Aja Jung osnivačica je i umjetnička ravnateljica Beogradskog festivala igre, manifestacije koja se već više od desetljeća početkom proljeća održava u Beogradu i Novom Sadu, a koja je ove godine, u svom do sada najekstenzivnijem, 13. izdanju, od 19. ožujka do 10. travnja predstavila čak četrnaest kompanija iz čitavoga svijeta.
Na programu BFI-a ovaj su se put našli Nizozemski plesni teatar s koreografijama Peeping Toma te Sol León & Paula Lightfoota, kao i Istočna sjenka Jiříja Kyliána, koji je primio i novoustanovljenu festivalsku nagradu Jovan Ćirilov, zatim barcelonski La Veronal sa Sienom Marcosa Moraua, Plesna kompanija Dresden Frankfurt s Primarnom trilogijom Jacopa Godanija i glazbom 48nord, te njujorški Complexions s Triptihom Dwighta Rhodena. Također, publika se u mahom (pre)punim dvoranama mogla uvjeriti u vrhunske umjetničke domete češke skupine 420people i njihove Opsjene Václava Kuneša na glazbu Owena Beltona, Empirijskog kvocijenta (Empirical Quotient) kanadske Rubberbandance Group Victora Quijade (glazba Jaspera Gahunije), izraelskog L-E-V-a Sharon Eyal i Gaia Behara...
Aja Jung je i voditeljica Nacionalne fondacije za igru, koja se bavi profesionalnom edukacijom te u dogledno vrijeme namjerava oformiti svoju, sasvim mladu trupu, a producira i predstave: nakon Andrićeve Proklete avlije, pripremaju Camusovog Stranca u koreografiji Miloša Isailovića.
Ovaj intervju počeli smo, međutim, jednom malom jezikoslovno-terminološkom digresijom.
U hrvatskom jeziku, riječ igra se gotovo nikada ne koristi za ples, pogotovo ne za suvremeni (zbog čega smo je i prevodili, kao i ostale različitosti dvaju standarda). Vaš festival se zove Beogradski festival igre, a predstavlja uglavnom ono što se na hrvatskom određuje kao suvremeni ples.
Kod nas je ples sportska disciplina: plesači se natječu, oni su sportaši, nisu umjetnici. Tako da, kad se u medijima pojavi riječ plesač, to može čak biti pogrdno, odnosno tako to doživljavaju umjetnici. Zapravo ne postoji dobra riječ koja bi igru izvukla iz tog mnogostrukog značenja koju ima na srpskom jeziku: igra može biti i dječja igra i igra na sreću ... Ali, to je zato što nismo ni imali tradiciju modernog plesa, pa ni suvremenog, pa se sve to zajedno miješa.
Često Vam postavljaju pitanje – kako ste uspjeli postići takav uspjeh s festivalom, na koje Vi obično odgovarate da je za sve najvažniji osobni angažman. Ne mislite li kako je paradoksalno da s jedne strane, na ovim prostorima, gotovo da i ne postoji ništa u kulturi što nije stvoreno i funkcionira prvenstveno zalaganjem jedne snažne, karizmatične osobe, dok se s druge strane, razloge uspjeha takvih ljudi redovito traži u nekakvim pozadinama?
Kad se Beogradski festival igre pogleda sad, s distance od trinaest ili četrnaest godina, sve djeluje kao da je postojala neka vrsta strategije, veliki plan, kao da je velika grupa ljudi bila iza toga, uz sjajnu podršku... Međutim, bilo je sve suprotno: okupio se mali tim, i krenuli smo u to kao u neku vrstu eksperimenta.
Kao plesačica, željela sam predstaviti suvremeni ples u Beogradu, jer je tada situacija u tom pogledu bila zaista tragična. Pokušavala sam to promijeniti i osobnim angažmanom – nastupala sam u nekim domaćim produkcijama koje nisu sličile na ono što se moglo vidjeti u Beogradu, a dovodila sam i svoje prijatelje i pokušavala ih predstaviti, Emanuela Gata na primjer, koji su tada počinjali, a kasnije su postali jako važni. Bio je to svojevrsni underground pokušaj dok u jednom trenutku nisam shvatila kako bi zapravo bilo dobro da se sva ta energija fokusira na jedan festival.
