Plesna scena.hr

Za svježi logos u Splitu

Intervju: Nela Sisarić, kreativna direktorica IKS Festivala i osnivačica dječjeg Studija za igru, pokret i ples Kinkin

• Krajem prošle sezone, od 15. do 19. lipnja, u Splitu je održan još jedan IKS Festival. S njegovom direktoricom Nelom Sisarić razgovarali smo prije šest godina u povodu drugog izdanja festivala i zanimalo nas je što se u međuvremenu promijenilo.
  
  IKS festival proizašao je iz XONTAKT festivala kojeg su najprije činile plesne radionice i plesni filmovi. Nekoliko godina nakon toga preimenovan je u IKS festival, što je zapravo skraćenica za inovativna kazališna scena. Koliko se današnji festival programski razlikuje od onoga s kojim je pokrenut?
  
  Sve je počelo još 2008. godine upravo s projektom XONTAKT koji je već u samom početku bio osmišljen kao festival suvremenog plesa i kazališta. No, budući da su potpore lokalne zajednice i ministarstva bile oskudne za udrugu koja je tek započela s radom i koja tek sanja o osnivanju festivala izvedbenih umjetnosti, morali smo promijeniti koncept i format projekta i polako steći povjerenje i razumijevanje za naš rad u lokalnoj zajednici. Složili smo se s činjenicom, a i s našom sudbinom, da se povjerenje i podrška, kako financijska pa tako i moralna, mora zavrijediti, a ne pokloniti. I sukladno tome radili smo na razvoju i napretku. Naišli smo na veliko razumijevanje HAVC-a i dobivali smo potpore za promociju plesnog filma i videa koji je u Europi jako cijenjen filmski žanr, i tako je sve počelo. Nekoliko godina smo promovirali suvremeni plesni izričaj isključivo kroz filmski format i tako educirali splitsku publiku o kakvoj je umjetnosti riječ. Od samog početka XONTAKT-a prikazali smo više od pedeset filmova koji su danas u arhivi IKS Festivala za potrebe edukacije našeg novog Studija za igru, pokret i ples. Posjedujemo kolekciju filmova kazališne kompanije DV8, Kaeja Dance, Ultima Vez / Wim Vandekeybus, dokumentarne filmove o životu i radu Pine Bausch i mnoge druge. Potom smo započeli suradnju s Tjednom suvremenog plesa 2009. i 2010. i s Udrugom Domino od 2011. do 2013. s kojima smo započeli distribuciju plesnih predstava te smo ih zajedničkim i udruženim snagama postavljali na scenu Amfiteatra u Domu mladih. Te dvije udruge pomogle su tranziciji XONTAKT-a kao razvojnog projekta da posadi sjeme IKS Festivala – međunarodnog festivala suvremenog kazališta.
  
  Projekt XONTAKT bio je pretežno projekt za uspostavljanje novih kontakata, smjernica, suradnika, i neka vrsta testa za mene i za lokalnu zajednicu u kojoj radim. Često sam razmišljala o tome – tko to ima sličan senzibilitet kao umjetnik i tko može prihvatiti produkcijski zalogaj rada u teškim uvjetima, a istodobno dijeliti snažnu misiju promoviranja drugačije suvremene umjetnosti u Splitu. Danas, to su stalni suradnici IKS Festivala koji zajedno sa mnom promišljaju umjetničku, tehničku, produkcijsku i marketinšku realnost provedbe projekta.
  
  Kakva je programska strategija festivala, posebno za inozemne, a posebno za domaće autore, te koliko je vezana uz lokalni kontekst?
  
