Nezavisna scena je zapravo vrlo zavisna
Intervju: Sanja Petrovski, plesna umjetnica
-
Zadarski plesni ansambl proslavlja 25 godina kontinuiranog rada, a njegova osnivačica, koreografkinja, plesačica i pedagoginja Sanja Petrovski slijedeće godine slavi četrdeset godina umjetničkog djelovanja. U obljetničkom ozračju sa Sanjom Petrovski razgovaramo o počecima njezine plesne karijere te prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Zadarskog plesnog ansambla.
Sve je počelo 1991. godine. U luda ratna vremena entuzijastični zadarski kulturnjaci odlučili su se usprotiviti ratu Cabaretom Sklonište. Tako je nastao Zadarski plesni ansambl. Prisjetimo se tih godina. Kako ste se odlučili na to, gdje ste imali pokuse, gdje ste nastupali?
Nakon paklenog bombardiranja, u Zadru su ostale djevojke koje su radile u plesnom ansamblu Kiks-Miks, koji je djelovao u tadašnjem Omladinskom domu, i djevojke koje su radile na Odjelu za ritmiku i ples Glazbene škole Blagoje Bersa. Ostalo nas je nekoliko i radili smo ono što smo uvijek radili – plesali. Za vrijeme boravka poslanika Europske zajednice u Zadru, odlučili smo napraviti jedan cabaret. Tako je u skloništu pored košarkaške dvorane, 20. studenoga 1991. u 23 sata, prvi put izveden Cabaret sklonište u kojemu je nastupala glumačka družina Tokari sa skečevima koji su tematizirali Srbe, Hrvate i Europsku uniju, grupa Forum s glazbenim brojevima, a mi smo imali plesne točke na glazbu iz uvijek aktualnog filma Cabaret. Naša skupina od pet plesačica tada još nije imala ime. Zvali smo se jednostavno Cabaret. Sve do veljače 1992. nastupali smo u kazalištu, a išli smo i okolo po raznim ratištima – Starigrad, Paklenica, Biograd. Gostovali smo i u tadašnjem Jazavcu, današnjem Kerempuhu u Zagrebu. A onda su nas, do danas ne znam zašto, 1992. raspustili. Mi smo, međutim, ostale povezane i nastavile smo raditi.
Godine 1992. pridružila vam se pokojna Nives Šimatović Predovan. Devedesetih godina stvarali ste predstave s uglavnom ratnom tematikom.
Da. Na Paraćevu simfoniju napravili smo Kolo bola, predstavu koju smo u zadarskom Hrvatskom narodnom kazalištu izvodili 1992. i 1993.. To su bile godine kad smo razmišljale na koju ćemo stranu trčati ako nešto padne ili pukne – prema službenom izlazu ili prema publici. Tada smo radile dosta predstava s djecom, puno smo nastupale u kazalištu i htjele smo plesom razveseliti ljude i održati zdrav duševni život. Imale smo snažan poriv raditi, stvarati i time olakšati neprijatnu ratnu svakodnevnicu nama i publici. Dva dana nakon Oluje, 1995., došli smo u Knin gdje smo na zidinama plesali Kninsku golubicu. Tada smo vrlo intenzivno živjeli i radili, mnoga sam događanja i zaboravila jer nemam svu dokumentaciju.
Godine 1996. zajedno s Nives Šimatović Predovan napravili ste predstavu Anno Domini 1991. u kojoj ste se snažnim slikama prisjetili ratnih razaranja u Zadru.
Godine 1991. pogođen je sam centar grada: Glazbena škola Blagoje Bersa, Gradska knjižnica, Radio Zadar. Fotografije naše plesne dvorane, balerine koja vezuje baletnu papučicu (balerina sam bila ja), slike pogođenih klavira, razbacanih i uništenih stvari, obišle su cijeli svijet. Pet godina kasnije, u dvorištu razrušene palače, napravile smo site specific, predstavu Anno Domini. U njoj smo povezale sve te prostore, naša sjećanja i strahotu koja se događala, a opet smo na neki način ulijevale nadu u budućnost. Predstava je bila divna, spektakularna, čak su nas pozvali i u Gradsko poglavarstvo da nam čestitaju.
