Plesna scena.hr

Permakultura gledanja

Intervju: Sonja Pregrad i Nives Sertić, autorice predstave Ja gledam tebe dok ti gledaš mene, dok publika gleda tebe koja gledaš nju dok pokušavamo razjasniti taj odnos i kako je on u vezi sa sjemenkom u kojoj se zrcali svemir i Ana Letunić, suradnica na predstavi

• 
  
  Predstavu Ja gledam tebe dok ti gledaš mene, dok publika gleda tebe koja gledaš nju dok pokušavamo razjasniti taj odnos i kako je on u vezi sa sjemenkom u kojoj se zrcali svemir premijerno će 1. i. 2. lipnja u foajeu Kina SC, u sklopu hrvatske selekcije Tjedna suvremenog plesa, izvesti Sonja Pregrad, Nives Sertić i Ana Letunić. Bio je to povod za razgovor s njima.
  
  Ovo nije vaša prva suradnja…
  
  Sonja Pregrad: Sa Nives intenzivno radim od 2013. godine, mada smo surađivale na nekoliko projekata i ranije. Zajednički interes za temu odnosa kamere i tijela započeo je mojim radom RZBBKMLBZ još 2011. To je bila koreografija za video. Tada smo se počele pitati o odnosu tijela ispred i iza kamere, tko koga gleda i kako, kako to oblikuje ono što se događa i utječe na naš odnos. Nastavile smo to istraživanje i do sada smo imale dvije postaje, a ovo je treća premijera. Svaka postaja imala je svoje ime: Rearranging (and) the self-arranged bila je prva, Ne znamo logiku vjetra druga i sada radimo Ja gledam tebe dok ti gledaš mene… U procesu smo puno razgovarale, međusobno i s publikom, u raznim fazama prezentacije rada, a u ovom trenutku predstava je potpuno bez teksta. Jedini tekst od cijelog našeg promišljanja i diskusija o tome što znači tijelo ispred kamere, tijelo iza kamere, višestruki pogledi, sažet je u naslovu koji je time paradigma strukture istraživanja i onoga što se dešava među nama.
  
  Ova, kako je nazivate treća postaja, nova je predstava, ali i izravni nastavak prošlih postaja koje ste prikazivale u raznim kontekstima. Možete li nas upoznati preciznije s genealogijom nastanka ovog rada?
  
  Sonja Pregrad: Počelo je s međunarodnim, zapravo europskim projektom Identity. Move! u koji smo ušle preko Plesnog centra TALA, koji je bio partner tog projekta. Središte projekta bilo je spajanje umjetnika koji rade u raznim medijima s plesačima. Nives i ja smo se prijavile kao par i provele mjesec dana u Pragu u kazalištu, što nam je bila izuzetna prilika koja u hrvatskim produkcijskim uvjetima plesa nikada ne bi bila moguća. Jedan od razloga zašto smo odabrale foaje Kina SC-a za ovu postaju upravo je potreba da radimo dovoljno dugo u prostoru kako bismo mogle raditi iz prostora. Kazališnu scenu nije moguće dobiti na dulje vrijeme. Taj dugi boravak u kazalištu u Pragu potakao nas je na razmišljanje o tome kakve su karakteristike kazališta kao prostora u kojem se naš odnos dešava, o događaju izvođenja jedna za drugu i za publiku i na koji način to može biti uokvireno u ta dva medija – medij tijela i slike. Prezentacija toga rada, zato što se bavila pitanjem izvedbe i sama je postala izvedba, a izvodile smo ju u Beogradu na Kondenz festivalu, na Platformi HR u Zagrebu i na Bazar festivalu u Pragu.
  
  U ovom radu ostajete u formi predstave ili otvarate format prema nečem drugom?
  
  Sonja Pregrad: Ključno je bilo napraviti korak dalje i izmjestiti dosadašnje istraživanje. S prvom postajom korak je bio proširena izvedba jer smo se bavile pitanjem izvedbe same. Dugi korak bio je prošireni film kako bismo se otvorile k tom mediju i zato nam je bio zanimljiv prostor Kina SC koji nije kazalište. Bitne su nam velike staklene stjenke koje su ekvivalent kadrovima i otvaraju unutarnji prostor prema van. Sada razmišljamo o sintagmi proširena koreografija – film. Predstava traje jedan sat i jest izvedba, ali ona diše između plesa i filma. Također uključuje i publiku s obzirom da ne postoji fiksna vizura, nego publika traži svoje kadrove.
  
  Osim gledanja, bitna tema je priroda. Kako se ta tema nadovezuje?
  
  Nives Sertić: Priroda je široka tema koje me zanima. Bivanje u prirodi, rad s prirodom, suživot na raznim razinama, tako i u umjetnosti. Priroda je odavno prisutna u mojim radovima i ušla je u ovaj rad kroz mene. Zanimalo nas je kako će se taj moj interes reflektirati na naš odnos tj. odnos prema radu. Tako smo došle do pitanja tijela kao prirode, zatim postavljene kontrolirane prirode, kao što su tijelo na sceni ili objekt izložen u galeriji uokvireni, kontrolirani. Za ovaj rad važan je i moj interes za permakulturu, pitanje kako permakulturni dizajn gleda okoliš, kako bi se to moglo primijeniti na mjerenje prostora, pogleda, našeg odnosa, društva, tretiranja publike. Permakultura barata, široko rečeno, s pet elemenata, pet zona i neodređenim brojem sektora vanjskih utjecaja na zadani prostor. Kad promatramo te odnose kako su posloženi u prostoru, oni imaju i svoju filmičnost, svoje vremensko trajanje i prostorni kontinuitet.
  
