André Mesquita školovan je na Akademiji suvremenog plesa u Portugalu i u Nacionalnoj baletnoj kompaniji Portugala. Plesao je u CeDeCe-u i u plesnoj kompaniji Companhia Portuguesa de Bailado Contemporâneo pod umjetničkim vodstvom Vasca Wellenkampa (kojeg se Zagreb sjeća po koreografiji i režiji predstave Balade… Koje donosi vjetar… u zagrebačkom HNK-u u sezoni 1991/1992). Utemeljitelj je kreativne platforme TOK’ART koja djeluje kao neprofitna organizacija, a s plesačima iz Danske oformio je Cross Connection Ballet Company. Za koreografiju sola Lake je 2009. godine dobio 3. nagradu na 13. međunarodnom festivalu Solo-Tanz-Theater u Njemačkoj; pobjednik je natjecanja Uncontainable 2 održanom u Royal Ballet of Flanders pod vodstvom Kathryn Bennett s koreografijom Echoes from Elsewhere. Koreografira diljem svijeta, a među njegove najnovije naslove pripadaju Vertical, MILK, Cidade Incerta, Another Good Story, Hands/Head, (.)dot i You Never Know How Things Are Going To Come Together. S Andréom smo razgovarali uz premijeru plesnog sola Alie u izvedbi Maše Kolar.
Kada si upoznao Mašu?
To je bilo 2005. godine kada sam radio u Hildesheimu, malom gradu blizu Hannovera. Prije nego sam upoznao Mašu znao sam da pleše u Hannoveru, da je radila sa Stephanom Thossom, da je plesala velike uloge…Bila je slavna. Možda to nije prava riječ, ali plesna scena je znala za nju i Hannover je znao za nju. Ako se dobro sjećam, ona je došla pogledati našu predstavu, jer je imala neke prijatelje u našoj kompaniji, a i neki moji prijatelji su plesali s njom, tako da sam znao da je to ona, ali još se nismo bili upoznali. Zatim, nakon nekoliko godina kada je moja predstava You Never Know How Things Are Going To Come Together gostovala na festivalu u Svetvinčentu, morao sam naći zamjenu za jednu plesačicu, a kako se radilo o specifičnoj ulozi, dosjetio sam se Maše. Budući da je ona jako sposobna, uspjela je uskočiti vrlo brzo, nije mogla biti brža, par dana proba za predstavu od sat vremena, a pritom je njena uloga bila velika i otplesala ju je sjajno. Otkad sam je upoznao želio sam raditi s njom jer sam vidio njene sjajne mogućnosti, njenu brzinu i osjetio privilegije rada s takvom plesačicom, no ta je suradnja bila samo u vidu zamjene, tada još nisam imao prilike kreirati s njom. Nakon toga smo ostali u kontaktu i više manje smo znali što tko radi. I onda me, ovo ljeto dok je boravila u Portugalu, pitala bi li me zanimalo napraviti solo za nju i ja sam apsolutno bio za to!
Zatim, kreće onaj dio kada razmatrate osobu s kojom ćete kreirati. Poznajete je, njezine mogućnosti ali i njene nedostatke, koji mogu biti vrlo iskoristivi u procesu, i krenete s procesuiranjem ideja. Ono što je odmah bilo evidentno je da je to solo za ženu. S druge strane, već sam neko vrijeme nosio ideju o pojmu alien i želio sam se poigrati s njegovim značenjem. Promišljao sam način na koji trebam pristupiti tom radu jer sam želio da Maša bude svoja ali opet ne potpuno svoja zbog prisutnosti ideje o alienu, a alien može biti sagledan na mnogo različitih načina. Može biti iz dubine Svemira ili unutar tebe.
Znači, kada si pristao raditi sa Mašom znao si da će to biti Alie(n)?
Osim aliena imao sam još jednu potpuno drugačiju ideju koja je također solo za ženu (to je ujedno i idući projekt na kojem ću raditi) ali budući da poznajem Mašu pomislio sam: Alie(n) je za nju!
Koja je bila početna točka za Alie ako govorimo o radu u prostoru?
U glavi sam prolazio prilično teške trenutke i postavljao si mnoga pitanja o vidu rada. Jer upravo sam izašao iz jednog prilično teškog procesa. Iako su atmosfera, konačni rezultat i kritike na tu predstavu bili odlični, proces je bio vrlo težak i iscrpljujući za mene. Zato sam rekao Maši da ću naš rad shvatiti vrlo opušteno i lagano. Imao sam dakle tu ideju o Svemiru, gledao sam mini seriju Cosmos, općenito volim razmatrati sve te informacije, misliti što znamo o tome, a znamo tako malo, zar ne? Igrajmo se onda s tim! Igrajmo se sa malom česticom proteina unutar molekule DNA-a i gledajmo kako taj jedan protein sve mijenja! Pokušali smo se također poigrati i s pojmovima mikro i makro. I onda naravno, budući da je to toliko široka tema, možete otići u bilo kojem smjeru. U isto vrijeme možete biti najmanji djelić nečega, možete koračati po planetima, ili skakati sa Zvijezde na Zvijezdu.
