Plesna scena.hr

Tijelo u zraku

Intervju: Nikolina Komljenović, plesna umjetnica

• Nikolina Komljenović je samostalna plesna umjetnica jedinstvena po širini izvođačkog interesa (akrobatkinja, plesačica, glumica, žonglerka i koreografkinja) i poznata po fuziji suvremenog plesa s akrobatikom na svili: plesu u zraku. Ove sezone u Zagrebačkom plesnom centru izvodi svoj posljednji, iznimno zanimljiv rad Objekt u Subjekt prelazi #kralježnica (kritiku predstave pročitajte ovdje), a uskoro odlazi u Grčku, kao predstavnica Hrvatske na prvu etapu rada projekta Nove forme Mixdoor praksi izvedbenih umjetnosti. Riječ je o suradnji umjetnika različitih umjetničkih formi iz pet europskih zemalja, a s obzirom na elemente projekta: žongliranje i suvremeni cirkus, vertikalni ples, 3D mapping te mobilna sučelja na bazi GPS-a u području kulturnog sektora, ne čudi odabir Hrvatskog instituta za pokret i ples.
  
  Između ostalih neobičnih sintagmi, govoreći o svom radu spominješ „totalno kazalište tijela“?
  
  Totalno kazalište tijela je nešto što nastavljam od rada s Kazalištem Aruša – koje je djelovalo sedam godina. Sedam godina je ciklus stvaranja promjena u tijelu. Osnovano je 2005., a samodokinulo se prema planu na koji smo se obavezali i jako mi je drago da smo se toga i držali, 21. 12. 2012. godine, što se poklopilo s datumom zatvaranja majskog kalendara… Kazalište Aruša se kao svojevrsni izvedbeni laboratorij bavilo istraživanjem jedne iste predstave – koja bi svakom izvedbom postajala Druga. Izvedba se bavila Totalnim teatrom Tijela: režijom, dramaturgijom, izvedbom tijela; tijelom kao vizualno-akustičkim instrumentom. Tijelo kao takvo u totalnoj predstavi života tek počinje Postajati: apstraktnom geometrijom tijela do otjelovljenja konkretne geometrije nepredstavljivog... Ali to je duga priča koju pokušavam verbalizirati pišući diplomski rad na temu Kazalište Aruša s pozicije izvođača! Krenuli smo s Laingom, Artoudom i zapravo najviše iz prakse Grotowskog. Početna ideja je projekcija tijela na van – nešto što je i klaunsko – spremnost tijela da ide na van; fizička radnja pokreće emociju i imaginaciju. Ideja je bila stvaranje vlastitog jezika, ali ne fiksiranog nego otvorenog; kroz pokret koji smo repetitivno ponavljali, koji se mijenjao iznutra s obzirom na zvuk, na drugog izvođača, publiku, sebe…
  
  U kojem trenutku otkrivaš novi cirkus?
  
  U cirkuseriju sam krenula slučajno, još za vrijeme studija; kolegica me povukla, pozvala na Žumberak na Akrobatske susrete u prirodi. I to mi je bilo super – imaš dvadeset godina, učiš žonglirati i družiš se... onda sam tamo vidjela svilu, trapez, hod po špagi, akrobalans, štule... I prvo sam počela trenirati akrobalans…
  
  Što je akrobalans?
  
  Tehnika balansiranja u dvoje ili više ljudi, tijelo na tijelo, jedan na drugom… Gospodin Boris Barta je vidio da smo se mi baš zapalili da bi radili dalje i onda nas je pozvao i osigurao dvoranu u Centru za kulturu i informacije Maksimir. On je prvi u instituciju doveo cirkus i omogućio mu da se razvija. Počela sam s akrobalansom. Imala sam partnericu Anu Lamzu, djevojku iste težine, i to je baš zanimljivo funkcioniralo, nije kao što dečki znaju sve prebaciti na mišiće, mi – ako ne nađemo poziciju balansa – padamo obje! Onda ona više nije mogla dolaziti, a ja sam se prebacila na svilu. Onda sam preuzela i treninge...
  