  Već dvije godine, dakle od kada IKS Festival ima međunarodnu dimenziju, vjerujem da umjetnički program kojeg biramo ima snažan upliv u mijenu razmišljanja o kulturi općenito unutar naše lokalne zajednice. Umjetnik kada stvara, nosi poseban logos, s vremenom pronalazi i put kako taj logos, dakle ideju, prenijeti publici kroz specifičan rukopis. Tražim predstave koje su duboko promišljene i kompanije koje su izgradile svoj redateljski i koreografski stil u konceptu. Pokušali smo približiti takvu vrstu rada Splićanima kroz ovogodišnji program IKS Festivala s predstavom Talking Head, austrijske kompanije Liquid loft (predstava je u Hrvatskoj prvi put gostovala na Tjednu suvremenog plesa 2012. op. a.). Zanimljive su mi predstave koje donose inovacije koristeći nove tehnologije, potom rubne predstave koje su hibridi performansa i plesne izvedbe, ukoliko sama srž predstave bude jednako zastupljena i u formi i sadržaju. Iznimno poštujem autore koji na promišljen način ukomponiraju performerski akt unutar kazališne ili plesne izvedbe. Takve predstave otvorenog koda u iščitavaju ostavljaju prostora za uočavanje biti, gole srži postojanja ljudskosti na sceni i njezinog znaka kroz igru izvođača – bez obzira radi li se o dramskoj ili plesnoj izvedbi. Dakako, mnogi autori tragaju za takvim djelom, no rijetki su umješni u isto vrijeme imati sadržajnu istinitost, formalnu zaokruženost i zanimanje koje traje kroz vrijeme. Na program pokušavamo dovesti predstave koje nose takav svježi logos i duh suvremenog društva. Predstave koje se neće samo dogoditi ispred vaših očiju, nego će vas duboko zamisliti. Spojiti vaše emotivno i umno kroz jedinstvo koncepta, i tako vas ukopčati u bolju, kulturniju zajednicu. Osobno, silno volim predstave koje ne pogađaju gledatelje na način da uzbude i uznemire ukoliko taj trik nije u službi višeg koncepta Jednote. Moglo bi se reći da se vodim mišlju neoplatonizma – ako je djelo dalje od Jednote, još je nesavršeno. Međutim, nemam ništa protiv vidjeti dobru predstavu koja je čisti plesni raspašoj u svojoj snazi i sili ili tehničke predstave, ako su postavljene kroz estetski strukturalizam. Tu sam svakako obožavatelj William Forsytha koji na koreografiju gleda kao organizacijsku praktiku u spoju baleta i vizualne umjetnosti.
  
  Koje bi festivalske programe izdvojila iz proteklih godina?
  
  Naš najvažniji program, kojemu pridajemo veliku pozornost, svakako je Putevima kazališta inovacije na Mediteranu. Cilj je tog projekta prikaz predstava recentne europske, mediteranske produkcije na polju inovativnog suvremenog kazališta kao kulturni program u turističkoj predsezoni u Hrvatskoj i promocija hrvatskih umjetnika u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Za sada smo uspješno uspostavili odnos s velikim centrom za eksperimentalnu umjetnost u Anconi – INTEATRO Festival. S njima smo u procesu definiranja međunarodne suradnje u velikome projektu Progetto Adriatico, regije Marche, a čija je svrha razmjena kulturnih programa koji bi učvrstili i poboljšali međunarodne projekte na području jadransko-jonske makroregije na Mediteranu. Projekt Putevima kazališta inovacije na Mediteranu izrazito je značajan i drago nam je da smo u sklopu njega Splićanima mogli predstaviti kompaniju Motus i Ricci Forte, ali u budućnosti nadam se i druge talijanske kompanije teatra d'innovazione (kazališta inovacije).
  
  Kako uspjevate financijski održati festival i koji su najveći izazovi u organizaciji?
  
