Plesni festival za djecu Kliker prvi put se, u sklopu Platforme hr, održao u Zagrebu. Kliker je prije tri godine osnovala plesna umjetnica Sanja Tropp Frühwald s namjerom da najmlađoj publici ponudi više plesnih sadržaja. Kliker festival održao se od 11. do 17. travnja 2016., a program je bio vrlo raznolik. Izvele su se dvije predstave – Neispričana bajka i premijera Črčke, održana je radionica kreativnog pisanja i kritičkog promišljanja o suvremenim kazališnim i plesnim izvedbama za desetogodišnjake, a našim su plesačima Slovenci Gregor Kamnikar i Andrea Rauch Podrzavnik prenosili iskustva o ranjivosti u procesu podučavanja.
Na šestodnevnoj rezidenciji Wild Card gostovao je belgijski umjetnik Seppe Baeyens koji je u Plesnom centru Tala svoja promišljanja o plesu prenosio Evi Štengl, Loti Blašković, Lukasu Raci, Nikoli Curiću, Ani Mihaeli Fočić, Ladi Skulić, Ivi Čevizović i Dragi Asiću – Liki. Polaznici su se razlikovali po plesnom iskustvu, ali i po godinama – najmlađem je bilo deset, a najstarijem šezdeset i tri godine. Upravo je po tome Seppe Baeyens poseban – za svoje projekte uvijek odabire plesače različitih generacija. Kad je prije pet godina počeo raditi u uglednoj skupini Ultima Vez, gdje je napravio hvaljenu predstavu Tornár, dobio je i medijsku pozornost.
Više od deset godina prenosite ljepotu plesne umjetnosti na djecu. Kada ste se i kako zaljubili u ples?
Zapravo dosta kasno – tek sa šesnaest godina. U mojoj srednjoj školi svake se godine pozivao redatelj ili koreograf koji bi radio predstavu s učenicima i profesorima za kraj godine. Tad sam igrao košarku i bavio se i drugim sportovima, a ples me uopće nije zanimao, no htio sam sudjelovati u predstavi kako bih bio oslobođen nastave. No, tijekom pokusa otkrivao sam nov jezik, svidjela mi se mogućnost da se toliko toga može reći bez riječi.
I tada ste upisali plesnu školu?
Ne. Nikad nisam polazio plesnu školu. Nakon završene srednje škole pohađao sam mnogo plesnih radionica različitih belgijskih plesnih umjetnika i od njih sam učio tehnike koje sam prilagođavao sebi.
Kako ste postali član skupine Ultima Vez?
Kad sam završio srednju školu, počeo sam voditi radionice i režirati predstave s djecom i mladima po različitim mjestima. Dosta sam radio u Kući za djecu i mlade Kopergietery u Gentu, gdje sam ostvario nekoliko uspješnih predstava. Prva se zvala Mi i u njoj su sudjelovala djeca, mladi, glazbenici i kokoši. U toj sam predstavi propitivao tko je tko u određenoj grupi ili zajednici. Slijedile su predstave Kuća (Otkucaji) i (Ne)moguće prijateljstvo Stefa i Augustijna s kojima sam dosta putovao. Tad sam upoznao Wima Vandekeybusa iz Ultima Veza. Znao sam da i on radi s djecom i mladima pa sam mu prišao i pitao ga je li zainteresiran za suradnju. Ponudio mi je da napravim radionicu i prezentaciju, a nakon toga me pozvao da radim za djecu i mladež u Ultima Vezu. To je bilo 2011. Tada sam počeo istraživati i nakon tri godine napravio sam svoju prvu predstavu u Ultima Vezu – Tornár.
Tornár je poseban upravo po tome što u njemu nastupaju izvođači različitih plesnih iskustava i godina. Kako to da uvijek radite međugeneracijske projekte?
Gledao sam mnogo predstava u kojima profesionalci glume djecu i to mi se nikako ne sviđa. Ne razumijem zašto se za te uloge ne angažiraju djeca. Mislim da bi to bilo iskrenije. Isto tako vjerujem u sinergiju – ako se spoje različita životna i profesionalna iskustva, svi su na dobitku. Dijete je autentično i spontano, a odrasla je osoba strukturirana. Zajedništvo autentičnosti i strukture može stvoriti čuda. Profesionalni plesači od djece mogu naučiti kako biti spontan. Djeca ne razmišljaju. Ona djeluju. Odrasli postavljaju pitanja, razmišljaju, kreću iz racionalnog i tu strukturu prenose djeci. Dakle, jedni od drugih mogu puno toga naučiti. To sam shvatio u srednjoj školi kad sam predstavu radio sa svojim profesorima. Silno mi se svidio zajednički rad jer su se brisale granice među nama. Svi smo bili izvođači – ravnopravni i jednaki. Grupa ljudi različite životne dobi jest i slika našeg društva. Meni nedostaje život u zajedništvu, stoga ga želim obnoviti u svojim predstavama.