  Kakav je to osjećaj gubitak tla? Nakon baletnog sna o vilinskom letu bestežinskog tijela, suvremeni ples se prizemljuje, prihvaća silu težu; zemlja vuče, a ti si negdje čvrsto gore. Koje je to novo iskustvo plesača, i pitanje uporišta, odnosno tijela koje je samo sebi uporište?
  
  To mi je bilo jako zanimljivo. Naravno da imamo na podu pozicije na koje se oslanjamo, kako nas gravitacija vuče u pod; stojimo na nogama i to je osnovni moment i onda se u principu pozicioniramo prema podnoj plohi i u odnosu na nju se namještamo, a ovdje u zraku je vertikalna linija u kojoj ja sama sebi podmećem materijal, znači nije jedna linija po kojoj se ja namještam, nego obrnuto – ja namještam svoju liniju da bih mogla opstati u zraku.
  
  Koliko se dugo može opstati u zraku?
  
  Pa u prijašnjoj predstavi Ako zaigram neku novu igru opstala sam 35 minuta. Inače kad su gaže, nismo nikad duže od deset minuta na svili; to je neki limit i stvarno je tehnički zahtjevno. Čak ni u predstavama u kojima se izvode zračne akrobacije ne ostavljaju izvođača toliko dugo u zraku. Izvedu točku, spuste se, netko drugi dođe na istu tkaninu ili koriste neke druge akrobatske discipline. A ja tu stojim 35 minuta jer poanta nije biti na mišiću nego stalno tražiti pozicije ravnoteže. U tom smislu me uopće ne zanima akrobatika, figure od kojih zastaje dah.
  
  Ali akrobatika sama po sebi nosi tu fascinaciju vještinom?
  
  Da, od toga se ne mogu odmaknuti. Ali išla sam na igru ispitivanja: koliko dugo mogu biti u poziciji da ne padnem. Jer svaka ta pozicija opuštanja nije baš kao kad legneš na pod. Uvijek visiš na jednoj točki, možda koji put na dvije, i to s vremenom počinje rezati, jer cijela moja težina visi na toj jednoj točki: gležnju, koljenu, na kuku, ispod pazuha, čak može biti i na vratu, na laktovima, zapešćima, znači tražim svoju točku i na njoj opuštam ostatak tijela i imam samo ono što me održava u tom trenutku ili ništa. Na primjer, kad sam u škare poziciji, kad je svila oko struka, opuštam sve i samo me materijal drži. A to isto počinje rezati s vremenom. Pogotovo flaksevi, koje sam koristila u zadnjoj predstavi.
  
  Zašto flaksevi? Vizualno: nekako ogoljelo, asketski, za razliku od svile?
  
  U stvari, već sam isprobavala i druge materijale. U Snu ljetne noći u režiji Aleksandra Popovskog u GDK Gavella radila sam s dvije plišane trake, to je bilo za potrebe predstave – kazališni zastor koji se rastvarao u šumu… Imala sam ideju kose ili vretenastih mišića, struktura koja se nekako više veže uz tijelo. I onda sam se sjetila flaksa, iako nisam znala kakvih sve ima u dućanu ribičke opreme! Procijenili su da bi me i samo jedna nit tog debljeg držala – pa love oni i velike ribe i uz otpor vode(!) – uglavnom, kupila sam kilogram flaksa, a to je otprilike kilometar niti. Više sam razmišljala o tome što će me držati nego koliko će me urezivati, koliko će biti teško na tome visjeti. I to je jako sklisko, nije kao svila, odmah se ide dolje, drugačije je zbog trenja, ruke mi se upale od visenja.
  
  To je još jedan korak dalje od spektakularnog?
  
  Da, jako se želim odmaknuti od spektakularnog, zato i naglašavam da plešem na svili, bavim se tijelom u zraku. Ne idem na poznate elemente ni reprezentativne obrasce i sekvence… Zanima me kako mogu improvizirati na svili, gdje ću se zadržati, ostati gore visjeti, što je puno teže. Kroz svaki pokret dobivam nove spoznaje, nešto se događa, nešto je drugačije i zato idem tako sporo, iz pokreta u pokret; baš me zanima kako se i što dešava s tijelom.
  
