Plesna scena.hr

Paradoks o pomicanju granica i evaluaciji

Intervju: Petra Hrašćanec, plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja

• Petra Hrašćanec svestrana je plesna umjetnica koju ne treba posebno predstavljati. Kazališna, a naročito plesna javnost godinama prati njezina postignuća na širokom polju kulturne i edukacijske djelatnosti. Zasigurno je jedno od značajnih plesnih imena u Hrvatskoj, mogla bih slobodno reći i u Europi. Njezino plesno obrazovanje započinje u Zadru na Plesnom odjelu Glazbene škole Blagoje Bersa, nastavlja se u Zagrebu u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, a 2004. upisuje Salzburg Experimental Academy of Dance. Tijekom studija usavršavala se na području suvremenog plesa i koreografije na brojnim seminarima, radionicama, rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu te radi s mnogim vrsnim plesnim umjetnicima-pedagozima. Brojne predstave i umjetničke suradnje ostvarila je sa Zadarskim plesnim ansamblom i zagrebačkim Studijem za suvremeni ples. Bila je umjetnička voditeljica EU programa SPIDER, suosnivačica je umjetničke organizacije dance_lab_collective. Od 2009. umjetnička je ravnateljica festivala suvremenog plesa Monoplay, a 2012. osniva vlastitu umjetničku organizaciju 21:21.
  
  Pedagošku praksu razvija kroz mnogobrojne radionice i treninge za profesionalne plesače te kao gostujuća predavačica na plesnoj akademiji SEAD u Salzburgu i u plesnom centru La Jette u Bruxellesu. Posljednjih godina predstavila je niz koreografskih/autorskih radova u europskim i hrvatskim kazališnim institucijama i festivalima. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta 2012. za najbolju plesnu izvedbu sola Love will tear us apart kojeg je koreografirala sa Sašom Božićem. Od 2014. docentica je na Akademiji dramske umjetnosti na odsjeku Suvremenog plesa.
  
  Petru poznajem i pratim od njezinih malih nogu. Nastavljajući obiteljsku tradiciju (njezina majka je plesni pedagog u Glazbenoj školi Blagoje Bersa u Zadru), započela je svoj doista naporan umjetnički put kod pokojne Nives Šimatović Predovan i mene, da bi kontinuiranim i bespoštednim radom razvila puninu svog potencijala i uvijek se vraćala i nesebično dijelila svoja skupo stečena znanja. Danas, kad se umjetnošću manipulira i koristi je se u beskrupulozne političke svrhe, ovakvi istinski umjetnici samim svojim postojanjem ulijevaju nadu u očuvanje i svrhu postojanja umjetničkog djelovanja.
  
  Jesi li po povratku sa SEAD-a imala predodžbu o uvjetima u kojima plesna scena (ne)funkcionira i jesi li imala očekivanja u kom pravcu će se razvijati tvoja karijera?
  
  Po povratku u Hrvatsku znala sam što i kako želim raditi, no nisam bila sigurna na koji način stvoriti vlastiti kreativni prostor u izuzetno složenom kontekstu razvoja plesne umjetnosti. U četiri godine mog izbivanja puno stvari se pomaknulo na bolje u smislu razvijanja raznorodnih i drugačijih pristupa plesnoj umjetnosti, što je uvjetovalo i veći interes i vidljivost plesne scene i u Hrvatskoj i na međunarodnoj sceni. Međutim, dinamika financiranja i nepostojeći razvoj infrastrukture ne prate ubrzani razvoj scene, tako da su produkcijski uvjeti rada bili i ostali vrlo teški.
  
  SEAD je škola koja mi je omogućila strukturiranje znanja i jasno promišljanje osobnog umjetničkog identiteta. Zbog te jasnoće lakše sam gradila prostore autorskog djelovanja, bez obzira na to jesam li projekte inicirala sama ili sam sudjelovala u projektima drugih autora.
  
  Naravno da je važan kontekst u kojem odlučimo živjeti i raditi, ali još važnije jest ulaganje u vlastiti rad i konstantno pomicanje ljestvice. Znam da zvuči paradoksalno zastupati pomicanje granica u sredini koja to ignorira, no činjenice pokazuju da subjekti plesne scene ne odustaju lako od ostvarivanja prava na dostojne uvjete kreativnog rada. Možda su za ostanak u nekoj sredini ipak najvažniji ljudi koji vas nadahnjuju i s kojima radite. Imam sreću da su svi suradnici s kojima radim ujedno i moji prijatelji. Već osam godina zajedno promišljamo kontekst i umjetničkog i privatnog prostora.
  