Rekli ste da ste Vi balerina s fotografije koja je ratnih godina obišla svijet. Koliko vam se snažno urezao taj događaj? Jeste li tada htjeli prestati plesati?
Vladala je opća histerija i to nas je još više potaknulo da nastavimo plesati. Čak su nam neki ljudi i zamjerili „što se zabavljamo“ . Objašnjavali smo im da mi plešemo kao što pekari rade kruh – radimo ono što smo i prije radili. U to vrijeme smo nastupali i na televiziji, u emisiji Sedma noć. Sjećam se kako nas je Ljudevit Grgurić Grga najavio kao skupinu koja radi ono što najviše voli – u podrumima i skloništima, one plešu.
Kako ste nalazili plesačice? Putem audicija ili putem radionica?
Na Plesnom odjelu Glazbene škole Blagoje Bersa tada je postojalo samo osnovnoškolsko obrazovanje za ples, a one koje su htjele nastaviti dalje upisivale su Zadarski plesni ansambl. To su bile naše plesačice. Prihvaćale smo sve koji su htjeli dalje plesati, jer su i oni s manje talenta, radom i predanošću postizali dobre uspjehe. Niveš Šimatović Predovan i ja radile smo i u Glazbenoj školi i u Zadarskom plesnom ansamblu. Zadarski plesni ansambl dugo je vremena, sve dok se nedavno nije otvorila srednja škola za suvremeni ples, vršio funkciju nadogradnje. Svaki dan smo imali treninge, organizirali smo razne radionice i radili smo predstave.
Godine 1999. napravili ste predstavu Sjećanje na Anu Roje. Velika balerina podučavala vas je u Primoštenu klasičnom baletu. Koja su vaša sjećanja na Anu Roje?
Oduvijek sam htjela biti balerina. To mi je bila želja od malih nogu, iako u Primoštenu, gdje sam rođena, nikada nisam vidjela balet. I jednoga dana u moje selo dođe Ana Roje! Sad mi se čini da sam je ja prizvala. (smijeh) U Primoštenu je zajedno sa suprugom, Oskarom Harmošem, otvorila Međunarodnu baletnu školu u koju sam pohrlila zajedno sa sestrom i prijateljicom. S vremenom je kroz tu školu prošao cijeli Primošten. Na satovima se istovremeno govorilo engleski, francuski, talijanski, njemački, ruski... Bilo je ljudi sa svih strana. Dolazili su početnici, ali i baletni prvaci iz New Yorka, Bostona, Münchena, Zagreba, Beograda... To je bilo predivno iskustvo. Tada, tako mladi, nismo bili svjesni što imamo. Učili smo osnove povijesnih plesova, karakterne plesove, tamo sam prvi put vidjela jazz dance koji je tek dolazio u Europu, a jedan američki plesač i pedagog je nama vodio satove. Nevjerojatno iskustvo! A Ana Roje je kao osoba bila predivna. Vrlo plemenita, posvećena svome poslu, velika umjetnica. Taj profesionalan, posvećen odnos prema svome poslu, ljubav za taj posao, prenijela je i na nas. Ona je doista živjela svoj poziv. Kada se spominje taj popularni plesni par, nekako kao da se zapostavlja Oskar Harmoš. Osebujan i markantan, duhovit, divan plesač, umjetnik, fenomenalan kuhar, s Anom je stvorio nadasve zanimljiv i originalan svijet u kome smo uživali.
Nakon škole u Primoštenu, plesala sam u baletu splitskoga HNK-a za koji je Ana Roje također puno napravila. Njezin učenik Kuzma Beović otvorio je u Zadru 1956. Baletni studio u koji je Ana Roje često dolazila. Zahvaljujući njoj, 1976. godine dobila sam posao u Glazbenoj školi u Zadru jer je ona bila povezana sa zadarskom školom za suvremeni ples i s profesorima koji su se kod nje školovali. Zato smo u dvorištu glazbene škole napravili predstavu Sjećanje na Anu Roje.
Budući da ste dobivali poduku iz klasičnog baleta, plesali ste u splitskom HNK-u, kako to da ste se odlučili posvetiti suvremenom plesu?
