Plesna scena.hr

Teški počeci

Uz 60. obljetnicu Škole suvremenog plesa Ane Maletić (1)

• „Godine 1954, nakon gotovo desetogodišnje borbe, izmjena i dopuna prvobitnih nastavnih planova i programa koje sam provela na zahtjev Savjeta za Prosvjetu NRH, brojnih podnesaka i elaborata koje sam podnijela našim prosvjetnim vlastima, Gradski narodni odbor osnovao je Školu za ritmiku i ples u Zagrebu.“ – zapisala je u svojim materijalima Ana Maletić, postavljena od istog odbora za direktoricu Škole. Redovita nastava počinje u drugom polugodištu školske godine 1954/55. Ana je uspjela dovesti tek svoju prvu generaciju do kraja; umirovljena je iznenada, posve neočekivano u vrijeme kad je pripremala završni ispit, tako da je do kraja života imala dojam da je Škola još samo jedno od njezinih nedovršenih djela! Naravno da Škola nije u trenutku nastanka bitno promijenila percepciju i recepciju plesa, kao ni društveni status umjetnosti pokreta, ali ju je počela mijenjati, kao neki odgojni i obrazovni work in progress i to traje ustrajno poput tiha voda brege dere već šezdeset godina.
  
  Radeći na Aninoj ostavštini, prateći njezine ideje, male pobjede i češći osjećaj poraza, i njezino beskrajno strpljivo i sustavno objašnjavanje materijala uvijek iz početka: što je to suvremeni ples, što je odgojni ples, koja je razlika između imitacije i kreacije pa onda one čudne znanosti još čudnijih imena: koreutika i eukinetika… – otkrila sam našu suvremenicu, da ne kažem supatnicu. To je bilo i onda, kao i danas, duboko oranje polja predrasuda, kiča i površnosti. I beskrajno taktiziranje između raznih, međusobno uglavnom nepomirenih, taština duha i tijela.
  
  Čime se to Ana bavila, na čemu je tvrdoglavo i beskompromisno ustrajala? Činjenica je da je nije previše mučila tehnička vještina, nego izražajnost i istinitost osobe koja pleše. Smještajući je u kontekst Labanovih učenika i sljedbenika, po nepomirljivosti s klasičnim baletom bila je bliža Wigmanovoj nego Joossu, ali joj je, s druge strane, više odgovarao koreografsko-redateljski pristup plesnom teatru nego tradicija plesnog solo koncerta. Zapravo se minimalno plesački eksponirala, vrlo rano se odlučujući za autorski i pedagoški poziv, radoznala u otkrivanju „do koje će mjere biti u stanju ples prenijeti na drugoga, ne samo formalno nego i sadržajno“.
  
  Bila je pažljiva u prepoznavanju kvaliteta (eforta) i analizi pokreta (što je ishodište rada na scenskom pokretu jer omogućuje uvjerljivu karakterizaciju lika i stilizaciju radnje). Tražila je ono organsko u biću, arhetipsko u kulturi vjerujući kao i svi plesni posvećenici u poslanje plesne umjetnosti u vremenu koje se mnogim humanistima već tada, kada je ona počinjala, u prvoj polovini 20. stoljeća, činilo prijeteće. Kakva je to škola koja razvija kinestetički osjećaj (osjećaj za prostor i za druge) kad se većinu odgaja laktovima razgrtati prostor? Škola koja radi na harmoničnom razvoju ličnosti, skladu duha i tijela u vremenu racionalno razrađene iskoristivosti ljudskog mesa? I čemu služi intuicija i kreativnost u činovnički ohlađenom i propisanom sustavu da ili ne kockica?
  
  Koliko je dopisa i sjajno sročenih obrazloženja utemeljenih na međunarodnim iskustvima Ana sročila i poslala na instance političke i kulturne moći! Uzalud. Škola nikako da zaživi onako kako ju je ona zamislila, u kontekstu akademske zajednice, nego je zadržana na razini zanata, srednje stručne spreme, nešto malo više od fizičkih radnika. Nije bio problem u fizičkom radu (znoja se plesači nisu nikad sramili, bez obzira na podcjenjivanje istog u suvremenom društvu) nego u tome, a čega je Ana kao europski đak bila iznimno svjesna, da se bez obrazovne vertikale ne može dalje, nema razvoja, pomaka. Bez akademske razine nema produbljene svijesti i produženog smisla, nema teorije, povijesti, kritike... Nema onih koji bi pisali knjige niti onih koji bi ih čitali.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. svibnja 2015.

Piše:

Maja
Đurinović