  Plesačica si, koreografkinja i plesna pedagoginja ravnomjerno angažirana u sva tri područja djelovanja. Ipak, što je dominantno kontinuirano u organizaciji aktivnosti?
  
  Sve tri kategorije jednako su mi bitne, jer premda ih ostvarujem u uvjetno zasebnim cjelinama, doživljavam ih, promišljam i prakticiram kao integrirani sadržaj. Teško mi je govoriti o sebi kroz kategorije plesač, koreograf, pedagog, jer odgovornost prema stalnom istraživanju i preispitivanju umjetničkih procesa rezultira ukidanjem kategorizacije koje te deklarativno svrstavaju u točno omeđeno područje. Ako ipak moram opisati aktivnosti kroz etablirane kategorije, rekla bih da mi je kao plesačici najznačajniji kontinuirani rad sa Ksenijom Zec, Sašom Božićem, Matijom Ferlinom i Francescom Scavettom. Koreografski rad ostvarujem u plesnim predstavama u umjetničkim organizacijama 21:21 i de_facto i kao suradnica za scenski pokret u kazališnim ustanovama. Kao pedagoginja predajem tehniku suvremenog plesa na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
  
  Teško mi je odrediti što je od svega navedenog dominantno. Možda mi u ovom trenutku pedagoški rad omogućuje sublimiranje svih mojih interesa. Atmosferu laboratorija koja je svojstvena studiju teško je osigurati u profesionalnom kontekstu. Istodobno prenošenje znanja u području plesne tehnike i poticanje studenata da uz disciplinu tijela razvijaju i cjelovitu umjetničku osobnost, potiče me na neprestano reprogramiranje vlastitih predodžbi.
  
  Godine 2012. dobila si Nagradu Hrvatskog glumišta za izvedbu predstave Love will tear us apartu kategoriji najbolje ženske plesne izvedbe. Što ti je to osobno značilo?
  
  Svaku nagradu shvaćam kao priznanje struke i doprinos javnoj evaluaciji rada. Važno je spomenuti i intimnu, osobnu samoevaluaciju koja često sadrži negativnu i destruktivnu ocjenu. Nagrade su oblik feedbacka i u određenoj mjeri potiču uravnoteženu i pozitivnu samoevaluaciju. Sretna sam jer sam dobila nagrada za Love will tear us apart, jer sam sretna svaki put kad igram tu predstavu. Premda je izvedena sedamdesetak puta, svaki put je jednako izazovna, zahtjevna i nova. Priznanja struke i publike kao ni tržišna potražnja na međunarodnoj sceni nisu zaustavili daljnje propitivanje virtuoznosti izvedbe tog sola.
  
  Jesu li nagrade i nominacije otvorile bolje uvjete za tvoj budući rad?
  
  Ne. Problem je sadržan u potpunom ignoriranju valorizacije rada kroz nagrade i priznanja. Ako nagrade ukazuju na neka postignuća, a ne otvaraju prostor za stvaranje novih, pitam se koja je svrha nagrađivanja. Uvjete za rad s nagradama i bez njih stvaramo sami u okvirima nedostatnih sredstava. Sve radimo sami uz pomoć obrazovanih umjetničkih producenta koji su nažalost potplaćeni i koji zajedno s nama entuzijazmom opravdavaju ogroman broj sati potreban za provedbu projekata u izvaninstitucionalnim okolnostima.
  
  Kad si počela predavati na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
  
  Prije šest godina Blaženka Kovač Carić, izvanredna profesorica na Katedri scenskog pokreta, pratila je moje treninge u Studiju za suvremeni ples i pozvala me da joj se u zvanju asistentice – vanjske suradnice, pridružim na satovima scenskog pokreta. Rad s Blaženkom za mene i danas predstavlja prekretnicu jer sam se konačno susrela sa sadržajima i znanjima kojima sam se već bavila u praksi, ali nisam ih sama i izvan sustava mogla normirati. U radu na Katedri scenskog pokreta bavila sam se translacijom suvremene plesne prakse u glumačke tehnike. U isto vrijeme, odvijale su se pripreme, planiranje i provedba otvaranja Odsjeka plesa na ADU.
  
  Onda se prije tri godine konačno i otvorio Odsjek plesa na ADU.
  