Smatram da kad netko voli ples, voli sve vrste plesa. Obožavam naš bogati folklorni izraz, klasični balet je moja temeljna tehnika, a koncept suvremenog plesa najčešće koristim za svoje umjetničko izražavanje. O, tu su još i butho, moderni balet, zatim u ranoj mladosti i jazz dance, fizički teatar... Kada nas je Ana podučavala i pred nama plesala kolo Ero s onoga svijeta, ona bi se transformirala i predala plesu do kraja. U njezinim pokretima, koji su bili jednostavni, iskreni i u komunikaciji s publikom, postojalo je bogatstvo tradicije i emocija, što je Ana znala izvrsno prenijeti. Ples je jednostavno izlazio iz nje. Između suvremenog plesa, klasičnog baleta i folklora postoje razlike u tehnici, ali bit plesa je ista. Naša najveća balerina Mija Čorak Slavenska bila je most između suvremenog plesa i klasičnog baleta. Radeći u zadarskoj Školi suvremenog plesa polako sam ulazila u svijet suvremeneplesne tehnike i načina razmišljanja i jako mi se svidjelo. Naglašena ekspresivnost, veća sloboda, suvremenim plesom se daleko više možete izraziti nego baletom koji naporno vježbate svaki dan, a napredujete vrlo polako. Zatim ta hijerarhija u kazalištima djeluje frustrirajuće na većinu plesača.
U razgovoru za jedan časopis za kulturu izjavili ste da je suvremeni ples za Vas jedna od najinteligentnijih umjetnosti.
Mislim da jest. Ples, ne samo suvremeni, povezivanje obje polutke mozga, postiže spregu tijela i uma, koordinacija pokreta organski se povezuje s načinom razmišljanja i djelovanja, artikulacija – to je nešto što je fenomenalno. I vrhunac svega, možete izraziti sebe, to je stvarno terapeutski. Nikad nisam vidjela glupog plesača. Neobrazovanog da, glupog ne. Suvremeni ples traži tu vrstu promišljanja koja je čovjeku potrebna da spozna sebe, da osvijesti svoje misli i svoje tijelo. To je itekako povezano.
Jeste li u Zadarskom plesnom ansamblu njegovali još koje plesne izričaje?
U Mozart efektu koketirali smo s klasičnim baletom. To je bila predstava suvremenog plesa u koju smo na Mozartovu glazbu unijeli i elemente klasičnog baleta. U Planinama smo uz suvremeni ples unijeli i elemente povijesnih plesova, a vile su imale i elemente klasičnog baleta.
Predstava Planine izvodila se 2008. godine, prije nekoliko godina napravili ste predstavu nadahnutu glagoljicom Tri Marije hojěhu, radili ste više predstava s tako zvanom kroatističkom tematikom, a ujedno ste upisali i poslijediplomski studij iz književnosti.
Za Planine volimo reći da je to povijesni spektakl, a Tri Marije hojěhu je bila jedna kolektivna meditacija na zvukove tibetanskih zdjela, gongove te glazbu Katarine Livjanić. To je epska pjesma uskršnjeg karaktera koja je zapisana u 16. stoljeću glagoljicom u Tkonskom zborniku. Djevojke su svojim tijelima, pokretima, gestama te jezikom nijemih ispisivale slova i stihove starim hrvatskim glagoljskim pismenima: „Tri Marije hojěhu, svetu pomast nošahu, tako hodeć plakahu, Isusa žalovahu...“ Predstava se izvodila u prostoru desakralizirane Crkve svetog Donata, a zbog tog božanskog prostora, zvuka i neobičnih slova glagoljice plesne slike doista se nisu doimale svjetovnima. Kao da smo stvorili magiju, a zapravo i jesmo. To nam je vrlo draga predstava i izvodile smo je puno puta.
