Plesna scena.hr

Politički angažiran ples krijesnica

7. Perforacije Festival, Rijeka – Split – Zagreb, 13. – 29. lipnja 2015.: BADco., Stranac, red. Goran Sergej Pristaš, tekst Goran Ferčec

• 
  
  „Htio sam reći samo to da je junak ove knjige osuđen zato što se nije uključio u igru. U tom smislu on je stranac u društvu u kojem živi … ako se pitate na koji način se nije uključio u igru, odgovor je jednostavan: On odbija lagati.“ – napisao je Albert Camus u američkom predgovoru Stranca. Dok je egzistencijalni revolt središnja tema gotovo svih Camusovih djela, njegov je Stranac simbol pojedinca koji se opire istinom. Dva dijela romana dvostruko su viđenje stvarnosti, prvo iz aspekta glavnog lika Mersaulta, koji je spreman umrijeti zbog svoje istine, a drugo iz aspekta društva koje mu sudi, formalno za ubojstvo, a onda i zato što drugačije gleda na stvari. 
  
  Kao i o svakom književnom klasiku, postoje različita čitanja i interpretacije. Prije dvije godine objavljen je, primjerice, roman prvijenac alžirskog novinara Kamela Daouda Meursault, contre enquete (Meursault, protuistraga). Knjiga je nedavno i nagrađena nagradom Goncourt te prevedena na engleski, čime je, kako to već biva, dobila i jaču međunarodnu pozornost. Riječ je o svojevrsnoj protimbi Camusovom klasiku ispričanoj iz aspekta ubijenog Arapina, odnosno njegova brata Haruna. Neki Camusovi kritičari, primjerice teoretičar orijentalizma Edward Said, išli su toliko daleko da su smatrali antijunaka Mersaulta predstavnikom kolonijalnog nesvjesnog, spočitavajući Camusu tipično francusko viđenje Alžira (iako je Camus deklarativno bio zagovornik alžirske neovisnosti) jer u Strancu ubijenome Arapinu nikada ne saznajemo ime, a kamoli nešto o njemu kao osobi. Arapin je lik bez identiteta i osobnosti kojeg je Mersault hladnokrvno ustrijelio jer nije vidio dobro od prejakog sunčeva svjetla. Daouda Arapinu daje ime Musa, kao i identitet, obitelj, prošlost, čime on prestaje biti nevidljivi pripadnik nekog drugog svijeta prema kojemu time ne možemo osjećati empatiju.
  
  Hrvatski izvedbeni kolektiv BADco. u najnovijoj se predstavi Stranac također nadahnuo istoimenim romanom. Koriste se narativom i diskursom te motivima i atmosferama iz romana te njima manipuliraju na razini vidljivosti zbivanja na sceni i značenja izgovorenog teksta. Možda je trag Stranca zato ovdje onaj propitivanja istinitosti, ometanja gledateljevog potpunog jasnog viđenja, no ne samo na razini izvedbe, nego i širenja tog problema na svjetlosno zagađenje u svakodnevnom doživljavanju činjenica. „Krijesnice su nestale u zasljepljujućem blještavilu okrutnih projektora: projektora promatračnica, projektora političkih showova, nogometnih stadiona, televizijskih ekrana.” – napisao je filozof Georges Didi-Huberman u knjizi Opstanak krijesnica, čije fragmente BADco. koristi u predstavi.
  
  Dominantan Camusovski motiv je stoga onaj sunca, odnosno svjetlosti, zasljepljujuće i jake, toliko da su gledateljima prilikom ulaska podijeljene sunčane naočale kako bi u nekim trenucima mogli lakše pratiti što se zbiva na sceni. „Oči koje su zapravo vidjele svjetlo, rastopile su se u čistoj ekstazi.“ – fragment je teksta Akire Mizuta Lippita citiran u predstavi. I Camus je zapisao da je njegov Mersault zaljubljen u Sunce koje ne ostavlja nikakve sjene. Izvođače vidimo u rasponu od potpunoga mraka ili polumraka iz kojeg započinje predstava, preko malih lampica u džepovima izvođača koje ostavljaju tragove pokreta u tami, sve do više desetaka reflektora kojima upravljaju, njima osvjetljavajući dijelove tijela ili ih okrečući prema brojnim malim ogledalima tako da zrake svjetlosti stvaraju umnoženi odbljesak po prostoru.
  