  Znači li to da su neki principi permakulture ušli i u dramaturgiju vaše predstave?
  
  Nives Sertić: Ne doslovno ili kao ilustracija tih odnosa, nego se iščitavaju kao analogni principi.
  
  U predstavi ste autorica vizualne građe ali i izvođačica, u smislu izvedbe scenskih akcija koje nisu izravno vezane za kameru.
  
  Nives Sertić: Dosad sam bila iza kamere, ali mi je uvijek bilo zanimljivo i potrebno raditi s tijelom dok snimam i time pronalaziti različite načine snimanja s obzirom na ono što se u kadru vidi, na snimani prostor i trajanje jednog kadra. Kako u početku nisam imala stativ, moje tijelo je moralo postati stativ odnosno mirno, a to mi je vrlo brzo postalo zanimljivo, gotovo kao nekakva meditativna vježba. Stoga stativ nikada nisam kupila, nego sam nastavila raditi na principu tijela kao stativa, prvo za sebe, a onda se to spontano počelo uvlačiti i u radove. Tako kroz kameru ulazim u tijelo iz procesa gledanja, kadriranja. Ta je tema kod mene dugo prisutna, ali tek sada je izišla van kao performans.
  
  Ana, od kada ste Vi u ovom projektu?
  
  Ana Letunić: Ušla sam u projekt između prve i druge faze, vrlo spontano, srele smo se na Kondenzu i našle kompatibilne točke. Kao producent sa završenim studijem iz teorije izvedbe, pozicija koju iskušavam je kuriranje izvedbe. Moglo bi se reći da to podrazumijeva produkciju i neku vrstu dramaturške podrške. Ta pozicija dolazi prvenstveno iz programerske prakse i bavljenja kontekstom… zatim se može dogoditi i svojevrsna dramaturška podrška, u formi refleksije ili dijaloga. Svakako, teško je razgraničiti gdje ta praksa počinje, a gdje završava jer se u mom slučaju gotovo uvijek radi o suradnji.
  
  Osim foajea, koristite i otvoreni prostor ispred zgrade. Rad je izuzetno tih i kreće se neprekidno kroz preslagivanje pogleda i međuodnosa, kako između vas dvije tako i publike, gledanog kadra i prostora. Da se vratim na naslov, jeste li uspjele razjasniti odnos?
  
  Sonja Pregrad: Rad smo započele istraživanjem o konceptualnom odnosu dvaju medija, o mediju ispred medija, no ubrzo je rad postao o poetici i politici odnosa jer postavljamo pitanje kako ja vidim ono što je njoj važno. To nam je postalo ključno: kako vidimo jedni druge i kako se nosimo s time što vidimo. Priroda je došla kroz Nives, a kroz to smo shvatile da u svakom odnosu postaje nešto što je unutra i nešto što je izvan i refleksija toga. Naš odnos s prirodom je upravo takav: mi smo unutra, a priroda je vani. Istovremeno, mi smo i dio nje, mi reflektiramo prirodu, a ona nas. Postalo je zanimljivo kako je priroda ulegla u naš rad s medijima. Pitanje kojim se kontinuirano bavim u svom koreografskom radu jest tijelo kao objekt i subjekt istovremeno, pokret koji je istovremeno paradoksalno predmet pogleda publike i koji izmiče objektifikaciji kao nešto prirodno, ne do kraja ukrotivo.
  
  Kad sam gledala Nives kako se kreće kadrirajući, shvatila sam da je njeno razumijevanje pogleda, kao i način na koji organizira tijelo i prostor, podudarno s mojim radom unutar medija plesa i kazališta; vrlo je slično načinu na koji se krećem dok plešem razmišljajući o pogledu publike, o vlastitom pogledu, i o tome kako ulazimo u odnos.
  
  Osim sličnosti, možete li specificirati što je u tom odnosu tijelo / kamera / prostor / publika važno?
  
  Sonja Pregrad: Čin gledanja, koji je a priori gesta kako kazališta, tako i filma, izmješta se u trojni odnos publika – kamera – izvođačica. Time destabilizira uloge autora slike, tijela odnosno otjelovljenog i pokretača situacije. Postavlja se pitanje što je pozadina a što protagonist situacije. Doživljavamo li tijelo (drugoga) kroz sliku tijela ili kroz tjelesno iskustvo gledanja i promatranja odnosa s drugim (tijelom), u ne-istovjetnoj poziciji? Svaki odnos implicira različite pozicije, očišta i otjelovljenosti. Mi te razlike pokušavamo dovesti u odnos osjetilnim umjesto racionalnim.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila