Plesač, producent, plesni pedagog, predsjednik Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske – sve je to Branko Banković, dobitnik posebne nagrade strukovnih udruga suvremenog plesa. Kritičari ga nazivaju izvrsnim plesačem iznimne tjelesne i misaone discipline, a njegova predanost plesu nadahnjuje mnoge mlade plesače. Branka Bankovića rijetko ćete sresti bez osmijeha na licu. I u najtežim trenucima o plesnoj umjetnosti govorit će s podjednakim žarom i dječačkom iskrom u očima, zalagat će se za nju optimistično, energično i strastveno. Gotovo cjelokupna plesna zajednica, to jest članovi dviju udruga suvremenog plesa – UPUH-a i PULS-a odlučili su ove godine prvi put dodijeliti posebnu nagradu i to upravo umjetniku koji tijekom trideset godina kontinuiranog djelovanja pokazuje, kako stoji u obrazloženju, „beskompromisnu ustrajnost i ljubav za plesnu umjetnost.“
Zahvaljujući Vašim višemjesečnim nastojanjima, ove godine su se udružile dvije udruge suvremenog plesa te su zajedno dodijelile nagrade plesnim umjetnicima. Na dodjeli nagrada optimistično ste izjavili da se nazire bolja budućnost suvremenog plesa u Hrvatskoj. Na što ste točno mislili?
Okupljanje dviju udruga na dodjeli nagrada ispunilo me silnom srećom jer se pokazalo da, ako ništa drugo, možemo slaviti zajedno. To je bio predivan trenutak, trenutak slavlja našeg zajedništva, trenutak kada smo, bez obzira na vrlo tešku situaciju u kojoj nezavisna scena danas djeluje, zajedno disali i veselili se plesu. To je stvorilo prostor zajedničke suradnje, što je prvi korak od više njih koje bismo htjeli ostvariti. Moram priznati da nisam očekivao nagradu, osobito zato što sam bio i jedan od organizatora dodjele. Naravno, kad sam je dobio, silno sam se razveselio.
Godine 2004. dobili ste i Nagradu hrvatskog glumišta, za koju ste i kasnijih godina bili nominirani. Koja Vam je nagrada draža?
Nagrada strukovnih udruga mi je jako važna jer je dodjeljuju osobe koje s tobom rade, koje te znaju u procesu gdje se vidi tvoj odnos prema radu, tvoje zalaganje i življenje za tu umjetnost. Nagrada hrvatskog glumišta je nagrada o kojoj odlučuje nekoliko članova žirija. O Nagradi strukovnih udruga odlučuju svi čimbenici plesne scene, a to su umjetnici koji izvode i žive ples.
Kada ste osjetili ljubav prema plesu?
Počeo sam plesati sasvim slučajno. Imam sestru blizanku koja je u trećem razredu osnovne škole išla na ritmiku kod pedagoginje Branke Kolar. Tada smo živjeli u Dugom Selu i ja sam dolazio po sestru jer smo na putu do kuće morali proći pored jednog opasnog psa. Kad je došla zima, Branka nije htjela da se vani smrzavam pa me pozvala u dvoranu i rekla mi da probam vježbati zajedno s grupom. Unutra su bila još dva dječaka pa sam ušao i probao. I u jednom se trenutku dogodila ljubav. Na početku nisam htio plesati, no Branka Kolar je bila predivan pedagog koja je uspjela probuditi u meni želju za plesom i graditi temelje zahvaljujući kojima sam i danas veliki zaljubljenik u ples. Poput velikog djeteta, širom otvorenih očiju, još uvijek gledam svaku predstavu, rad u nastajanju, čaroliju stvaranja plesa općenito. Ona mi je otvorila taj predivan svijet koji volim i živim.
Branka Kolar Vam je nakon nekoliko godina postala i plesna partnerica u Studiju za suvremeni ples. Nakon osnovne škole, odselili ste se s obitelji u Zagreb gdje ste upisali Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn i postali dio pomlatka Studija za suvremeni ples. Kako je bilo plesati sa svojom prvom pedagoginjom?
Na prvoj predstavi bilo mi je beskrajno neugodno plesati sa svojom učiteljicom. Radili smo mjuzikl Kaj2O u kazalištu Komediji. Radnja predstave događa se u vrijeme prohibicije, ja sam prodavao alkohol, a ona je bila prostitutka. To mi je bila vrlo čudna kombinacija u kojoj sam se jako loše osjećao jer mi je bilo silno neugodno. Branka mi je stalno govorila: „Ali to je kazalište. Mi moramo ući u uloge.“ No, ja nikako nisam bio dobar prodavač alkohola. (smijeh) Kad bi ona došla u svom kostimu, a možete zamisliti kako je to izgledalo, ja se nikako nisam mogao snaći. (smijeh)
No, poslije toga ste imali dosta zajedničkih predstava u Studiju za suvremeni ples.
