Kao dio programa American Corner Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku u njihovom prostoru igroteke i u Hotelu Ritam, u razdoblju od 24. do 27. travnja 2015. održana je radionica moderne plesne tehnike Humphrey-Limón pod vodstvom plesne umjetnice i teoretičarke iz New Yorka, Nicole Speletic. Za realizaciju radionice zaslužna je osječka plesačica Tanja Pavošević uz pomoć Plesnog studija Illusion i financijsku potporu Grada Osijeka. Cilj radionice bio je baviti se pokretom i njegovim značenjem, a konkretna tema bila je ljubav, tolerancija i hrabrost kroz suvremeni kreativni potencijal. Osim vježbi karakterističnih za ove moderne plesne tehnike, na radionici se učio i dio plesnog repertoara Limón Dance Company točnije iz djela Passacaglia Doris Humphrey. Osim što je plesna umjetnica, Nicole Speletic je i doktorica znanosti na području političke filozofije, a tu je titulu stekla 2005. godine na Philosophy Georgetown University. (Više o Nikole Speletic i njezinom radu potražite na njezinoj internetskoj stranici.)
U vašem sam životopisu odmah zamijetila prisutnost dviju stvari: plesa i filozofije. Kako ih povezujete?
U početku su te dvije stvari u mom životu bile odvojene i nisam ih povezivala, ali sam postupno shvatila da su jedno. Npr. bila bih u plesnoj dvorani i netko bi objašnjavao ili opisivao nešto o tjelesnoj dinamici, o tome kako tijelo funkcionira, principe kretanja i tada bih najednom pomislila: „Ah, pa to je Hegel!”. Dakle, budući da je to bio način mog razmišljanja postalo je i način na koji ja to fizički doživljavam i proživljavam. Osim toga kada sam u Georgetownu pisala svoju disertaciju iz područja političke filozofije, bila sam usredotočena na pitanje što znači biti autonomno biće. Jer, osjećala sam da su demokratske teorije načinile mnoge pretpostavke o tome kakva su ljudska bića i za što su sposobna. Dakle, željela sam sagledati njihove pretpostavke o tome što znači biti autonomno biće. Ono što mi se tu učinilo najzanimljivijim je to da su oni tražili, istaknuli i potencirali našu stranu koja je racionalni donositelj odluka. Međutim, shvatila sam da to biće koje može imati racionalnu volju uvijek počiva i boravi u fizičkom biću, te da ih uistinu ne možemo razdvojiti. Moramo priznati i one ljudske karakteristike koje dolaze s utjelovljenjem. Biti utjelovljen nosi potpuno druge atribute od biti racionalan.
Kako je išao Vaš plesni put?
Bio je neobičan. Imala sam osam godina kada sam prvi put krenula na balet u osnovnoj školi, ali to je bilo jedanput tjedno poslije nastave, u prostoru školske kantine gdje smo se umjesto za barre držali za stolce. Iako to nije bilo u pravoj baletnoj dvorani, na mene je imalo jak utjecaj. Tada sam išla u knjižnicu i tražila sve moguće knjige o baletu. Također sam, kao djevojčica, pisala u svoj dnevnik o svim emocijama koje „nosim u sebi i ne znam što bih s njima, ali kada plešem one sve izađu van“. Bilo je to dragocjeno iskustvo, ali kako sam nastavljala sa školovanjem nije bilo mogućnosti za dobrim plesnim satima. Govorim o svom okruženju, jer naravno, odrasla sam u New Yorku i mogla sam potražiti najbolje plesno obrazovanje, ali u mom malenom susjedstvu u Queensu, s mojim roditeljima – ljudima koji nisu bili dio tog svijeta, nisu bili u dodiru s time i zapravo nisu željeli da idem tim putem (jer su vidjeli da mi dobro ide i klasično akademsko školovanje), to nije bilo moguće, tako da dugo vremena nisam pohađala plesne treninge. Ples je postao nešto čemu sam se i dalje divila ali nisam mislila da ću se ikada njime ozbiljno baviti.
Čak ni u srednjoj školi nisam plesala, ali sam se trudila tijekom ljeta pohađati plesne satove na Manhattanu. Na studijima se dogodila ista stvar – morala sam odlučiti kojim smjerom želim ići, ali ni tamo nije bilo mogućnosti za ples i zato sam plesne sate uvijek morala potražiti malo dalje i plesati pomalo, sa strane. Ali što se dogodilo; za vrijeme doktorskog studija sve sam pomalo stavila sa strane i pomislila kako se moram usredotočiti samo na to, ali sredinom druge godine shvatila sam da to neće funkcionirati, da moram imati i nešto drugo. Tada sam u potpunosti osjetila da sam postala toliko zadubljena isključivo u mentalnom i da moram pronaći nešto što će me vratiti mome tijelu.
Koliko ste tada imali godina?