Volim ubacivati tekst u plesnu predstavu. Kad sam došla u Zadar, moja prva predstava u Omladinskom domu bila je Pjesma o biseru Tina Ujevića gdje su Ujevićevi stihovi bili izgovarani i isplesani na pozornici. Napravila sam i dvije bajke – Kako je Potjeh tražio istinu genijalne Ivane Brlić Mažuranić te Plesna haljina žutog maslačka Sunčane Škrinjarić. To su podjednako dječje predstave i predstave za odrasle. U predstavi Kako je Potjeh tražio istinu poigrale smo se suvremenim plesom i etno elementima. Taj je tekst čista poezija i očarao nas je. U predstavi smo se koristili glazbom Mojmira Novakovića i grupe Kries koji nam je ustupio svoj album Ivo i Mara i napravio još neke dijelove za Svarožića. Raskošna i funkcionalna kostimografija naše dugogodišnje suradnice Marije Šarić Ban dala je zadivljujući estetski pečat predstavi. Zbog te glazbe, teme, kostima, divljeg plesa bjesova, predstava je bila sjajna i s njom smo obišli pola Hrvatske. U Plesnoj haljini žutog maslačka poigrali smo se suvremenim kazalištem i mislim da smo također napravili dobar posao. S tim smo predstavama dosta išli po festivalima, ali smo mnogo igrali i za škole u Zadru, tako da su sva djeca u zadarskim školama vidjela našeg Potjeha i Maslačka.
Na taj način i odgajate novu publiku. Mnogim ste Zadranima vi legenda – mnogi su kod vas plesali ili se živo sjećaju vaših predstava zahvaljujući kojima su se zaljubili u kazalište.
Suvremeni ples ima svoju publiku i ne može ga svatko gledati. Mi smo dislocirani od centra, od Zagreba, pa nastojim napraviti predstave koje mogu lakše komunicirati s publikom. Zna se dogoditi da nam na gostovanje dođe sjajna predstava koja ljudima ništa ne znači. Poslije više ne dođu! One koje smo privukli Potjehom i sličnim predstavama, ipak će na drugačiji način gledati i složenije radove. Možda bi mi neke kolegice zamjerile što povlađujem publici, no ja to tako ne gledam. Moj je cilj da približim predstave suvremenog plesa publici kroz potpunu predanost onome što radimo; bez publike nema predstave. Vrlo nam je važno stvoriti svoju publiku jer se ona teško stvara i odgaja, a izgubi se za čas.
Imate li svoju vjernu publiku?
Naravno. A nastojimo odgojiti i novu. Nedavno su kod nas gostovale i studentice prve generacije Odsjeka za ples na ADU, a jedna od njihovih profesorica je i naša Petra Hrašćanec na što smo izuzetno ponosni. U Zadru je školovanje završila i prva generacija maturanata Srednje škole za suvremeni ples tako da ta profilirana publika postoji i nadam se da će je biti sve više. Prije su ljudi mahom hrlili na predstave, a sada ili gledaju ili uopće ne gledaju. Nema sredine. Sve se nekako polarizira, pa tako i u plesu. No, imamo publike. Svaki put se potrudimo napraviti dobru propagandu, ako neka predstava može komunicirati sa srednjoškolcima ili studentima, nastojimo ih privući, odlazimo u škole, na fakultete. Taj je producentski posao vrlo zahtjevan, no nastojimo ga obaviti kako treba.
U Zadarskom plesnom ansamblu vi ste i producentica i pedagoginja i koreografkinja. No, jeste li još uvijek i plesačica?
Povremeno da. Znam napraviti mali solo za festival Monoplay, solo koji ima ideju a ne traži puno kretanja!
Festival sola suvremenog plesa Monoplay pokrenuli ste 2009. godine. Zašto?