Postoji li svojevrsna nostalgija za dobrim starim vremenima u Vašem radu?
Apsolutno. Nedostaje mi osjećaj koji sam imao kao dijete. Živio sam u malom selu u kojemu je postojala živa komunikacija svih generacija. Kad sam se rodio, moji su roditelji s desetak parova kupili zemljište na kojem su izgradili kuće, a svi su se brinuli o velikom vrtu. Osim što smo dijelili vrt, ponekad smo zajedno jeli, tridesetak djece vrijeme je provodilo u neprestanoj igri i mislim da upravo to dijeljenje stvara pravu komunikaciju. Često sam znao sjediti sa starijima, i uz čašu mlijeka i kolačiće slušati njihove priče. Ti su nam razgovori bili uobičajeni. Danas imam 35 godina, živim u Bruxellesu i imam dijete koje ne poznaje zajedništvo jer smo svi u susjedstvu distancirani, svaka je obitelj zatvorena u svoja četiri zida.
Mislite li da je moguće ponovno oživjeti zajedništvo koje ste Vi imali kao dijete?
Da. Osjećam da i drugim ljudima nedostaje zajedništvo i da se ono polako vraća. Primjerice, kad sam stigao u Zagreb, tražio sam gdje bih mogao posuditi bicikl. Naišao sam na internetsku stranicu na kojoj ljudi dijele jedan bicikl, brinu se o njemu i preuzimaju za njega odgovornost jer je zajednički.
O zajedništvu progovarate i u predstavi Tornár. O čemu je riječ?
Krenuo sam s idejom velike katastrofe. Kako možemo krenuti od nule. Kako možemo ponovno izgraditi zajednicu. U predstavi je sudjelovalo četvero djece, dvoje mladih, troje profesionalnih plesača, umirovljenik koji ima 91 godinu i glazbenici koji su uživo svirali jer volim interakciju između glazbe i plesa. Uvijek razvijamo ples i glazbu zajedno i glazbenici su važni za naš stvaralački proces.
Kako je došlo do suradnje između Vas i devedesetogodišnjeg izvođača ?
Sasvim slučajno. Htio sam u predstavi imati predstavnika treće životne dobi. Vidio sam ga na ulici i pitao želi li doći na naš pokus i vidjeti što radimo. Pristao je i prvi dan je ostao pola sata. Vratio se drugi dan te nas je gledao cijelo poslijepodne. A treći dan je došao u trenirci i pridružio nam se. Silno me zanimaju te male priče – kako susrećeš ljude i kako počinješ s njima raditi.
Kako birate izvođače za svoje projekte?
Već godinama vodim radionice i vjerujem u dugogodišnje istraživanje. S vremenom dolazi i kvaliteta. To znači da ne biram izvođače putem audicije, nego radim s njima dvije, tri godine, a zatim odabirem grupu s kojom stvaram predstavu. Ta su istraživanja vrlo važna, jer osim što se bavimo kreativnim procesima, ona potiču druženje i susrete s ljudima.
Kako biste opisali svoj koreografski proces?
Uvijek krećem od ideje koju zatim prevodim u pokret i ples. S obzirom na to da u životu previše govorimo, volim raditi bez riječi. Počinjemo od slika u kojima prepoznajemo pojedine odnose. Zanima nas, primjerice, koji je odnos između djeteta i odrasle osobe. Možda dijete voli odraslu osobu, a ona ga se boji. To stvara određenu napetost koja mi pomaže u stvaranju predstave.
Prezentaciju rezidencije u Zagrebu nazvali ste Pozvani. Zašto?
Već me dvije godine zaokuplja ideja kako publika i gledatelji mogu biti zajedno u plesnoj predstavi. Ne sviđa mi se distanca između publike i predstave i istražujem kako mogu premostiti taj jaz. Zanima me kako publika i gledatelji mogu bar na sat vremena postati zajednica. Zbog toga se svi nalazimo u krugu, jer je vrlo demokratičan. Gledatelji ne znaju tko je izvođač, a tko je dio publike. S onima koji žele, izvođači ulaze u interaktivan odnos, oni koji to ne žele, ne moraju.
Mislim da su se plesači na rezidenciji osjećali vrlo ugodno jer su svi radili zajedno, nije bilo natjecanja tko je bolji. Osmislio sam dosta zadataka koji propituju kako možemo stvarati kao grupa. To podrazumijeva mnogo gledanja i promatranja. Primjerice, radili smo vježbu u kojoj su morali u tišini stvoriti liniju, krug i druge jednostavne oblike. Htio sam im osvijestiti načine na koje surađuju i kako donose odluke kao grupa. Nakon Zagreba, tu ideju nastavljam raditi i u Belgiji i planiram za dvije godine imati premijeru predstave Pozvani. Pozvani ste! (smijeh)
Hvala. Voljela bih doći. Svjetski dan plesa obilježavamo 29. travnja. Što je za Vas ples?
Ples je za mene slobodan način učenja.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 22. travnja 2016.