  Po upisu prve generacije studenata plesa prešla sam na spomenuti Odsjek, gdje u zvanju docentice predajem suvremenu plesnu tehniku. U nastavnoj praksi, jednako kao i u autorskim radovima, ishodište tražim u tijelu. Tehnika je za mene način kreiranja i održavanja slobode tijela koje svoje alate koristi kako i kada želi. Ne razmišljam o tehnici kao sportskoj vještini, ali vjerujem da umjetničko obrazovanje može pružiti okvir discipline koju svaki izvođač treba. Počašćena sam prilikom da budem dio tima koji sudjeluje u prvim godinama formiranja i provođenja programa studija plesa. Nakon šezdeset godina postigli su se uvjeti za otvaranje tog Odsjeka, čime se konačno otvorila mogućnost visokoškolskog obrazovanja plesnih umjetnika u Hrvatskoj. Ta činjenica dugoročno mijenja status cijele scene i nudi nove uzbudljive scenarije njezinog razvitka. Ove godine BA studij završit će prva generacija studenata plesa.
  
  Zahvaljujući i tvojim naporima, na Odsjeku plesa predaju i renomirani pedagozi iz područja suvremene plesne tehnike.
  
  Osim satova koje vodimo nezamjenjiva Ana Mrak (docent, vanjski predavač) i ja, nastojim pozvati nastavnike koji nude specifične poglede na tehnologiju. Svi pričamo o funkcionalnosti, težini, direkcijama i artikulaciji, no mislim da je neophodan rad s pedagozima koji govore istim jezikom ali dolaze iz drugih pedagoških okruženja i koji imaju više iskustva u artikulaciji programa od nas koji smo u začetku. Nastavnici poput Francesca Scavette, Davida Hernandeza, Guya Nadera, Milana Tomašika, Blenarda Azizaja i Milana Kozaneka autori su širokog spektra interesa. Namjera mi je da osim njihovih satova SPT-a, studentima omogućimo komunikaciju s različitim autorima s ciljem razvoja kritičkog mišljenja. Mislim da je za studenta bitno shvatiti kako i zbog čega nastaje rad odnosno što mu je podloga. U laboratorijskim uvjetima prakticiranja funkcionalnih izvedbenih tjelesnih mogućnosti, studenti se kroz rad s različitim pedagozima potiču u kreiranju osobne platforme autorskog izražavanja. Kontakte s navedenim pedagozima ostvarujem na razne načine, većinu poznajem od prije i dolaze po prijateljskoj liniji, a neke susrećem na festivalima gdje igram svoje predstave. U svakom slučaju, prvo što gledam je nečiji umjetnički rad, a tek nakon toga sat plesne tehnike.
  
  Godine 2012. godine sa Ksenijom Zec osnivaš umjetničku organizaciju 21:21. Koji su razlozi osnivanja?
  
  Pa to je još jedna od stvari koja mi se dogodila takoreći spontano, kao logična posljedica okolnosti. Nakon višegodišnje suradnje s Ksenijom Zec u brojnim plesnim, dramskim i edukativnim projektima pod nazivima plesač/koreograf, koreograf/autor suradnik za scenski pokret, koreograf/asistent, docent, mentor/asistent ili jednostavno autor/autorica prirodno nam je bilo svoj rad smjestiti u nekakav registrator koji ima vlastito ime, OIB i pečat. Ironiziram jer je upravo takva percepcija naše scene.
  
  Pravi razlog osnivanja 21:21 je potreba za većom umjetničkom slobodom u istraživanju i kreiranju vlastitih načela izvedbenosti. Nakon dugogodišnjeg rada i suradnje u raznim ansamblima i kolektivima koji okupljaju veći broj subjekata, i nakon izlaska iz većih struktura poput Studija za suvremeni ples ili dance_lab_collective, imala sam potrebu suziti sebe na 21:21.
  
  Po povratku u Hrvatsku bila si članica Studija za suvremeni ples. Možeš li usporediti rad u ansamblu i rad kroz samostalno djelovanje?
  
  Sumnjam da se moj rad u ansamblu može nazvati konvencionalnim jer sebe nisam doživljavala isključivo kao plesačicu na angažmanu, ali naravno, razlike su velike. Ansambli su nešto bolje i stabilnije financirani, što se odražava u boljim produkcijskim uvjetima rada. Također, ansamblima je osiguran prostor za rad i nešto jednostavnija distribucija projekata. Dok s jedne strane takvi uvjeti omogućuju rad na tzv. velikim projektima, s druge strane moraš se prilagođavati politikama većeg kolektiva.
  
