Plesna scena.hr

Specifičnost izvedbenog i tekstualnog koda

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Mi smo kraljevi a ne ljudi, kor. i red. Matija Ferlin

• 
  
  Predstava Mi smo kraljevi a ne ljudi najočitije i najizravnije komunicira tekstom. Sakupljen na radionicama s djecom u prvoj fazi projekta, dopunjen slikovnicama i radio emisijama, potom transkribiran i sadržajno analiziran, tekst je u konačnici montiran i okupljen u tematske cjeline oko kojih je razvijena predstava. Iako su dječji iskazi nastali kao komentari na svakodnevicu, tekst predstave radi s ontološkim, metafizičkim, emocionalnim i ključnim egzistencijalističkim pitanjima, a sve to prosijano je iz dječjeg govora. Osim sadržajno, autori zadržavaju nezrele jezične strukture, s pogreškama i nesustavnim misaonim lukovima, što proizvodi tekstualnu građu koja je iznimno emocionalno nabijena.
  
  Otvorenost i ranjivost te emocije ključ je komunikativnosti ove predstave, pred kojom publika teško da ima prostor za uzmak, a iza koje stoji borba dječjih govornika s višeslojnošću jezičnog sistema i neprobojnošću fenomena života. Tako se neposredni doživljaj predstave može opisati kao dodir u srce, a takvu gestu prema kraju predstave i vidimo na sceni, kroz postavljanje ruke glumice na srce partnera. Dječja svijest prenesena je na iskusne glumce, koji svojom interpretacijom i teatralizacijom, svakom djeliću krhkog, alogičnog teksta daju puno značenje i novu vrijednost. „Prvo su bili šamani, a kristal je u sebi unutra. U srcu.“
  
  Iza te prve zone, provokativne zamjene uobičajenog dramskog pisma i kazališnog jezika grupnim autorstvom nastalim procesom akumulacije i montaže, nailazimo na znatno manje eksponiranu, a za analizu bogatu zonu odnosa teksta i pokreta. U najavom materijalu autorski tim ističe kako: „Koristeći se pokretom kao jeziku ravnopravnim sredstvom izvedbe Ferlin, kao i u svojim prethodnim projektima, želi istražiti što se s kazalištem događa kada nekoj od njegovih temeljnih postavki istrgnemo sigurno tlo pod nogama“, a u recentnom intervjuu autor napominje kako: „U ovom, kao i u svim ranijim projektima, pokret je važan jer formira specifičan izvedbeni kod. To nije ni plesni ni dramski pokret, već pokret koji vrlo kompleksno i precizno uspostavlja samog sebe…“
  
  Već u prvim ulazima glumaca, snažna koreografska intervencija vidljiva je u posturi izvođačkih tijela, u ustrajavanju na paralelnim pozicijama nogu u hodu, povremenim dizanjima na poluprste, nošenim, umirenim rukama bez gesti, osim onih vidljivo koreografiranih, u ritmu ulaženja i izlaženja, uspostavljanju prostornih odnosa grupe i pojedinca. Upečatljiv je odnos tijela i objekata; kao što postoji tendencija dovođenja teksta i pokreta u istu ravan, tako ta tendencija postoji u odnosu prostora i objekata, kretanja i tijela.
  
  Dominantno tijelo u ovoj predstavi je scenografija, zatvoreni prostor poput sobe u potkrovlju, pojačane perspektive kosinama stropa i skrivenim otvorima. Unutar tog prostora, događa se kolektivna koreografija, koja ima svoju logiku i dinamiku, a koja je izvedba sama po sebi, povezana s dramaturškim lukom teksta, ali ne i ovisna o njemu. Ta koreografija u jednoj sceni probije u čisti pokret, u zajednički ples, sastavljen od tri isprepletena dueta, u kojima je lijeva i desna strana u inverziji, kao u ogledalu. U toj sceni vidna je simetrija arhitekture scenografije i koreografije, i posljedično njihova koherencija.
  
  Supstitucija objekata i tijela, što otvara prostor nadrealnog, uspostavlja se unošenjem stolova i stolaca u scensku igru koji nas na početku predstave dočekuju natrpani u kutu. Predmeti postaju suizvođači, produžeci tijela i njegova imitacija. Terminologijom predstave – infantilizacija odnosa prema objekatu, odražava alogičnost tekstualnog koda i otvara neograničeno polje igre.
  
  Koreografirani solo materijali slijedeća su zona predstave koju treba osloviti, u kojem otkrivamo specifične, dotad skrivene fizikalitete glumaca. Ivan Jončić prvi, neočekivano, otvara taj prostor precizno organizirane, snažno izvedene tjelesnosti. Plesno-pokretna građa, vidljivo ferlinovskoga tjelopisa, a moćno sljubljena sa specifičnim tjelesnostima glumaca-izvođača, zaprema prostor negdje između dječjih pitanja i trauma nevidljivih, a u Mi smo kraljevi a ne ljudi često optuživanih i prozivanih odraslih. Jončić se kreće povijeno, u polu-čučnju iznenađujućom mekoćom i finim tijekom pokreta. Ana Begić stabilne je, kompaktne i suverene energije koju nosi i u pokret. Rastrzan, energičan i bolan solo je tjelesno živahne i lagane Jadranke Đokić, a sinkopiran, odlučan niz koraka izvodi Livio Badurina, koji tjelesnu igru izvođački lucidno pomiče najdalje. To zgušnjavanje tjelesnosti i onog akumuliranog, a odsutnog iz teksta, prelazi u sumanuto, u prijeteće, u samodestruktivno, poput iznenadnog šibanja zida kosom Ive Mihalić, kotrljanja Ivana Jončića ili autistična nabrajanja zamaha glavom Dušana Gojića. Fizikalitet se na kraju smiruje i prelazi u vizualno – u nanošenje boja na lice, u proširivanje polja igre, u vedrinu i nadu.
  
  Mi smo kraljevi a ne ljudi na repertoaru zagrebačkog HNK-a nesumnjivo je uspješan projekt, koji će privući različitu publiku i generirati brojne rasprave i analize.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 8. svibnja 2015.
  
  Mi smo kraljevi a ne ljudi
  redatelj i koreograf Matija Ferlin
  premijera 2. svibnja 2015.
  u koprodukciji s: Kunstenfestivaldesarts, Matija Ferlin
  dramaturzi Jasna Žmak, Goran Ferčec, scenograf Mauricio Ferlin, kostimografi Desanka Janković, Matija Ferlin, glazba Nenad Sinkauz, Alen Sinkauz, dizajn svjetla Saša Fistrić, transkript Romina Vitasović, prevoditeljica Danijela Bilić Rojnić, inspicijent Suzana Bogdan Pavek
  izvode: Livijo Badurina, Ana Begić, Jadranka Đokić, Dušan Gojić, Ivan Jončić, Iva Mihalić

Piše:

Iva Nerina
Sibila