Budući da se BFI sada percipira kao vrhunski kulturni događaj, jedan od najvažnijih u Beogradu, ali i šire, pretpostavljam da ste dobili i podršku institucija?
Posljednje dvije godine imamo dobar odnos s Ministarstvom kulture, gdje se unaprijed planiraju neke stvari. Nažalost, s Gradom Beogradom nemamo tu vrstu dijaloga; ali, nadam se da još uvijek nije sve završeno, ni za ovo izdanje, a naravno ni za ono koje dolazi, jer je podrška koju dobivamo zaista premala u odnosu na druge, mnogo manje manifestacije.
Ipak, od Vaših kritičara mogu se čuti primjedbe kako dobivate previše novca u odnosu na ostatak plesne scene?
U trenutku kad razgovaramo, 13. Beogradski festival igre je završen: velika većina troškova je plaćena, umjetnici su došli i program se održao. Ali, budući da su ove godine dosta kasnili i natječaji Ministarstva kulture i Grada Beograda, još nismo dobili nikakvu financijsku podršku. Potpuno sam sigurna kako ni jedna druga manifestacija u Srbiji ne bi ni započela da nije imala novac od tih institucija na računu. Što znači da je rad sa sponzorima, rad na blagajni, na promociji, na mogućnosti da jedan festival bude samoodrživ i ne ovisi samo o Gradu i državi – dragocjen. Mislim da je upravo to ono što nervira najviše naše protivnike.
Kako ste uspjeli toliki broj ljudi zainteresirati za suvremeni ples?
Beogradski festival igre je fenomen u tom smislu. U jednom od svojih posljednjih tekstova o festivalu, Jovan Ćirilov je spomenuo kako je možda najveće bogatstvo koje je BFI uspio stvoriti to što je educirao publiku na način da na festivalu nema zalutalih.
Nije tu bilo neke strategije: od početka smo nastojali dovesti iz svijeta ono što je najatraktivnije, što puni blagajne u Londonu, Parizu, New Yorku, što se prodaje jer je dobro, pravo koreografsko ime, kvalitetnu produkciju s umjetničkom porukom. Mislim da je selekcija jako važna: ima festivala koji već u startu nagovještavaju svojevrsnu hermetičnost, koji se ne mogu otvoriti široj publici i obraćaju se stalno istoj ciljnoj grupi.
Kad sam počinjala s BFI-om, jedan od najboljih savjeta čula sam od Giorgosa Loukosa, Grka koji je dugo bio na čelu Lionskog biennala, koji mi je rekao: „Nikad nemoj upasti u zamku pravljenja festivala po vlastitom ukusu.“
Negdje ste već izjavili kako predstave birate po intuiciji.
Da. Neke predstave su možda čak i protiv mog ukusa; naravno, uvijek nastojim da su visoke kvalitete i da tu ne posrnemo. Svakako navijam za neke predstave više, pogledala bih ih gdje god da se dešavaju, a neke druge bih zaobišla u velikom luku. Ali, to se možda pokazuje kao dobar koncept i razlog zašto Beogradski festival igre može trajati 21 ili 22 dana: sve su predstave drugačije.
Vodim se intuicijom, no sve više planiram i unaprijed, a ulazimo i u koprodukcije, što je trend i mogućnost da dobijete nove predstave, kao i da budete relevantni na svjetskom tržištu. Ove godine smo tako imali na festivalu i premijeru Baleta Rima – Paradoks Itamara Serussija i Paola Mangiole, što je informacija koja ostaje zabilježena i putuje s tom produkcijom dok god je ona živa.
Sad kad je festival već toliko narastao, prepoznajem, međutim, i naš zadatak da u jednom segmentu preporučimo možda i neke nove autore, da im damo neku vrstu podrške, stimulansa, da im pružimo neku vrstu platforme.
Kakva je u tom pogledu trenutna situacija u Beogradu? Je li festival uspio pridonijeti da se formiraju neki značajni domaći autori i/li skupine?