Već na drugoj godini studija usmjerila sam se prema filozofiji, a odluka o plesu došla je kada sam već imala 24 godine, što je jako kasno, zar ne?
Gdje Vas je ta odluka odvela?
Priključila sam se plesnoj grupi koja je tada bila u školi. Krenula sam trenirati dva puta tjedno, zatim tri puta tjedno, a zatim sam tome pridodala još i poneke vanjske sate. Nakon što sam završila predavanja i ispite, jednu godinu nastavničkog rada u Georgetownu, odlučila sam da ću za vrijeme pisanja doktorskih radova odseliti iz Georgetowna i vratiti se u New York. Ta je odluka bila praktična jer mi je i obitelj bila tamo. U New Yorku sam odlučila raditi na pola radnog vremena i posao sam pronašla u uredu plesne kompanije! I tako sam, dok sam pisala doktorski rad, radila u uredu u plesnoj kompaniji i bila u mogućnosti češće pohađati plesne sate. Konačno sam bila u situaciji da sam mogla plesati koliko sam htjela i zapravo je to bio trenutak kada sam stvarno počela trenirati.
A otkud Humphrey i Limón?
Bila su dva puta kojima sam došla do toga. Prvi je bio u Georgetownu gdje je studentska plesna grupa imala vanjskog umjetničkog voditelja koji bi došao i radio s njima. Prvi s kim sam ja tamo radila je čovjek po imenu Dana Tai Soon Burgess koji sada ima svoju plesnu kompaniju u Washington DC-ju. On me upoznao s modernim plesom, a Randi Meares Brodmann, koja je na tu poziciju došla nakon njega, prva me upoznala sa specifičnim stilom Doris Humphrey. I onda, kad sam se odselila u New York htjela sam istražiti različite stilove i vidjeti u čemu se nalazim. Otišla sam u Ailey školu i tamo pohađala neke sate, probala sam Graham-tehniku i mnoge druge tehnike.
Drugi put povezivanja sa Humphrey i Limón radom započeo je na jednom klasu gdje je bio skladatelj Andy Monroe koji je za nas plesače improvizirao – svirao klavir i pjevao ne koristeći riječi nego samo zvukove. Zbilja sam bila dirnuta njegovom glazbom. Kada je taj kratki tečaj završio razgovarala sam s njim oko toga što dalje, što bih voljela iduće raditi i tada mi je Andy rekao kako on svira na satima Limóne instituta: „Zašto ne dođeš i ne probaš?“ I tako sam prateći njegovu glazbu otišla u Limóne studio i shvatila da je to pravo mjesto za mene.
Kad govorimo o principima kretanja Doris Humphrey, koji su, i jesu li oni bili revolucionarni i u smislu plesnog pokreta?
Moj dojam je da je to bilo prilično novo i da je to bio novi način mišljenja o pokretu. Jer ona i Martha Graham su se razvijale u isto vrijeme. I Mary Wigman! Zato mislim da su one sve na neki način bile revolucionarne, uz njih je ples heterogeno evoluirao.
Razmišljam o ovim principima kretanja koja ste nam ponudili na radionici… mi smo u 2015. i ja poznajem te principe, no vi ste ih opisivali specifičnim izrazima: povuci se gore, otvori srce… (pull your self up, open your heart). Pitala sam se jesu li to motivi pokreta koje je Humphrey ponovno otkrivala u svome vremenu?
Da, mislim da je to također jedan drugi aspekt, ta njena nada da društvo može biti bolje, da može biti transformirano, taj optimizam da ako radimo zajedno, uistinu možemo stvoriti bolji svijet. Tako da mislim da u njenom radu postoji taj motiv ljudske težnje – zajedno se možemo uzdignuti gore (pritom Nicole pokazuje poznati pokret iz Passacaglie: desnom rukom se prima za lijevo zapešće i povlači ruke u vis) i biti bolje društvo! Njezina koreografija Novi ples sastavljen je od tri dijela. U posljednjem, istoimenom dijelu vidi se da je ona društveni idealist. Zamislite da plešemo ples u kojemu smo svi jednaki, svi sudjelujemo, svi smo dragocjeni, svatko ima svoju ulogu! Zato mislim da je ona mislila vrlo optimistično o društvu tog vremena.
Kako je to povezano sa Nietzscheom? Je li se svađala s njim?
Možda na neka njegova beznađa odgovara optimizmom, ali to ne znam.
Zašto je njen ples zanimljivo istraživati iz današnje perspektive?
Postoje dva aspekta mog odnosa spram njezinog rada i repertoara. Prvi je da želim znati što više mogu o tome iz perspektive što to je i što je tada bilo; želim imati svijest i znanje o tome, ali osim toga osjećam da ta tradicija sama po sebi nikad nije razjašnjena. Nitko nije rekao – tako ide sekvenca, to su pokreti! Uvijek je sve ostavljeno pomalo otvoreno, tako da ljudi mogu uzeti esenciju principa i koristiti ih na sebi svojstven način. Tako da mislim da je to namjera unutar te tradicije – to su principi koji (nadamo se) mogu transcendirati specifični kontekst, a također mogu biti utjelovljeni i korišteni u nekom novom kontekstu. Ne želim da to bude samo muzejski rad. Zatim, ako na primjer pogledamo idejnu srž Passacaglie, mislim da se i dalje možemo poistovjetiti s time. Ali sad smo na drugom mjestu, vidjeli smo stvari koje ona nije vidjela i imat ćemo drugačiju perspektivu. No, to je i dalje aktualno, i dalje se borimo, i dalje možemo raditi na tome, i dalje to možemo plesati. Možemo nastaviti raditi na slavljenju tog ideala i danas i pokušati pronaći način da radimo zajedno, da se poštujemo više i radimo kao grupa.
Recite mi nešto o svom porijeklu. I kako ste došli do Hrvatske?
To je mix! Radila sam u Limóne institutu u New Yorku i neki je plesač ušao u dvoranu i pitao me može li objesiti letak na oglasnu ploču. Na letku se predstavljala grupa plesača iz Slovenije koji su došli u New York napraviti audiciju i povesti plesače natrag u Sloveniju da rade projekt. To me zainteresiralo jer znam da moji djed i baka s mamine strane dolaze iz Austro-Ugarske, tako da sam se odmah osjetila pozvanom u njihov projekt. Otišla sam na audiciju, dobila posao i radila taj projekt u Sloveniji. I tamo sam otkrila da mi je djed rođen u selu koje je sad dio Slovenije. Posjetila sam selo, malu crkvu koja ima zapis da je tamo rođen i kad su mu roditelji rođeni i kad su se vjenčali i zapis kad su emigrirali u Brooklyn. Ali uviđam da to prezime Speletic nije toliko učestalo u Sloveniji, čak je češće u Hrvatskoj, tako da su možda emigrirali i od nekud drugdje…ali to još ne znam…
Otkud Osijek?
Osječke plesačice Tanja Pavošević i Maja Huber studirale su u Sloveniji gdje sam ja poučavala na plesnoj akademiji, a nakon njihovog školovanja, ostale smo u kontaktu.
Poučavate li sada na Limón institutu?
Trenutno ne, ali nekad jesam i vjerojatno ću opet. Tamo sam pomagala organizirati curriculum za studijski program koji traje jednu godinu. Često smo za prvi korak koristili rad Doris Humphrey Water Study. Dogovarali smo koje bi vanjske učitelje valjalo pozvati, koje teme obrađivati itd. Onda bismo napravili i par radionica u kojima bih im približavala Nietzschea. U praktičnom smislu, to bi značilo da uzmemo plesnu frazu i vidimo što bi značilo da ju izvedemo više apolonijski ili dionizijski. Također sam s njima radila i sesiju o tome što je humanizam jer je ovaj plesni stil često opisivan kao dio humanističke tradicije.
Ako govorimo o povezivanju plesa i filozofije, gdje ste u ovom trenutku?
Sada sam ovdje i razmišljam kako moram ići naprijed i raditi više stvari kao što je ovaj posjet Osijeku. Najbolje je kada smo u dvorani, praktično radimo, krećemo se, ali također imamo i priliku razgovarati i misliti o tome, tako da praksa može biti stopljena s idejom. Osim toga, trudim se i sagledati društvo u kojem jesam i povezati to s praktičnim radom. Iako moram reći, a možda ću pritom generalizirati i apstrahirati, mislim da je srž onoga o čemu sada mislim spajanje dvije dinamike jedne sile: osjećaja reda i osjećaja kaosa. Možemo li je oblikovati i usmjeriti tako da ne ode predaleko u neki od ekstrema, jer čini mi se da oba mogu biti problematična. Možemo li iskoristiti tu energiju na način koji isprepliće potrebu za redom ali i guranje u područje kaosa. Možemo li vješto ispreplesti to dvoje tako da možemo napredovati, a ne se zabijati u zidove.
Što je sljedeće? Na koji ćete način tu ideju istraživati?
Voljela bih ponoviti ovo što smo napravili tu u Osijeku i tu suradnju proširiti da traje dulje od četiri dana, da možemo ići dalje. Također bih voljela da pogledamo neke snimke, učimo određene plesne sekvence i plešemo ih. Ako ima zainteresiranih ljudi mogli bismo, nakon što smo vježbali tehniku i stil i učili plesni repertoar, napraviti svojevrsni laboratorij i istraživati kako da to što smo naučili učinimo svojim. Svakako bih voljela da imamo više iskustva u praktičnom radu da što bolje osjetimo tjelesnost tih ideja. Prilika je to da se upitamo: Što ćemo sad mi dalje napraviti s time?
© Selma Mehić, PLESNA SCENA.hr, 29. svibnja 205.