  Budimo realni, imati ovakav međunarodni program, u trajanju od pet dana, s podrškom lokalne zajednice u iznosu od 50.000 kuna, pravo je čudo. Plesni program i međunarodne umjetnike koje smo odabrali za ovogodišnje izdanje imaju prestižni plesni festivali u Europi gdje se za honorar izvedbe odvaja i po nekoliko tisuća eura. Naime, da bismo imali dugoročan utjecaj, a ne samo učinak, potrebno je dosta uložiti u marketinške aktivnosti i promociju te uvijek iznova pronaći učinkovitu komunikaciju s ciljnim skupinama i krajnjim korisnicima. Ono što radimo svake godine i što nam je specifičnost je organizacijska dijagnostika i autoevaluacija nakon samog završetka festivala. Dakle, nakon izrade PAEI, PEST i SWOT analiza, koje su po mom mišljenju temeljni postulati na kojima se organizacijski gradi festival, kroz sastanak s volonterima raspravljam o analizama, dorađujem ih, razmišljam o njihovim mogućim sintezama. Također, logičke matrice (LFA) su operativni dio organizacije koje koristimo za postizanje strateških ciljeva kroz cijelu godinu. Ona je najzabavnija jer bez puno napora odmah uvidiš je li ideja moguća u provedbi ili ne. Kao producent neprestano razmišljam o organizaciji, mislim da uopće ne znam funkcionirati bez tih analiza. Što se tiče financija – surfam s koliko imam. Ove godine smo za umjetničke honorare odvojili zbilja veliku svotu iz sveukupne podrške, jer smo htjeli vrhunski međunarodni program, budući da se Split natjecao za Europsku prijestolnicu kulture (EPK) i imali smo vjeru da usprkos svim nedaćama, ulazimo u drugi krug. Htjeli smo tu ideju o EPK simbolično podržati i našim programom. Nakon svega se zapitate – vrijedi li raditi tako izvrstan međunarodni program u zajednici koja izdvaja skromnu svotu za cjelokupan festival? Što je s nacionalnim programom? Što je s kapacitetom stalnih suradnika koji su sve ove godine radili da festival postigne to što je danas? Oni nikako ne smiju biti podcijenjeni. Ostaje na našim donatorima Gradu Split i Ministarstvu kulture da odluče kakav će to IKS festival biti 2016. godine. Mi smo još jednom pokazali da možemo.
  
  Kako bi opisala marketinšku strategiju festivala i koliko su festivalski programi posjećeni?
  
  Moram priznati da je proces išao sporo, ali uspjesi ni tu nisu izostajali. Primjerice kada smo predstavu splitske kompanije FFT (Udruga Uzgon) producirali u Amfiteatru u Domu mladih 2010. godine, imali smo dvjestotinjak posjetitelja. Igrali smo je nekoliko puta godišnje. To je bila velika produkcija i u njoj je sudjelovalo više od dvadeset umjetnika. Poslije smo prikazivali predstave manjeg formata i polako obraćali pozornost na predivu scenu Amfiteatra koja još nema uporabnu dozvolu niti potrebnu infrastrukturu za profesionalno obavljanje izvedbene djelatnosti. Na posljednjem festivalskom izdanju u lipnju ove godine, nevjerojatan odaziv publike koji nas je zbilja ugodno iznenadio imala je plesno-novomedijska predstava Hakanaï poznate francuske kompanije Adrien M / Claire B, u sklopu Rendez Vous Festivala – Festivala Francuske u Hrvatskoj. Za marketinške djelatnosti unutar festivalske organizacije nemamo posebnu strategiju i pokušavamo ih pratiti kroz Gantogram – Gant dijagram koji služi za prikaz projektnog vremena. Svaka ideja je dobrodošla i ne mora nužno biti dugoročna. Vrlo važno je da predložene ideje komuniciraju s građanima, to nam je jedini kriterij. Ako se uspostavi kao dobra praksa, možda je i zadržimo. Posebnost koju mogu izdvojiti ove godine je prva festivalska minuta koja započinje točno mjesec dana prije festivala i kada se mogu naći ulaznice po promotivnim cijenama. Recimo da smo prvom minutom u marketingu postavili rok do kada međunarodni program festivala mora biti definiran i prezentiran javnosti i tu praksu ćemo zadržati. Što se tiče promocije, ove godine kao inovaciju smo imali hit sladoled IKScream s okusom ruže koji je zainteresirao javnost i koji je bio jednostavno preukusan. Dovoljno je biti inovativan i izravan – odgovor građana će uvijek postojati. Sljedeće godine lansiramo Čiks. Što mislite što je to?
  
  Koliko se u međuvremenu promijenila scena izvedbenih umjetnosti u Splitu?
  
