Stradavanje emigranata, rasprave oko smještaja i prihvaćanja imigranata iz Azije i Afrike posljednjih su mjeseci gorući problemi Europske unije koja je prije dvije godine raspisala projekt Migration Bodies za šesnaestero umjetnika (šestero koreografa/plesača, petero pisaca i petero vizualnih umjetnika) iz tri europske zemlje i dvije kanadske regije. Koje vrste migracija postoje? Zbog čega odlazimo iz svoje domovine? Kako migracije utječu na socijalno-ekonomske i na kulturološke prilike lokalnih zajednica? To su samo neka od pitanja s kojima su se umjetnici susreli i na koje su, svaki na svoj način, izvedbeno odgovorili. Tijekom istraživačkog dijela projekta proputovali su Italiju, Hrvatsku, Francusku i Kanadu, upoznali su se s imigrantima, prognanicima, Romima, aktivistima, slušali su predavanja biologa, sociologa, arhitekata, pravnika i geografa, ali i proučavali prirodne migracijske procese – selidbe roda, gusaka i lososa. Dobivena su iskustva koreografi/plesači Cécile Proust iz Francuske, Lee Su-Feh i Manuel Roque iz Kanade, Alessandro Sciarroni iz Italije i Jasna Vinovrški iz Hrvatske pretočili u dvadesetominutne izvedbe koje smo gledali na 32. tjednu suvremenog plesa.
Francuska koreografkinja Cécile Proust je u svom radu Ethnoscape odlučila riječima, pjesmom i plesom prenijeti priče Khabyle Lounis Saïdani, Angélique Willkie i Johna M'Palize. Aktivist iz Konga John M'Paliza odlučio je proputovati Europom s gitarom u ruci kako bi pjesmom upozorio svijet na krvave sukobe u svojoj zemlji koji se vode zbog rudnog bogatstva, posebice koltana. Budući da se ta crna ruda koristi u izradi elektroničkih uređaja, svi koji posjeduju mobitele ili prijenosna računala indirektno su odgovorni za nasilja u Kongu u kojem se nalazi pedeset posto svjetskih zaliha koltana. Ratovi u Kongu odnijeli su nekoliko milijuna nevinih života. Djeca se otimaju i regrutiraju u vojsku, žene se masovno siluju, njihova su tijela poprište borbe. „Tijelo je moćno oružje.“ – piše Cécile Proust na papirima koji okružuju publiku u Ethnoscapeu. To je predstava u kojoj, kako kaže, želi dati glas imigrantima. „Imigranti su za mene junaci. Oni bi trebali biti svima nama primjer jer mijenjaju sudbinu svojom voljom. Nemam namjeru govoriti o masi jer problem imigracije nije masovan, nego osoban. Zanimaju me određeni pojedinci i njihove priče jer je svaka od njih jedinstvena.“
U Francuskoj je mnogo imigranata, a politika te zemlje prema njima vrlo je upitna. O tome bi se kritički moglo progovoriti, no Cécile Proust je u ovom projektu tu temu zaobišla. „Prezentacija ovog projekta vrlo je kratka. Naravno da imam mnogo toga što bih na tu temu mogla reći, ali nisam imala dovoljno vremena. Osim toga, još se ne mogu distancirati od tog problema. Ne mogu o tome govoriti dok me preplavljuju osjećaji. Ljudi vole plakati, osobito kad se radi o imigrantima, a kad zbog njih plačete činite ih bespomoćnima. Naši ih zakoni viktimiziraju, političari ih čine slabima, nesposobnima da išta učine. Smatram da je to posve pogrešno. Oni su poduzeli vrlo hrabar korak, uzeli su život u svoje ruke i odlučili ga promijeniti. To je moćno. Imigranti su snažni ljudi, nisu žrtve. Želim pokazati njihovu moć jer mislim da je to silno važno. Umjetnički pristup toj temi treba biti političan, a ne emotivan. S videoumjetnikom Jacquesom Hoepffnerom napravila sam video u kojemu imigranti s kojima sam se susrela – pjevaju i plešu. Mislim nastaviti taj projekt jer mi je važno podijeliti njihove priče. Svakako ću, kad za to dođe vrijeme, progovoriti i o imigrantima u Francuskoj jer je vrlo zanimljivo promatrati kako se lokalne zajednice mijenjaju u susretima s imigrantima te kako imigranti u dodiru s Francuzima mijenjaju svoju tradiciju.“
Umjetnici pomažu pojedincima da postanu vidljivi, šire njihove priče putem svojih radova, no, ističe Proust, njihov aktivizam nije dovoljan za promjenu zakona. Umjetnici ne mogu raditi posao političara. „Vrlo smo sretni ako možemo nešto učiniti, no politika se zbog toga neće promijeniti.“ – zaključuje Cécile Proust kojoj Ethnoscape neće biti jedini rad o migracijama.
© Katarina Kolega, PLESNASCENA.hr, 29. rujna 2015.
