Svoja iskustva stečena tijekom dvogodišnjeg projekta Su-Feh Lee iznijela je u obliku umjetničkog predavanja pod nazivom Stvari koje nosim. U poluzamračenoj prostoriji, s prijenosnim računalom na koljenima, Su-Feh Lee puštala je zvukove ptica koje je snimala tijekom putovanja i gledateljima je pripovijedala uglavnom priče o prirodnim migracijama u Kanadi te o onima koje su upisane u povijest nastanka današnje države. Su-Feh Lee rođena je u Maleziji, no već godinama živi i stvara u Vancouveru. Za vrijeme boravka sudionika projekta u kanadskoj metropoli, pomogla je u organizaciji mnogih aktivnosti vezanih uz migracije. Upoznala ih je s pripadnicima pojedinih indijanskih zajednica te podsjetila na to kako su migracije Europljana na sjevernoamerički kontinent potpuno promijenile njegov izgled i dotadašnji život. Svoja je razmišljanja podijelila s publikom, a zapisala ih je i na internetskoj stranici projekta:
„Kad je Jacques Cartier 1534. sa svojom posadom došao na područje današnjeg Montreala, domoroci iz plemena Mohawk su ih vrlo srdačno dočekali, liječili su ih od skorbuta, hranili su ih. Kako su im oni odgovorili na to gostoprimstvo? Otimanjem nekolicine njihovih ljudi. Danas se u kanadskoj povijesti pleme Mohawk uopće ne spominje. Kad sam voditeljicu našeg razgleda Montreala upitala je li istina da se Montreal nalazi na teritoriju Mohawka, ona mi je pokazala u kojem se smjeru nalazi današnji rezervat. To me potaknulo na razmišljanje o tome kako je moguće da se jedan dio povijesti potpuno izbriše. Osobito ako poznajete povijest plemena Mohawk koja je uistinu fascinantna. Njihovo je pleme bilo u konfederaciji s pet drugih plemena. Ta Haudonosonejska konfederacija vrlo se često uzima kao primjer za najstariju participatornu demokraciju na Zemlji, a neki vjeruju da je njezin ustav poslužio kao primjer za konstituiranje američkog ustava.
Kako bih bolje shvatila gdje se nalazim, odlučila sam, zajedno s videastom Xavierom Curnillonom, upoznati potomke plemena Mohawk. Susrela sam mladića Thomasa Deera koji je ponosan na svoje podrijetlo i ne priznaje kanadski suverenitet nad svojim teritorijem i tijelom. Zbog toga je odlučio putovati s haudonosonejskom putovnicom. U Ženevu je sletio bez problema, no stvari su se zakomplicirale tijekom povratka. S obzirom da ne postoji izravan let iz Ženeve za Montreal, odlučio je putovati preko Francuske. U Parizu je, međutim, odveden u centar za izbjeglice jer Air France nije bio siguran hoće li ga kanadske vlasti s tom putovnicom pustiti u zemlju. U dva dana nekoliko je puta posjetio kanadsku ambasadu gdje su ga pitali je li spreman uzeti kanadsku putovnicu. Svaki put je odbio. Francuske su ga vlasti, prema Dublinskom sporazumu koji predviđa da se imigrantom bavi ona država Europske unije u koju on prvi stupi, poslale natrag u Ženevu. Švicarske su vlasti, srećom, prepoznale haudonosonejsku putovnicu te se preko Amsterdama vratio u Kanadu. Kad je sletio u Montreal, kanadski službenik za imigrante ga je pozdravio riječima: „Dobrodošli kući, gospodine Deer!“
Indijanskim obredima, ritualima i tradicijom Su-Feh Lee bavi se i u svojem koreografskom radu, što smo vidjeli i na Tjednu suvremenog plesa gdje je, osim izvedbe Stvari koje nosim, prikazala i predstavu Everything koja nije dio projekta Migracijska tijela. Sudionike projekta upoznala je i s indijanskom umjetnicom Cease Wyss koja im je pokazala kako se skuplja paprat i pravi čaj od šipka, posjetili su Muzej antropologije, a u Britanskoj Kolumbiji susreli su se s profesionalnim indijanskim plesačima Margaret i Nigelom Greinerom, slušali su priče o nastanku Kanade i prisilnom preseljenju plemenskih sela zbog dolaska novog stanovništva i stvaranja nove države.