  U samostalnom radu, u okviru vlastite umjetničke organizacije imam potpunu slobodu izbora ali i puno više rada na organizaciji, planiranju, traženju sredstava i prostora za rad. Dakle, to je sloboda u vrlo lošim produkcijskim uvjetima jer u našoj sredini ples se još uvijek doživljava kao luksuz koji nije potrebno pratiti adekvatnim financiranjem. Ponekad se osjećam kao da imam bipolarni poremećaj jer kao umjetnica sama sebe potičem na kreativnost, a istodobno iz pozicije producentice koja mora misliti na nedostatno financiranje, samu sebe moram sputavati.
  
  Nešto iz pozicije umjetničke voditeljice zadarskog festivala suvremenog plesa Monoplay koji njeguje solo formu: zašto festival i zašto solo?
  
  Monoplay je prije svega nastao kao reakcija prema sustavnom isključivanju plesa i ostalih nezavisnih struktura s karte grada Zadra. Razlozi su temeljeni na povijesti razvoja suvremenog plesa u Zadru, gdje su sad već brojni plesni umjetnici počeli svoju plesnu edukaciju. Namjera festivala je jačanje vidljivosti zadarske plesne scene. Možda je najvažniji razlog povratak plesnih umjetnika koji su svoje bavljenje plesom započeli u Zadru, a potom otišli u druge sredine. Festivalsko okupljanje omogućuje kontinuirani transfer znanja i predstavljanje autorskih radova. Radikalno, tvrdoglavo možda i potpuno nerealno svake godine postavimo festival s predstavama, radionicama, tribinama i performansima, koncertima u okviru budžeta od 50 tisuća kuna. Mislim da to dovoljno govori o decentralizaciji i razvoju lokalnih zajednica. Solo kao forma je za mene najzahtjevnija i najkoncentriranija forma i kao takva zaslužuje posebno mjesto.
  
  Trenutno radiš na novoj predstavi Anatomija mačke.
  
  Anatomija mačke, koju za mene koreografira Ksenija Zec, je solo na kojem radimo skoro dvije godine. Cijelo istraživanje proizlazi iz Ksenijinog rada na Katedri scenskog pokreta, gdje u okviru programa predaje tehniku životinja. Transfomiranje primarno glumačke tehnike u suvremenu plesnu tehniku započela je predstavom jukebox prije četiri godine koju smo koautorski ostvarile s Nikolinom Pristaš i Sašom Božićem. Nakon toga nastavile smo istraživanje, a dio procesa postavljen je u galerijskom prostoru Gliptoteke u Zagrebu. Finalni projekt istraživanja vraćamo u prostor i zadanosti kazališne scene (Zagrebačko kazalište mladih). Za mene ovo je dosad najizazovniji projekt, a izvrsni suradnici čine proces intrigantnim i poticajnim. Prvi put radimo s Leonidom Kovač, čije nam rafinirano mišljenje pomaže u reprogramiranju mogućih klišeja. Zdravka Ivandija Kirigin rješenja scene i kostima promišlja kao moguće buduće likovne instalacije, Alen i Nenad Sinkauz kreiraju akustičke prostore. Light-dizajn potpisuje Marino Frankola, a Sara Moritz visual. Svakako je vrlo bitan Danijel Popović kao čarobnjak iz Oza koji producira predstavu za koju u ovom času ne zna koliki je budžet.
  
  Što još planiraš u ovoj sezoni?
  
  Nakon premijere Anatomije mačke radim dvije nove predstave sa Sašom Božićem – Folk Acts u ZKM-u i Madamme Bovaryu Gavelli. U lipnju radim u Londonu s kompanijom Wee koreografa Francesca Scavette, a sve ostalo vrijeme predajem na ADU gdje ove godine ispraćam studente zadnje godine BA studija plesa. Nakon Monoplaya preko ljeta i prijemnih ispita u rujnu započinjem novi projekt sa Simone Aughterlony u produkciji de_facta i Teatra &TD, a u planu je i obnova predstave Nastup koreografa Matije Ferlina. U studenom počinje istraživački proces sa Davidom Hernandezom; veljača 2017. rezervirana je ponovo za Wee Company i ostale reprizne izvedbe...
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2016.

Piše:

Sanja
Petrovski