Da, plesali smo mnoge predstave zajedno, a prvi plesni duet napravio nam je Darko Kolar. Radi se o predstavi Pavana koju je Darko napravio za turneju po Rusiji.
Studiju za suvremeni ples ostali ste vjerni punih trideset godina. Što Vas toliko veže za taj ansambl?
Kad sam došao u Studio za suvremeni ples, ansambl je njegovao umjetničku liniju kojoj je na prvom mjestu bila izvedbenost. Plesači su samo reproducirali gotove materijale. Znalo se dogoditi da smo ponekad i mi stvarali, no vrlo rijetko. Kolegica Mirjana Preis uvijek je tijekom rada na svojim predstavama otvarala prostor plesačeve kreacije, a to su radili i gostujući koreografi. No, uglavnom su nam domaće koreografkinje dolazile s gotovim materijalima. U tom trenutku su me veselile učestale reprize kroz koje smo mogli graditi i razvijati svoje uloge. Dolaskom Bosiljke Vujović Mažuran na čelo ansambla, promijenio se njegov umjetnički smjer. Bosiljka je oduvijek bila vrlo otvorena prema različitim autorskim pristupima i idejama te je rad na svakoj predstavi za nas plesače bio novo iskustvo i izazov. S druge strane, gledatelj nikad ne zna što će gledati u novoj Studijevoj predstavi i to me jako veseli. Nama plesačima pruža se prostor kreativnosti, prostor u kojemu svatko može biti svoj. Nitko ne traži da budem jedan od sedmero, nego da budem ja – Branko. To je jedan od najvećih razloga zašto sam ostao vjeran tom ansamblu.
Koje biste Studijeve predstave izdvojili, koje su Vam se snažno urezale u pamćenje?
U svakom slučaju, to je prva profesionalna predstava u kojoj sam plesao Slučaj sestara N/Clash koreografkinje Suzane Slive. Nakon toga sam prvi put imao priliku plesati predivnu koreografiju Zage Živković Kvartet 78 na vrlo plesnu Dvořákovu glazbu koju je Zagrebački kvartet uživo svirao. To mi je stvarno bio predivan doživljaj. Nakon toga je uslijedila Balada o kralju u kojoj sam dobio svoj prvi solo. Bila je to uloga princa koja je baš djelovala bajkovito. Zatim su se počele mijenjati stilske odrednice ansambla te prije svega moram spomenuti dvije predstave Matjaža Fariča koje su mi kao plesaču bile izvedbeno vrlo teške, no nudile su mi kao umjetniku beskrajan prostor realizacije. To je Stravinski i ja koju smo radili s glumcem Vilijem Matulom, te Posvećenje proljeća. Tridesetu obljetnicu postojanja odlučili smo proslaviti s koreografkinjom Kilinom Cremonom. Njezin smo rad upoznali na Tjednu suvremenog plesa, kada smo se oduševili njezinom predivnom koreografijom Simfonija osame. Nakon predstave otišli smo k njoj i dogovorili suradnju koja se ostvarila iduće godine zahvaljujući koprodukciji s HIPP-om i ZeKaeM-om. Tako je nastala predstava Svila koja me potpuno promijenila. Kilina Cremona je kao osoba vrlo kruta, zahtijeva od plesača abnormalnu koncentraciju i predanost. Dugo godina radila je s Merceom Cuninnghamom u New Yorku i divan je pedagog.
Kako Vas je promijenila?
Promijenila je moj način razmišljanja o tijelu koji sam imao do tada. Uvijek su mi govorili što mogu a što ne, a ona je potpuno maknula sve granice i pokazala mi da mogu sve. Otad sam mogao puno više nego sam mislio da mogu. Nakon Kiline Cremone uslijedilo je mnogo predstava, no najviše mi se usjekla Surprised body project koju smo radili s Wee skupinom iz Osla. Predstavu smo radili u Švedskoj, a ja sam se dugo premišljao hoću li u njoj uopće sudjelovati. To je fizički vrlo zahtjevna predstava i nisam bio siguran hoću li moći u svojim godinama izdržati. Naposljetku sam ipak odlučio otići. U Švedskoj su mi, međutim, bile najveće životne krize. Mladi plesači kao što su Ana Vnučec, Bruno Isaković, Petra Hrašćanec, nisu imali problema s cjelodnevnim probama od deset ujutro do pola osam navečer, sa samo sat vremena pauze. Za moje je godine to ipak bilo prenaporno. Zato sam svako jutro razmišljao hoću li otići u dvoranu ili na aerodrom i za Zagreb. No, jedan je dan nešto puklo u meni, prebrodio sam tu užasnu krizu i počeo raditi. U jednom se trenutku otvorio svijet i ja sam jednostavno sve mogao. Zaljubio sam se u taj način kretanja, ostao sam u predstavi i beskrajno uživao u njoj.