  Zna mi se dogoditi da se niti zapetljaju; ovisi o materijalu kako će reagirati. Ima puno elemenata na koje ne mogu utjecati, ovisi kako sam se popela, što se dešavalo s nitima pri razdvajanju i penjanju. Prošli put sam ostala visjeti, prije toga sam skliznula do poda… Svaki put se desi nešto drugo i tu nema greške, to mi je zanimljivo jer se dešava sad i ovdje, bez sakrivanja. Uvijek prolazim kroz svaki pokret do kraja. I naravno, ne želim pasti…
  
  Znači, cirkus je još uvijek rizičan i proizvodi i tu vrstu napetosti?
  
  Koliko god sam sigurna, postoji automatizam u kojem se može potkrasti mala greška i to je onda vrlo opasno. Prošle godine sam sletjela na glavu, slobodnim padom s pet metara… Često cirkuski umjetnici nakon ozljede nastave korespondirati s tijelom, kako i na koji način se mogu nastaviti baviti ovim poslom.. Ima jako zanimljivih predstava…
  
  Imaš li ideju što prezentiraš, komuniciraš na van?
  
  Sada to više nije samo moja podsvjesna osobnost koju tražim i izlažem, nego imam konkretnu ideju kojom se bavim, čemu se predajem. Između ostalog, mislim da komuniciram osvještavanje: što je to tijelo? Ljudi svašta vide, neki bajku, neki se sami počnu namještati u osjećaju kičme… Ja se bavim tijelom i puno razmišljam o tome, poticaj mi je bila moja skolioza. Počnem se kočiti i onda tražim putove i načine prelaženja i prolaženja kroz to.
  
  Očito imaš intenzivan i izražen sistem pažljivog osluškivanja tijela koje treba održati u funkciji, s kojim se kao istovremeni subjekt s objektom, moraš nositi. U tvojim materijalma čitam: „Moje tijelo ima svoje deformacije, dvostruku skoliozu s rotacijom oko svoje osi, te lordozu, što je moja medicinska dijagnoza. Ono me povremeno onemogućava da radim svoj posao. Paralelno s tim moje tijelo je izuzetno fizički spremno na napore.“
  
  Mislim da je to često kod ljudi okidač, da ako, kad su bili mali, nešto nisu mogli, to ih baš dodatno motivira na ustrajnost i pomicanje granica... Nešto kao inat? Tada su pričali da je to genetski problem, ali je vjerojatnije da je to zato što sam jedno ljeto jako naglo narasla i bila sam jako mršava i nisam imala razvijene mišiće koji bi to mogli nositi. Nosila sam aparat za kralježnicu osam godina danonoćno. On se sastojao od metalne šipke i plastike koja se mogla odvinuti. To fiksira kralježnicu i stalno si u istoj poziciji. Ne možeš se opustiti; od plastike pod rukom jedno mi je rame više. Mislim da to baš nije bilo dobar pristup za mene, ali dobro sam podnosila.. Kad me u školi netko trknuo, prepao bi se: „Što si ti? Robot?“ Bila sam najluđa na tjelesnom. Penjala se po špagi. Spavala sam u tome… Dok mi nije bilo dosta. Meni su draže bile vježbe. Išla sam prvo na korektivno plivanje, ali onda sam prešla na sinkrono, u Klub sinkroniziranog plivanja Mladost, što mi se jako sviđalo. Ostala sam dugo u tome i bila i trener i sudac. I sada sam s njima povezana, znamo nastupati sa svilom na njihovim revijama.
  
  Meni je sjajno kako to svoje tijelo polako i minuciozno otkrivaš, pokrećeš, savladavaš artikulaciju, pa prostor u širinu i konačno u visinu: ta famozna vertikala (između zemlje i neba) koju ti na trenutak, uz veliku vještinu i koncentraciju osvajaš, svakako nosi svoju jaku simboliku…
  
  Da, drago mi je da se može čitati na mnogo razina. Nastojim se odmaknuti. To je i ishodište novog cirkusa, da nije akrobacija u prvom planu nego se priča neka osobna priča, emocija, stanje, ali ipak je to još uvijek aktivnost opasna po život.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. veljače 2016.

Piše:

Maja
Đurinović