Umjetnička organizacija Kabinet djeluje u području izvedbenih umjetnosti (s naglaskom na plesnu umjetnost), istražujući mogućnosti interdisciplinarne suradnje sa vizualnim umjetnostima i novim medijima. Kabinet je prostor u kojem je sve moguće, koji sakuplja i okuplja ideje, motive i načine rada, to je mjesto potrage za motivacijom, koja nas pokreće i u nama budi želju za izražavanjem i istraživanjem. U Kabinetu nema pravila, Kabinet je slobodna kreativna zona, kako kaže umjetnička voditeljica Ivana Kalc. Prema najavnom materijalu nova umjetnička produkcija kreće od psihijatrijskog sindroma Folie à deux (inducirana psihoza ili ludilo u dvoje), kada se sumanute ideje i ponašanje prenose s jedne osobe na drugu. Uzevši to kao premisu, autorice su istraživale mogućnosti zajedničkog stvaranja jezika i pokreta unutar kreativnog procesa. Istraživački proces ogolio je veze i granice između dvoje ljudi, koji kreću sa istog mjesta, ali zbog različitih osobnih i profesionalnih iskustava donose drugačije umjetničke odluke i dolaze do različitih izvedbenih rješenja.
Proizvedena stvarnost dvije izvođačice na sceni jest sjecište/presjek tih rješenja. Dvije žene zajedno stvaraju imaginarni svijet, koji balansira na rubu izvedbenosti, te međusobno dijele i nesputano podržavaju svoje izbore i odluke, ispreplićući se sa svim ostalim elementima procesa donošenja odluka (oklijevanje, nesigurnost, predomišljanje, preispitivanje, odustajanje itd.). S autoricama Ivanom Kalc, suvremenom plesačicom i Nikom Mišković, glumicom, čija je ovo prva zajednička suradnja, razgovaramo nakon njihove premijerne izvedbe u HKD-u na Sušaku u Rijeci 4. travnja 2015. najavljujući reprizna izvođenja 21. travnja 2015. u 20 sati i 20. svibnja 2015. u 20 sati u HKD-u na Sušaku, Rijeka.
Vaša prva zajednička autorska izvedba kreće od psihijatrijskog sindroma Folie à deux (inducirana psihoza ili ludilo u dvoje). Kao promatrači ili treći pozvani smo svjedočiti ispreplitanju i indukciji imaginarnih i tjelesnih materijala, zavidne vokalne, fizičke i mentalne izvođačke suradnje. Kako ste se tijekom izvedbe i tijekom rada, obzirom na vaše različite ishodišne, kazališne vokabulare našle u tom zajedno?
Ivana: Taj sindrom je meni osobno bio vrlo zanimljiv u kontekstu scenske izvedbe, u kontekstu kazališta, kad sam ga sama sebi prevela kao proces u kojem svi prisutni, i publika i izvođači, dijele i (p)održavaju ideje, manje ili više pomaknute od normale, i zbilja u tom kratkom vremenu trajanja izvedbe zajednički žive tu izvedbenu stvarnost. Meni je izvedbeno zanimljiviji taj proces nalaženja, kao nesvršeni glagol, dakle suprotno onom našle smo se. Ta konstanta potraga za zajedničkim, stalno i uporno traganje za trenutkom i načinom na koji možemo biti zajedno... – e u tom smo procesu zajedno. A da li stvarno dođemo do toga, to ovisi o samom činu stvarne izvedbe, žive izvedbe, koja je svaki put drukčija.
Nika: Na početku je bilo teško jer smo se tek upoznavale i privatno i profesionalno i dok nije došlo do tog trenutka da više nemamo nikakve zadrške jedna prema drugoj i kada smo obje mogle bolje artikulirati što je to što nas zanima i čime se zapravo želimo baviti stvari su se počele slagati same po sebi.
Kabinet je, uvjetno rečeno, jedan od posljednjih Mohikanaca riječke suvremeno-plesno-eksperimentalne proizvodnje. Nakon izvedbi Braća Kalc / Kamo sve to vodi? i Honestly Me (solo u 5 činova) Umjetnička organizacija Kabinet jest napokon(!) radila produkciju sa sredstvima dodijeljenima javnim natječajima. Kako vidite razvoj produkcijskih platformi i suradnji na riječkoj izvedbenoj sceni?
Nika: Razvoj na riječkoj sceni vidim kao nešto sporo. Činjenica da novci koje bi trebale dobiti za naš projekt još nisu sjeli na naš račun i ne zna se kada će sjesti – govori sve.
Ivana: Uvjetno rečeno riječkoj izvedbenoj sceni! Trenutno se unutar Kabineta više fokusiram na samu umjetničku proizvodnju, kako bi ta riječka scena bar donekle ostala na životu. Ima nas malo koji tu radimo i živimo, i mogućnosti za suradnju su relativno dobre, samo je financijski problem uvijek prisutan, gdje je neka, da ne kažem suvisla, potpora bude taj ključni čimbenik za neku produkciju. Kabinet je 2014. produkcijski odradio bez budžeta, jer je situacija postala vrlo opasna, suvremeni ples je bio na umoru, i te dvije premijere su bile jedine te godine u Rijeci. Sada smo dobili neka sredstva i jako sam zadovoljna što konačno mogu platiti i sebe i svoje suradnike za uloženi trud i rad. Ne znam koliko razvoj nekih novih platformi ima smisla, ako zapravo same proizvodnje nema. Čini mi se da se treba fokusirati na produkciju, boriti se za medijski prostor i razvoj publike, stvaranje nove publike.
Nika ti si kao glumica radila uglavnom u dramskim predstavama i kroz kazališni pogon HNK-a Ivana pl. Zajca. Možeš li iskustveno i produkcijski definirati razliku? Kako je to delat u nezavisnoj produkciji?
Nika: U nezavisnoj produkciji sve moraš raditi sam i to je ogroman posao i na neki način nezahvalna pozicija jer se ne možeš koncentrirati potpuno na režiju i izvođački dio posla, ali s druge strane naučiš kako stvar funkcionira i znaš obaviti kompletan posao sam i mislim da je to ogroman plus ako ti je u interesu nastaviti raditi autorske projekte i raditi nešto svoje. Žao mi je da je zbog spleta okolnosti Ivana sama obavljala između ostalog produkcijski posao, voljela bih to naučiti i jednog dana sama pisati, prijavljivati, izrađivati, promovirati i na kraju krajeva izvoditi svoje projekte.
iznimno duhovite, u interpretaciji posegnule ste za engleskim humorom i gestikulacijom. Izvedba pršti AbFab trenucima, montypaythonovskim valovitim dramaturškim prevratima i crnogujskim izrazima lica. Rijetkost je doživjeti otvoreni smijeh i publiku koja pada na svaku vašu foru. Tekstovi koje koristite kako bi dekonstruirale početak drame, koreografske sekvence koje demistificiraju grafiju pokreta nastaju kao autorsko obraćanje, ali i posveta kazališnom radu. Možete li reći nešto o principima i metodologiji rada u ovoj izvedbi?
Ivana: Moram priznati da smo u prvih nekoliko proba producirale toliko materijala da smo mogle vjerojatno nekoliko predstava napraviti. Krenuli smo s nekim slikama, koje je svaka pojedinačno imala u glavi, a imale smo i određene želje u smislu izvođačkog iskustva. Mislim da je neki glavni pokretač svega bila ta želja da se nešto izvede na određeni način, da mi kao izvođači dobijemo priliku da se izrazimo unutar takvog nekog materijala. Tijekom proba smo se stalno iznova vraćale improvizaciji, pa fiksiranju pa opet improvizaciji, dosta smo eksperimentirale i gledale gdje su te naše zajedničke točke. Ovo što sada čini predstavu je dakle taj neki presjek naših izvedbi unutar procesa. Mimo tog nekog sadržajnog elementa, kroz cijeli proces se pojavljivao problem donošenja odluka, koji smo onda inkorporirale u samu izvedbu, kao kvalitetu koja je uvijek prisutna, vrlo konstanta i transparentna. Donošenje performativnih odluka tijekom same izvedbe je objema bilo prilično novo i zahtjevno iskustvo, koje se višestruko isplati, ako je ulog sto posto iskren.
