kritika institucionaliziranih plesnih žanrova. Otvaranje novim koreografskim preokupacijama kroz negaciju i poništavanje popularnog i masovno raširenog ne čini se kao metoda približavanja širokim narodnim masama. Čini se kao stilsko opredjeljenje kao i svako drugo.
Djelovanje postmodernih koreografa primarno inicirano revoltom protiv tradicije oblikovalo se u vlastitu poetiku – ne po principu zajedničke estetike, nego po radikalnom pristupu koreografiji i redefiniciji medija plesa. Šezdesete godine, sa svojom proklamacijom liberalizacije, antihijerarhijskog ustroja i demokratizacije, nisu trpjele autoritativnost i hijerarhijske postavke akademskog baleta i modernog plesa. Minimalizam i konceptualna umjetnost postale su trend novih generacija umjetnika. Umjesto tehničkoj virtuoznosti ili ekspresiji subjektivne realnosti mladi su općenito bili skloni eksperimentiranju s utemeljenim postavkama semiotike i poststrukturalizma. Obzirom na institucionalizaciju navedenih etabliranih plesnih žanrova i vladajući demokratski duh vremena, novi ples mogao se utemeljiti isključivo kooperativno u alternativnoj produkcijskoj kući. Judsonove radionice bile su jedina opcija za nastavak umjetničkog razvitka i djelovanja van institucionalnih okvira. Judson Church bilo je mjesto koje se nudilo besplatno. Kolektivni ustroj Judson Dance Theatera posljedica je Robert Dunnovih otvorenih predavanja na kojima su sudionici učili kroz suradnju. Judson Dance Theater bio je demokratski u onom smislu u kojem je moguće govoriti o ravnopravnosti i jednakosti s obzirom da su u vlastitom pristupu radu neki ljudi po sebi dominantniji od drugih, a procjenjivanje bez estetskih kriterija nije funkcioniralo više od dvije godine:
„Judson Dance Theater, istraživanje i skupina ljudi i suradnički rad – to je bilo gotovo. Mislim da su ga ljudi koristili kako bi profilirali vlastiti stil, vlastiti rad. Onda su počeli osnivati trupe. Stvorili su dojamove o tome čiji im se rad sviđao, čiji nije. Postojali su, ustvari, problemi oko različitosti u kvaliteti radova. Ono što je moglo držati sve na okupu bio je osjećaj osobnog istraživanja, određene novine, i to bi se moglo provesti zbilja daleko da su svi bili posvećeni istraživanju, ili čak odbacivanju nečega već etabliranog. Kada su ljudi počeli dolaziti i raditi iste stvari – ne biti pioniri, ne istraživati, čak ni protiv etabliranog plesa – onda su se počele multiplicirati mogućnosti nerazumijevanja i manjka senzibiliteta između ljudi. Moralo je završiti. Osim toga, ljudi su razvijali vlastite karijere; imali su manje vremena i manje potrebe za Judson Dance Theaterom.“
Citat iz Democracy's Body navodi na dvije implikacije: prvu, svrha djelovanja kolektiva nije bila u kolektivizimu samom, nego u platformi koju je takav ustroj pružao pojedincima zainteresiranima za plesno stvaralaštvo kako bi bili u mogućnosti provoditi vlastita istraživanja i proizvoditi radove. I drugu, kolektivizam je funkcionirao onoliko koliko je takva platforma za preispitivanje medija plesne umjetnosti bila potrebna i svrsishodna pojedincima. Na tom tragu dolazimo do onoga što u Judson Dance Theateru možemo nazivati demokratizacijom. Radilo se o pojedincima u množini. Ono što su u modernom plesu bile nedemokratske pojave, u smislu autoritativnih ličnosti kroz koje se plesna umjetnost identificirala, ovdje postaju demokratske i dostupne širem sloju pojedinaca – svima zainteresiranima za plesno stvaralaštvo. Demokratizacija se očitovala kao dostupnost stvaranju vlastite umjetnosti.
No, s druge strane, kada je riječ o recepciji, postmoderni koreografi nisu težili dostupnosti najširim slojevima. Primjerice, situacija u kojoj su koncerti bili besplatni uvjetovana je okolnostima – svi su sadržaji u Judson Churchu morali biti besplatni. Unatoč tome publika nikada nije bila masovna. Činili su je umjetnici, slikari, glazbenici, plesači, pisci, filmski redatelji, intelektualci i eventualno ljudi koji su stanovali u okružju crkve, u Greenwich Villageu. Pretpostavka da je ukinut elitizam plesa i njegove uobičajene hijerarhije nije se ostvarila na planu njegovih recipijenata. Još jedno mjesto gdje je pretpostavka o demokratizaciji kao pojednostavljivanju neostvarena, kako navodi Jowitt: „Paradoks: stvarati umjetnost sličniju životu ne čini je nužno pristupačnijom ili popularnijom. Ustvari, izglednije je da će se ostvariti upravo suprotno.“ Postmoderni koreografi nisu stvarali u svrhu pristupačnosti gledatelju; u Terpsichore in Sneakers, Post-Modern Dance Banes piše da je cilj bio stvarati ples za zadovoljstvo plesača, bio on gledatelju ugodan ili ne, ili čak pristupačan.
Zbog svega navedenoga zaključila bih sljedeće – Judson Dance Theater nije se bavio demokratizacijom; bio je platforma za stvaranje umjetnosti čije su karakteristike djelovanja uvelike uvjetovane izvanjskim okolnostima. Njegova dominantna funkcija uvijek je bila primarno umjetničkog karaktera – preispitivanje medija plesne umjetnosti. Pojam demokratizacije je svojevrsni nusproizvod Judson Dance Theatrea primjenjiv na razinu procesa stvaranja i suradničkog rada pojedinaca, dok same umjetničke i koreografske intencije nikada nisu težile demokratizaciji niti je imale za svrhu.
© Lana Šprajcer, PLESNA SCENA.hr, 19. veljače 2015.