Osim Vas, u Studiju za suvremeni ples od muških članova pleše još Bruno Isaković. U Zagrebačkom plesnom ansamblu samo je Ognjen Vučinić. Pravdan Devlahović se nedavno povukao iz BADco.-a, kao nezavisni umjetnik prije nekoliko godina pojavio se Pavle Heidler... Ne znam jesam li koga izostavila, no zapravo plesača na sceni suvremenog plesa je vrlo malo. Koji su tome razlozi?
To je pitanje koje si često ponavljam. Kada sam ušao u Studio za suvremeni ples bilo je šest muških plesača, a samo su se trojica plesom nastavila baviti profesionalno – Darko Kolar, Andrija Laboš i Drago Asić. Kad su oni otišli u mirovinu, ja sam do Brunova dolaska ostao jedini. U našem je ansamblu bilo puno mladića, ulazili su sporadično, no kad su trebali donijeti odluku da ples postane njihov život, nestali su, otišli.
Upisuje li se manje dječaka na ples zbog predrasuda koje su u našem društvu i dalje snažne? Jeste li se osjećali stigmatizirano zato što plešete?
Da, kako da ne. Prvo vas stigmatiziraju prijatelji jer samim time što plešete dobivate predznak „homoseksualac“. Gdje god dođeš, manje si vrijedan. Uvijek si izvrnut ruglu. Teško je djetetu prolaziti kroz sve to. Ja sam imao veliku podršku u obitelji i to je moja sreća. Moja je majka bila zaljubljenica u kazalište pa je i mene i sestru silno poticala da se bavimo umjetnošću. Mnogi koji nemaju tu podršku padnu na prvom ispitu jačanja osobnosti.
Dugogodišnji sam pedagog u Slavonskom Brodu i dok me ljudi nisu upoznali, bilo mi je dosta teško. Gledali su me sumnjičavo, zanimalo ih je kako radim s predškolskom djecom i onom koja polaze u niže razrede osnovne škole, na koji način im objašnjavam – više su me promatrali nego bilo koju moju kolegicu. Sada se, međutim, mnogo toga promijenilo i u Slavonskom Brodu već dvadeset godina vrlo lijepo radim. U Požegi također držim radionice jer je ondje Iliana Lončar napravila ogroman posao vezan za približavanje suvremenog plesa građanima. Tamo sam se uvjerio da se više polaznika upisuje na radionicu kod muškog pedagoga. Zanima ih drugačiji pristup. Posebno velikim problemom smatram to što nemamo muških plesnih pedagoga u školama jer je golema energetska razlika između ženskog i muškog pedagoga. To bi trebalo biti u ravnoteži, no nažalost nije.
Možda bi se tada i više dječaka upisivalo na ples...
Vjerujem da bi.
Spomenuli ste Slavonski Brod gdje ste se okušali i kao koreograf. Koreografirali ste, naime, nekoliko predstava za djecu i s djecom – uglavnom bajke poput Snježne kraljice ili Djevojčice sa šibicama i priče Ivane Brlić Mažuranić.
Zaljubljenik sam ujedno i u lutkarsko kazalište, a tu sam ljubav dobio preko svoje velike prijateljice, redateljice i dramaturginje Dubravke Zrnčić Kulenović s kojom sam radio na mnogim predstavama – s profesionalcima i s djecom. U Slavonskom Brodu surađujemo već godinama i radimo na projektu U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić. To je svijet u koji sam ušao zahvaljujući Dubravki, a koji me opio. Oduševljava me Ivanina snaga kojom piše te kako taj praiskon slavenstva približava djeci i provlači kroz sva svoja djela. Neke smo predstave čak zajedno i režirali i dobili za njih nagrade. U svijet lutkarstva Dubravka me uvukla kroz Studio lutkarstva iz Sarajeva s kojima smo radili desetak predstava gdje smo povezivali živo igranje, lutkarsko kazalište i plesni teatar.
Silno se zalažete za decentralizaciju plesa – uz to što vodite plesne radionice, Studio za suvremeni ples gostuje u mnogim gradovima. Koja su iskustva iz manjih sredina u kojima gledatelji nisu naviknuti na suvremeni ples?
U početku ljudi imaju velik otpor, prije svega prema nazivu suvremeni ples. Pitaju se što mi to radimo na radionici. No, kad radionica krene i kad dođemo do nekog rezultata, mijenjaju se i drugim očima gledaju našu umjetnost. Što se tiče gostovanja, svaki put nakon nastupa tražimo prostor u kojemu možemo imati dijalog s publikom. Želimo publici približiti plesnu umjetnost pomoću neformalnih razgovora s izvođačima i na taj način maknuti stigmu s te daleke, nerazumljive umjetnosti koja nije namijenjena čovjeku koji se ne bavi umjetnošću. Upravo želimo pokazati kako to nije točno. Suvremeni ples je za sve nas.
Osjećate li učinke tih razgovora?
Da. Predstave su posjećenije. Kada smo prvi put vodili razgovor, bio je vrlo krut, nismo znali kako otvoriti prostor dijaloga. Sada je to potpuno drugačije. Ljudi su počeli izražavati svoje doživljaje, asocijacije, mišljenje o tome jesmo li uspjeli prenijeti svoju ideju na gledatelje.
Čini mi se da je to jedan od boljih načina kako stvarati plesnu publiku.
Apsolutno. I kako maknuti famu o suvremenoj umjetnosti kao nečem dalekom i nedokučivom.
Trideset godina neumorno plešete – u gotovo ste svakoj predstavi Studija za suvremeni ples, držite plesne radionice, koreografirate predstave za djecu, producirate, aktivno se zalažete za ples kao predsjednik UPUH-a. Ples je za Vas, kažu Vaši kolege, radost neobuzdana.
To je Byronova rečenica. On je rekao: „Plešite i neka radost bude neobuzdana!“ Često se s tom rečenicom znamo i zafrkavati. Kolegica Ana Vnučec pitala me je kad sam to prvi put osjetio i moram reći da sam prvi put s najvećim veseljem to osjetio u ritmičkoj grupi Branke Kolar, kada smo plesali novogodišnju produkciju o Maji koja putuje po svijetu. Na svakom kontinentu Maja uči nove plesove, otvaraju joj se plesovi s tog kontinenta. Sjećam se da sam ja bio lovac u Africi koji lovi gazelu i u toj sam ulozi prvi put osjetio tu „radost neobuzdanu“. Danas prije predstave više nemam tremu, ali imam radost neobuzdanu. Silna je sreća kad možeš svojim instrumentom, svojim tijelom, prenijeti ideju gledatelju. I taj spoj gledatelja, tebe, rasvjete, jedna treptajuća energija koja se stvori u trenutku kada se kazališni zastor otvori – to je to.
U dvorani Miško Polanec Zagrebačkog kazališta mladih upravo traju pokusi za novu predstavu s kojom premijerno izlazite 22. prosinca. O čemu je riječ?
Koreografkinja Mirjana Preis predložila je projekt Alzheimer Café u kojemu plešem sa 26 godina mlađim plesačem Grigorom Baždarom koji tek ulazi u profesionalni svijet suvremenog plesa. Prvi put sam ga vidio prije desetak godina kada sam bio u žiriju natjecanja Mia Čorak Slavenska. On je tada bio treći ili četvrti razred osnovne škole i svi smo se oduševili što se u Sisku pojavio tako mladi plesač s tako velikim sposobnostima. Evo, nakon toliko godina sad smo zajedno u ovoj predstavi i meni je prekrasno. Kako on otkriva neke nove stvari, tako se ja vraćam i otkrivam neke stvari koje nisam u to vrijeme mogao vidjeti, niti zapaziti.
Ono što nam je bilo vrlo važno jest činjenica da je Alzheimer vrlo neprepoznatljiv kod nas, da se ne tretira na način na koji bi se trebao tretirati. Svi mi koji imamo nekoga u obitelji tko boluje od te bolesti, znamo kako je teško živjeti s time. Vrlo je teško tu problematiku prenijeti neverbalnim jezikom plesa. Mi smo to probali napraviti pomoću repeticija. Lajtmotiv naše predstave su upravo pokreti koji oni vole, u kojima se osjećaju sigurno. Naša velika želja je bila da tu bolest, koja je još uvijek u našem društvu stigmatizirana, dovedemo do toga da je prihvatimo, da naučimo živjeti s time i da naučimo da je to jedan dio nas svih.
Na kraju našeg razgovora, jesmo li nešto bitno izostavili?
Volio bih na kraju reći da mi je velika podrška u svemu moja supruga Sanja koju sam također upoznao u Studiju za suvremeni ples. Moj posao zahtijeva 24 sata predanog rada. Kad završim s probom, nastavljam raditi doma na računalu, a ona ima silno razumijevanje za sve to.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 11. prosinca 2015.