Na žalost, ima mnogo ljudi koji su iz struke, koji pripadaju plesačkoj zajednici, a apsolutno negiraju postojanje festivala. Ali, to je valjda tako: Beograd je imao neke sjajne festivale i u prošlosti, o BITEF-u šezdesetih i sedamdesetih godina se stalno priča, ali ni on nije Beogradu i Srbiji ostavio neke trupe i neku scenu koja bi se mogla danas mjeriti sa svijetom. Slično je s Festivalom igre: iako je odgovornost festivala u predstavljanju, na lokalnim je umjetnicima i teatrima sposobnost da prime i prihvate utjecaje. Međutim, neki koreografi su se vratili, neki mladi plesači su otišli u svijet, svakako se dogodila neka razmjena, neka se energija promijenila...
U čemu je, po Vašem mišljenju, problem sa svim tim talentima s ovih prostora koji se ne uspiju afirmirati: nedostatku novca, podrške, stvarnog talenta...?
Ne vjerujem da je zbog nedostatka novca. Mi smo svi u profesiji u kojoj se očekuje prvo da skočite pa da vam netko zaplješće – znači, morate dosegnuti neku razinu kako biste mogli tražiti podršku. Mislim kako mi nemamo taj neki moment da dovedemo stvari do toga da zaista vrijede: mislim da smo dosta lijeni, uspavani, da ne postoji ta vrsta konkurencije koja bi nas poticala. Ovdje su svi umjetnici samo zato što su možda završili neki fakultet, školu, ili su glumili u jednom filmu, ili su dobili stalni posao u nekom teatru.
Ako pogledate – u baletu beogradskog Narodnog pozorišta ima 150 plesača. To nema ni milanska Scala ni Pariška opera: 120 ljudi na stalnoj plaći, od kojih većina jedva da može završiti jutarnje vježbe i ne može izvoditi repertoar pa se upošljavaju honorarci. A kad razgovarate sa svjetskim trupama i umjetnicima, poput Kristjana Ingimarssona koji je gostovao ove godine na festivalu, saznate kako je trupa, pored svih svojih poslova i angažmana u drugim predstavama, na Blamu! radila godinu dana. To se jednostavno vidi, koliko je u sve to uloženo i truda i ideja, i koliko je zapravo važna sinergija i proces pravljenja predstave.
Jedan od iskoraka ovogodišnjeg programa svakako je bio grčki umjetnik Dimitris Papaioannou sa svojom Mrtvom prirodom u Sava centru, za koju su neki komentirali kako je prilično „bitefovska“.
Kad sam vidjela tu predstavu u Ateni prije dvije i pol godine, znala sam da je želim na festivalu. Papaioannou je kao umjetnik, slikar, vrlo nježan prema svakom svom rekvizitu, on vjeruje da se pomicanjem predstave gubi na kvaliteti i u početku nije bilo planirano da se Mrtva priroda izvodi negdje drugdje. Ali, nekoliko je ozbiljnih kazališta i festivala tražilo tu predstavu i on je to shvatio kao izazov, pa je na kraju izvođena u pariškom Théâtre de la Ville, u New Yorku, u Antwerpenu...
Pretpostavljam da već imate gotov program za 2017. godinu. Možete li najaviti bar neke predstave?
Festival će također biti negdje krajem ožujka i početkom travnja, čitav program je skoro gotov, samo ga treba dobro skratiti, da toga ne bude previše, a da prikažemo sve ono što želimo. Moram reći kako je meni u tome i negdje najveće zadovoljstvo: bez obzira što se bavim i menadžerskim, i producentskim, i poslovima tehničkog direktora, i PR-a i marketinga, najviše uživam u biranju predstava, određivanju kako će se one uklopiti, da dvije večeri zaredom ne budu dvije predstave istog senzibiliteta, da jedna donese ples, druga misao...
Uz ostalo, dogovorili smo koprodukciju nove predstave Angelina Preljocaja, već je određen i datum premijere. Također, predstavit ćemo još jednog grčkog koreografa za kojega se ovdje još uvijek ne zna, Yoanisa Mandafunisa, koji potječe iz Forsythovog gnijezda, vrlo je zanimljiv, sam i nastupa u svojim produkcijama, a predstavit će se neklasičnom, konceptualnom predstavom.
© Vesna Pažin, PLESNA SCENA.hr, 22. travnja 2016.