Nika: Kada smo otkrile da nas zanima sve nešto što je između i nedorečeno i što ne znaš kako da se pozicioniraš naspram toga shvatile smo da je to područje koje želimo istraživati, pa bile to naše ideje o tzv. ludim ženama, zajedničkom ludilu i sva izvođačka nesigurnost i nemogućnost artikuliranja situacije u kojoj si se našao i sumnja kojim putem krenuti te ogroman strah od odgovornosti. Sve su to bili punktovi od kojih se kretalo i iz kojeg je naša kreativnost došla do materijala koji je sad predstava. Engleski nam se činio prikladniji od hrvatskog jer još jedna od naših nadahnuća su likovi teatralnih ludih žena iz engleskih crno-bijelih filmova.
Preoblačenjem i obuvanjem visokih potpetica kao neizbježnim dodatkom poludjelih žena, prosipanjem barbika iz crne vrećice po sceni, nakon čega ste i same rasute među njima, parodirate same sa sobom. Naspram toga, igrivost ove izvedbe počiva na vašoj koncentraciji i međusobnom nadopunjavanju, zajedništvu i zavidnom fokusu. U jednoj od najava za We're in this together rekle ste da ćete biti najgora suvremena plesačica i najgora glumica i to vam izvrsno stoji. Što vam se najgore može dogoditi u ovoj izvedbi?
Nika: Najgore što nam se može dogoditi je da nismo zajedno i da se pritom ne zabavljamo dobro na pozornici.
Ivana: Najgore što se može dogoditi jest da se ne osjećamo dobro tijekom izvedbe. Mi se u tih pedesetak minuta nalazimo na dosta skliskom terenu i čini mi se da cijela predstava negdje živi od tog rizika (barem nama iznutra). Izvođački je to jako zanimljivo, a zanimljivo je jedino ako je svaki put novo i živo, iskreno i pomalo upitno.
© Mila Čuljak, PLESNA SCENA.hr, 22. travnja 2015.
Nika Mišković rođena u Rijeci 1987. godine. Magistrirala glumu na ADU u Zagrebu. Radila u brojnim kazalištima u Zagrebu. Za glavnu ulogu u predstavi Ana i Mia Anice Tomić i Jelene Kovačić dobiva brojne nagrade među kojima je i Nagrada hrvatskog glumišta u kategoriji najbolja glumačka ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstvama za djecu i mladež. Snimila je i nekoliko filmova od kojih je zapaženu ulogu imala u filmu Fleke Alda Tardozzija. Stalna je članica Hrvatske drame Ivana pl. Zajca u Rijeci te je istovremeno aktivna na nezavisnoj riječkoj sceni.
Ivana Kalc rođena je u Rijeci. Nakon formalnog obrazovanja u Rijeci (studij germanistike i povijesti), 2003. godine odlazi u inozemstvo na studij suvremenog plesa (SEAD – Salzburg; Anton Bruckner Privatuniversitat – Linz, Austrija). Nakon stečene diplome, živi i radi kao plesačica i pedagoginja u Austriji i Njemačkoj. Godine 2008. dobila je DanceWEB stipendiju u Beču (ImpulsTanz Festival). Godine 2009. osniva Umjetničku organizaciju Kabinet, u čijoj produkciji ostvaruje vlastite autorske radove. Godine 2010. definitivno se vraća u Hrvatsku i potpuno se posvećuje djelovanju u području suvremenog plesa. Iste godine postaje predsjednica UPUH-a Rijeka, 2012. članicom HZSU-a kao samostalna plesna umjetnica. Pedagoški djeluje unutar Udruge za scenske umjetnosti Prostor Plus, te predaje scenski pokret na Sveučilištu u Rijeci (studij Gluma i mediji). Surađivala je sa mnogim domaćim i inozemnim umjetnicima te gostovala na raznim festivalima u zemlji i inozemstvu.