Solo je jedna od tipičnih formi suvremenog plesa. Svi plesači suvremenog plesa su solisti, što se njeguje i obrazovanjem. U Zadru je 2009. bio pokrenut projekt Artikultura. Artikultura je djelovala u kinu Pobjeda koji smo dobili na korištenje od Grada. Grad je plaćao hladni pogon, a mi smo sagradili pozornicu, organizirali predstave i imali kontinuirani repertoar, što je bilo dosta naporno s našim brojem plesača i publike. Prvi Monoplay je bio organiziran u sklopu Artikulture. Jedna je naša članica, koja je tada upravo završila četvrti razred srednje škole, htjela otići na Akademiju u Salzburg. Školarina je koštala 4000 eura i pokušali smo dio novca skupiti putem Monoplaya. Riječ je o Matei Bilosnić koja se vrlo angažirala, uspjela je skupiti novac i otići na SEAD. Inicirali smo je tim prvim Monoplayem i ona svake godine nastupa na festivalu. Monoplay se prve dvije godine održavao u kinu Pobjeda, zatim smo se preselili u Crkvu svetog Dominika, šesti Monoplay otvorili smo u starom Kazalištu lutaka, a zatim smo prešli u novo kazalište lutaka koje ima prekrasnu pozornicu. Mislim da je festival dosta omiljen ne samo u Zadru i Hrvatskoj. Preko društvenih mreža, raznih portala, radija, novina i televizije, a naročito svojim djelovanjem, nastojimo privući pažnju (mislim da smo to i uspjeli) domaćim i stranim plesnim umjetnicima i svima koji se bave suvremenom umjetnošću koja uključuje kazalište, video, glazbu, performanse...
Spomenula sam već Vaše mnoge profesionalne uloge – plesačica, producentica, pedagoginja, koreografkinja. Koji vam je posao, od navedenih, najdraži?
Nekad sam bila uglavnom plesačica, zatim češće koreografkinja, sad sam uglavnom producentica. No, biti koreograf – to je divno. Divno je pokretom iskazati kreativnost koju imate u sebi. Imam nepresušno more ideja koje često ne mogu ostvariti jer nemam gdje ili nemam s kim ili se potrošim dok ne dođem do samog cilja. Puno puta mi se znalo dogoditi da nešto zamislim na jedan način, ali do ostvarenja nastane nešto sasvim drugo. Svaki put krećem iznova, svaki put je nešto novo i svaki put samu sebe iznenadim.
Kada koreografirate, koje su vam najčešće preokupacije?
Volim intimne preokupacije koje se mogu reflektirati kroz neobične situacije na sceni. Napravila sam predstavu Večer s četvrtka na petak za koju su me nadahnule pjesme Emily Dickinson. One su toliko fluidne, nemate se za što uhvatiti, a opet su vrlo intimne. Ta je žena posjedovala neiscrpno unutrašnje bogatstvo, uvijek novo i svježe. Njezine pjesme bile su nam okidač za ono što smo mi u sebi otvarale i s čime smo izlazile prema van. U svojim koreografijama želim pokazati neku atmosferu, neprekinuti slijed događanja. Ni jedna moja predstava, ukoliko nije vezana uz priču, tekst, nema početak i kraj. To su predstave koje se mogu stalno ponavljati, kao nekakav perpetuum mobile, kao nekakva atmosfera bez vremena.
Dodala bih da radite predstave snažnih slika.
To je točno. Kad bacim pogled na svoju arhivu, zna me začuditi kako su neke predstave lijepo izgledale. (smijeh) Kad imate ideju, prekrasne zadarske prostore, svjetlo, dobru glazbu – ne znam tko može napraviti nešto loše!?
U Zadarskom plesnom ansamblu stasale su afirmirane plesačice i snažne autorske osobnosti poput Petre Hrašćanec i Stošije Zrinski, koje svoja znanja prenose i mlađim zadarskim generacijama. Mnoge su plesačice otišle na studij u Austriju, na SEAD poput Josipe Štulić, Filipe Bavčević, Lade Petrovski Ternovšek ili već spomenute Matee Bilosnić koje nastupaju u vašoj posljednjoj predstavi Arhiviranje – tajni dnevnik umjetničke prakse s kojom Zadarski plesni ansambl obilježava 25 godina djelovanja. Za jubilarni rođendan odlučili ste se baviti istraživanjem povijesti. Kako ste pristupili tom poslu?