  Svjetla u džepovima izvođača plešu u mraku poput krijesnica koje Didi-Huberman, nastavljajući se na Pasolinijev nestanak krijesnica, vidi kao pojedinačne pokrete otpora, suprotnost zasljepljujućem svjetlu reflektora. Prema Didi-Hubermanu, krijesnice su simbol političkog utjelovljenja pojedinaca. „Ples krijesnica je taj ljupki moment koji odolijeva svijetu terora, najkratkotrajnija i nakrhkija stvar na svijetu.“ Slično kako se manipulira svjetlom i vidljivošću, čini se i s tekstom koji se indiferentno, čita s papira. Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec u nekoliko navrata jedna drugoj određuju u kojem će trenutku staviti točku, zarez ili uskličnik, čime izgovoreni tekst tek dobiva na izražajnosti.
  
  Koreografiju čini niz jednoličnih i repetitivnih migracija izvođača s jedne na drugu stranu scene te vrtnji oko svoje osi. Kasnije, kao da je idealizirani pan-mediteranski krajolik kakvog je Camus opisivao u svojim djelima, poslužilo kao koreografski predložak pa se izvođačice postepeno skidaju iz lanenih odijela do kupaćih kostima, neprestano se izležavajući, izmještajući poze naspram reflektora, mažući se kremom za sunčanje. Gledajući to, kao i scenu ubojstva s početka predstave, teško je ne oteti se slici koja je samo nekoliko dana prije premijere kružila baš svim medijima o terorističkom napadu na turiste u Tunisu dok su se sunčali na plaži, rezultirajući s 38 mrtvih.
  
  Također, kada Zrinka Užbinec kasnije dramatično iščitava poeziju Mahmuda Derviša, ponavljajući „Zapiši, ja sam Arapin! Ljuti li te to?“, i kada Nikolina Pristaš slika kartu Mediterana, a u jednom trenutku netko spominje Lampedusu, neizbježno pomišljamo na današnje strance po vodama i na obalama Mediterana koji iz područja Bliskoga Istoka i Sjeverne Aftike, uzdrmanih sukobima i ekonomski destabiliziranih, traže neki bolji život u Europi.
  
  Čini se da BADco. ne ulazi u zamku moralnog zgražanja nad tim slikama, niti ne okrivljava postkolonijalizam kao Daouda, nego primjećuje i izlaže mehanizme kroz koje danas promatramo i reagiramo na njih, filtrirano i indiferentno. Neobičan izbor maske i slabu dikciju izvođača, zasjenjuje njihova snažna tjelesna izražajnost. Uz ključnu scenografiju (Siniša Ilić) i oblikovanje svjetla (Alan Vukelić), valja istaknuti i glazbeni dvojac, Alana i Nenada Sinkauza koji čitavu predstavu prate atmosferičnom post-rock izvedbom uživo.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 1. rujna 2015.
  
  redatelj Goran Sergej Pristaš
  premijera
  dramaturgija i tekst Goran Ferčec
  koreografija i izvedba Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec, Ana Kreitmeyer
  tekstualni prilozi i izvedba Petar Milat, glazba i izvedba Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz
  crteži i scena Siniša Ilić, kostimografija Silvio Vujičić, oblikovanje svjetla Alan Vukelić, oblikovanje zvuka Jasmin Dasović, maska Iva Dežmar, produkcija Lovro Rumiha

Piše:

Jelena
Mihelčić