„Zanimaju me različiti načini dekolonijalizacije, različiti obredi s pjesmama i plesom te različite priče jer je migracija upisana i u povijest moje obitelji koja se iz Kine preselila u Maleziju, a ja sam se iz Malezije preselila u Kanadu. Priče mojih baka i djedova oblikovale su moje snove i maštu. Kad sam počela razmišljati o migracijama, nekoliko pitanja mi je prolazilo glavom. Kako se krećemo? Jesmo li i koliko otvoreni prema novom i drugačijem? Dopuštamo li da nas to promijeni? Što znači biti velikodušan i dozvoliti nekome da ti mijenja dotadašnja iskustva? Shvatila sam da su oni koji dolaze u neku zemlju, podjednako kao i oni koji ih primaju, vrlo hrabri. Ta hrabrost, međutim, ne odgovara vlastima jer oni računaju na nedostatak hrabrosti, nepovjerenje, sumnjičavost.“
Sve su priče koje kroz život čujemo upisane u naša tijela, stoga jedino trebamo, smatra Su-Feh Lee, pomno osluškivati i biti propusni. Osim priča, naš je organizam satkan i od mnogih ritmova koji, unatoč različitosti, potječu iz istog izvorišta. „U talijanskom gradu Bassanu čuli smo kako priče iz svoje zemlje pomoću riječi, glazbe i ritma prenosi pjesnik i aktivist iz Konga John M'Paliza. Zanimljivo mi je bilo promatrati na koji način koristi ritam te kako izmjenjuje govor, pjesmu i ples. Isto tako oduševila me aktivistica iz Pariza koja se bavi twerkom. Ona se suprotstavlja Zapadnoj kulturi u kojoj se taj ples stražnjicom promatra isključivo iz seksualne vizure, kao objekt (muške) žudnje. Twerkanje je za nju feministički, antipatrijarhatski, dekolonijalizacijski čin. Ona nas želi podsjetiti na to da taj ples ima korijenje u matrijarhatskoj tradiciji. Kad nas je učila kako twerkati, osjetila sam da mi ritam u zdjelici i donjim organima otvara različite mogućnosti osjećanja vremena. Umjesto prema naprijed, u twerkanju se zdjelica pokreće prema nazad. Učeći taj pokret, otkrivala sam nove prostore i nove ritmove, promjenu odnosa između zdjelice i srca te zdjelice i usta, počela sam otvarati tijelo na drugačije načine. To je bilo vrlo bogato i nadahnjujuće iskustvo.“
Dok pleše, Su-Feh Lee sluša svoje tijelo, osluškuje animalnu stranu svoga bića, objekte koji je okružuju, prostor i publiku. Ne želi nametati svoju volju, nego supostojati sa svima i svime u sebi i oko sebe. „Kad smo bili u Montrealu, slušali smo predavanje biologa koji je govorio o tijelu kao teritoriju. Snažan dojam na mene je ostavio podatak da naš DNA nosi viruse i bakterije iz prošlosti. To znači da smo stvoreni od različitih bića koja su dosta starija od nas. Zato me u plesu najviše zanima osluškivanje vlastite biologije, traganje za plesom koji nema upisani kod, otkrivanje animalnog dijela svoga bića. Nosimo viruse i bakterije, ali i sjećanja i priče naših predaka. Sve je to prisutno u sadašnjem trenutku, i mislim da je važno uvijek biti prisutan, sada i ovdje, i biti svjestan svega što nosimo u tijelu.“
© Katarina Kolega, PLESNASCENA.hr, 6. listopada 2015.