  Ne puno, osim medijskih pisanja i previranja kadrova u javnim ustanovama i kazalištima te ravnateljima i ravnateljicama koji odlaze ili dolaze na funkciju, prošle godine imali smo priliku naš Studio za igru, pokret i ples započeti u gradskoj ustanovi Gradskom kazalištu mladih Split. Ta avantura je bila kratkog vijeka, samo godinu dana, jer novi ravnatelj tog kazališta smatra da Studio za igru, pokret i ples nije dovoljno profitabilan. I naravno, mi nakon toga nastavljamo sa radom u novom privatnom prostoru odmah do Hrvatskog narodnog kazališta s predivnim studijem koji je opremljen plesnim podom i multimedijalnom dvoranom. Posebnost studija je u edukaciji suvremenog plesa za djecu, uzrast od osam do dvanaest godina, s kojima želimo napraviti i profesionalnu produkciju. Takav inovativan program, koji u europskim kazalištima i institucijama ima odavno prepoznatljivost i publiku, može u Splitu biti unosan – u to sam sigurna. Uostalom, kada smo pokretali IKS Festival, kojeg smo gradili od 2008., dakle punih sedam godina, javnost je smatrala da nećemo uspjeti. Danas imamo Nagradu publike Teatra.hr iz 2013. godine što pokazuje da su nas građani i publika prepoznali. Što se tiče prihoda, kao indikatora naše novostvorene vrijednosti, on ne izostaje, ali nismo ni previše zadovoljni stanjem pa ćemo i dalje veliku pozornost obratiti upravo marketinškim djelatnostima kako bi IKS Festival, ali i Studio za igru, pokret i ples opstali u Splitu.
  
  Posebnost na splitskoj sceni krije mlada samozatajna novocirkuska kompanija Crowd Control, koju ovom prilikom želim istaknuti iz plesne novocirkuske scene – Sonja Bonačić, Klara Carev, Jan Hajsok i Gianluca de Pol. Silno talentirati, prepuni energije i novih, svježih ideja.
  
  Aktivna si u Nomad Dance Academy projektu. Zašto ti je to važno?
  
  Nomadska plesna akademija je izrazito dobar projekt s kvalitetnim ljudima. Od samog početka NDA promišlja nove načine horizontalne i vertikalne organizacije što je dosta specifično za nova žarišta plesne scene u Europi. Nomadska plesna akademija je po meni krenula iz misaone koncepcije u istraživanje fenomena hrvatske plesne scene i polako dobiva svoju strukturu. Kao kolektiv okuplja različite predstavnike lokalne scene koji nemaju nužno iste potrebe i ista razmišljanja. U NDA-u se po mojem mišljenju radi o apsolutnoj poliarhiji različitosti jedinki kroz kolektivno razmišljanje, o nepolitičkoj ideji koja svoja uporišta ima u europskoj dimenziji participacije i regionalizacije. Stoga volim razmišljati o NDA-u kao o zgodnom čičku na centraliziranom tijelu hrvatske plesne scene i već nekoliko godina kao takav on izvrsno opstaje. NDA dijeli onu vrstu samoorganizacije koja nadilazi dosadašnje formate u odlučivanju. Riječ je i o hrabrom kolektivu žena koje se bore da plesna scena opstane u onoj srži, a to je dosljednost sebi samima i zajednici. To je kolektiv koji svoje ja žrtvuje za zajednicu, nesebično i velikodušno, što je više puta dokazano. Izrazito poštujem taj put, iako i kod nas ima sumnji i povjerenje nije uvijek primljeno zdravo za gotovo.
  
  Kao izvođačica si djelovala u nekim projektima u produkciji IKS festivala, imaš li i autorskih interesa?
  
  Najviše sam uživala u produkciji predstave Judita sa svojim partnerom Hrvojem Cokarićem, koji ujedno potpisuje koncept i režiju. Tad smo prvi put radili zajedno i produkcija je išla vrlo glatko. Što je on zamislio,, ja bih realizirala i koreografirala. Neobičan smo spoj. Svaka naša predstava zapravo bi bila paralelno neka naša ljubavna priča, mistično iskustvo koje odlučimo zajedno proći i raditi na sebi. Nedostaje mi jako pisanje za djecu, ali to nekako nadoknadim kroz rad s djecom u Studiju za igru pokret i ples.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 21. kolovoza 2015.

Piše:

Jelena
Mihelčić