Zatim smo se igrali sa zviježđem. Postoji trenutak u predstavi kada Maša korača po zviježđu Riba jer je to njezin horoskopski znak. Tako da smo radili sa zvijezdama, proteinima, molekulama, oblicima, ljudima, humanoidima…Sve skupa je to jedno nasumično ZF ludilo, igrajmo se s tim! Kao što Tilda Swinton opisuje rad s filmskim redateljem Derekom Jarmanom koji joj savjetuje: Ne glumi, igraj karakter! To je pomalo djetinjast pristup, na portugalskom kažemo pueril; kao da gledate u nešto prvi put, bez osude. A s druge strane možda Alie gleda u nas!
Tijekom procesa puno smo koristili ideju susreta sonde Voyager 1 koja putuje kroz Svemir. Što bi neka vrsta učinila ako se nađe ispred Voyagera, i što ako je sposobna pojasniti što je unutra, kako bi reagirala? Nevjerojatno je kako taj čudesni predmet vječno plovi Svemirom i nevjerojatna je činjenica da nosi brojne ljudske informacije, glazbu od Bacha do Stravinskog, pozdrave na pedeset i nešto jezika, zvukove sa zemlje: eksplozije, vulkane, sve to! NASA je prikupila te zvučne informacije i objavila Voyager Golden Record. To je ujedno razlog zašto sam htio imati glazbenu atmosferu, zvukovlje koje se slaže s tim, iako smo na kraju iskoristili malo zvuka koji je na samom Voyageru, a to je pjesma Chucka Berryija Johnny B. Goode. Tu pjesmu križamo sa Čajkovskim jer sam bio pogrešno vođen na Youtubeu, te sam mislio kako je i on na Voyageru, ali nije! Ali kada sam ih kod kuće pokušao staviti zajedno, tako su dobro funkcionirale (s čim se složio i naš dizajner zvuka Višeslav Laboš), da smo ih ipak ostavili u toj kombinaciji. Također sam koristio i Corpus Jean- Luc Nancya jer je odličan materijal i to je knjiga koja je uvijek sa mnom tijekom koreografskog procesa.
Sve skupa, bila je to igra sa ZF-om, imaginacijom, Voyagerom 1 u lijepoj atmosferi zajedno s vrhunskom plesačicom pa je to situacija u kojoj sam opušten i…
…siguran?
Nikad nisi siguran.
Ovo je tvoj prvi cjelovečernji solo?
Jako volim raditi solo radove, puno sam ih radio i uvijek su dio mojih predstava. Ovo je, naravno, drukčije jer mora imati neku specifičnu strukturu, moraš osjetiti gdje je početak, gdje sredina a gdje kraj, ali ne ni samo to nego je cijeli materijal kao neka vježba u kojoj ti pronalaziš strukturu. Ja ne mogu raditi bez strukture. No, nije mi bilo teško raditi na ovome jer ja produciram puno pokreta, ali ih puno i mičem i stalno ih mijenjam. Rijetko se dogodi da nešto postavim i da to ostavim u tom istom obliku, da nikad više ne dodirnem. Stvar ne završava ovdje, sa premijerom.
Kako je raditi na strukturi za solo? Ima li plesač u tom slučaju više utjecaja na dramaturgiju nego u ansambl predstavama?
Da, nije lako iznijeti solo, to je poput monologa u drami. Mora biti jako dobar da bi ste ga kvalitetno iznijeli. Ako pogledate Shakespearea: snaga koju pronalazite u Hamletu, ili bilo kojem drugom liku…morate točno znati što radite. U tom smislu je i ovaj solo kao monolog. Vrlo je intenzivno u smislu da Maša mora konstantno meditirati, stalno prolazi kroz mentalni proces. To nije samo fizički rad jer neki su dijelovi prilično slobodni, odnosno ona se mora igrati unutar čvrste strukture! Ponovno ta riječ – igra! Postoje i dijelovi koji su više fiksirani, ali se čak i tu može igrati jer ima nekakvu specifičnu slobodu koja plesačima ponekad može biti vrlo zahtjevna.
Kao uputu na probi koristio si riječ nepredvidivo. Zašto baš tu riječ?
To ima veze sa procesom proba i o nizu koraka. Bila je to više tehnička korekcija nego dramaturška uputa, nema to baš isključive veze s Alie. Nepredvidivo u smislu da ne želim vidjeti pripremu za pirouette, jer to nije pirouette… ako se okrene(m) to je okret jer se dogodio u mome tijelu a ne zato što je trebao biti okret. Okrenuo sam se, tijelo se okrenulo. Bilo je tu i drugih uputa kao što su okreni kožu, sad ti je lice na leđima, oči su ti sada na petama…To su samo alati. Jer trebalo bi biti nepredvidivo! Ali možda je samo stvar u meni jer ne volim predvidivost ni u čemu, od filmova, glazbe, literature…
Primijetila sam posebna emotivna stanja kroz koja je Maša prolazila. To je nekako drukčije od onog na što smo navikli kada gledamo Mašu. Je li to proizašlo kao reakcija te igre nepredvidivosti?
Ona je u konstantnoj meditaciji. Neprestano nešto kreira. Ona je humanoid ili malena čestica, zatim ima mali dio koji je počast Pini Bausch, ili butoh plesu, zatim je beskućnik, protein, mitsko biće... Jer da, iako je ideja u pozadini alien, to je ljudsko biće sa drugim ljudskim bićem u skupini ljudi na ljudskom planetu koje radi na predstavi nazvanu Alie. Zato sam ispustio n pa je na kraju ostala Alie. Jer na kraju je to ta figura koja može biti ljudska ili može biti neljudska.
Možeš li mi reći nešto o tom mikro i makro odnosu?
Da, zapravo gledamo Mašu Kolar kao dio Svemira. Govorio sam s njom i o dokumentarcu kojemu se vraćam s vremena na vrijeme: Deborah Hay, not as Deborah Hay, o pitanju kojim se bavi a to je: što ako bi svih 83 trilijuna stanica u tijelu konstantno bile svjesne svega što se događa? Tu smo ideju stavili u drugo izvođačko tijelo. Jer mi jesmo mali Svemiri. Mogu nas vidjeti kao male proteine. To su kao nekakva okrugla bića,tijela sa jednom nogom koja skaču unutar lanca našeg DNA. Taj smo pokret i iskoristili u predstavi. To je jedan primjer kada idemo iz mikro u makro.
Maša je žena, a Alie? Što je sa pitanjem spola?
To je ženska figura ali nekad nalikuje i na mušku, jer je to plesačko, snažno tijelo puno moći. To je ples, vrlo je kompleksno to objasniti riječima.
Puno si govorio o igri, o raznim alatima koje koristiš u procesu. Kombiniraš li različite pristupe u svom radu?
Nisam pohađao koreografsku školu ili slično. Ne mislim da je to nužno. Moj vokabular pokreta sadrži azijsku filozofiju kretanja tai shi chuan, puno baleta i graham tehnike. Naravno, prošao sam i improvizacijske tehnike Williama Forsythea i mnoge druge stvari od kojih sam s nekima povezan više a s nekima manje. Inače sam strastveni ljubitelj baleta; prošao sam strog i težak (u pozitivnom smislu) tretman usvajanja graham tehnike. Ali na kraju je to moje tijelo s tim svim tehnikama i utjecajima. Znatiželjan sam i trudim se istraživati što više mogu i učiti iz svega. Količina informacija koja nam dolazi tijekom samo jednog dana je ogromna. David Brooks se time bavi u knjizi The Social Animal, na što sam se oslonio radeći na predstavi u kojoj je Maša plesala u Savičenti. Naša podsvijest konstantno preobražava informacije i u jednom trenutku milijuni stvari prolaze kroz naše oči i mozak neprestano nešto procesuira a samo mali dio toga je svjestan, ostalo je nesvjesno. Naravno, sve dobiješ iz svijeta samog.
Koji je osjećaj prije premijere Alie? Pustio si svoj Voyager u Svemir?
Osjećam da je uvijek dobro javno prezentirati rad, i da je proces jako važan jer se tada dogodi dijalog, ali tu je također i dijalog između predstave i publike i naravno publika ne zna i nije potrebno da zna kako je tekao proces. Bob Willson je rekao što manje govorimo o tome, rezultat je bolji. Jer trebalo bi biti vrlo otvoreno za interpretaciju. Imam neko viđenje koje je vrlo drukčije od mišljenja nekog drugog, jer sam ja potpuno unutra budući da je to moje i Mašino, a od određenog momenta nije više ni toliko moje jer postaje njezino. Da, morat ću to pustiti, naravno. Ali dio mene je zasigurno i dalje tamo i nastavlja plesati s Mašom.
© Selma Mehić, PLESNA SCENA.hr, 18. siječnja 2016.