Postojalo je mnogo načina na koje sam mogla početi istraživanje. Arhiviranje plesne umjetnosti kod nas je na vrlo niskim granama. Ono postoji, no ne postoji sve na jednom mjestu, dosta toga još nije skupljeno, dosta toga je tek u začecima. Digitalni mediji i internet su dosta pomogli, jer smo se prije njih oslanjali samo na monografije do kojih je bilo teško doći. Međutim, svi plesači imaju svoju privatnu arhivu. Što se tiče Zadarskog plesnog ansambla, od prvog dana imam gotovo sve što je izašlo u novinama, sačuvala sam neke bilješke koje sam vodila tijekom rada na predstavama, imam bogatu arhivu. Htjeli smo živu plesnu umjetnost pokazati na sceni. Napravili smo plan grada na podu i mapiranjem prostora kronološki smo iščitavali pojedine predstave, govorili smo na kojem je mjestu izvedena prvi put, dijelove nekih predstava smo otplesali, prisjetili smo se i nekih pjesama. Napravili smo mali patchwork u kojemu smo povezali segmente različitih predstava, a u tome nam je jako pomogao sjajan glazbenik Nenad Sinkauz. Pritom smo se temeljili na kasnijim radovima jer djevojke koje su plesale prije 25 godina odavno više nisu s nama.
Zadarski plesni ansambl nastupao je po mnogim gradskim prostorima. Slažete li se da je upravo to jedna od njegovih bitnih značajki?
Da. Za Svjetski dan plesa imali smo jedan baletni sat na mostu, plesali smo po svim trgovima u Zadru. Na Trgu Pet bunara nebrojeno smo puta plesali oko bunara i u parku, na orguljama smo plesali jedno cijelo ljeto. I sada kada dođu ljudi na radionicu, zadnji dan radionice odemo pozdraviti ljeto i sunce i svima se to jako sviđa. Sjećam se predstave Priča o nečistim poslovima, to je bio mali spektakl na Pet bunara, meni jedna od najljepših predstava. Danas je, na žalost, takvu predstavu nemoguće izvesti jer su trgovi prepuni stolova, suncobrana, štandova i svega ostaloga. Znali smo otvarati Zadarsko kazališno ljeto na trgu, Zadar snova bio je po cijelome gradu – danas je to nemoguće jer fizički ne možete biti na tom prostoru. To je velika šteta jer je Zadar krasan grad i ima predivne prostore. Mislim da bi se nakon tih silnih godina napokon trebalo uložiti nešto novca za ljetnu pozornicu koju bi mogli koristiti. Sav novac koji dobijemo potrošimo na najam kazališta, tehniku, baletne podove jer to sve dosta košta, a za nas ostane vrlo malo.
Koliko vas podržava lokalna vlast?
Ne mogu reći da nema razumijevanja. Ima ga, ali ne dovoljno. Primjerice, počeli smo raditi u Domu hrvatske mladeži, današnjem Omladinskom domu. Taj su gradski prostor sagradili ljudi od svog samodoprinosa i bio je namijenjen za nas, imali smo dvoranu koja je napravljena za nas. Grad ga je, međutim, dao fakultetu. Nemam ništa protiv fakulteta, ali mi smo odatle protjerani. Nakon toga dobili smo prostor za vježbanje u Ulici kralja Držislava broj 10, ali izvedbeni prostor, s razglasom i ostalom kazališnom opremom, moramo iznajmiti. Nezavisna scena je zapravo vrlo zavisna. Zavisi o prostorima, o novcu, o vremenu. Kad god imam sastanak s ljudima koji odlučuju o našim prostorima, a po Zadru ih nakon napuštenih kasarni ima stvarno mnogo, oni stalno govore: „Vi mladi“. Drago mi je što mi laskaju (smijeh), ali odavno više nisam mlada. Zadarski plesni ansambl ima 25 godina, a ja imam mnogo više od toga. Stalno se napominje da će se izgraditi kulturni centar, no kao da nikoga nije briga. Rat je odavno završio, a ništa se ne pomiče s mjesta. Možda ih je i briga, no nije im prioritet. A generacije rastu, odlaze... Žao mi je. Baš mi je žao. Mi smo javna potreba u kulturi grada Zadra i mislim da bi nas trebali više podržati. Ne mogu reći da nas uopće ne podržavaju jer smo dobili novce i za ovu zadnju predstavu i za druge projekte koje radimo, no postoji neka vrsta ignorancije koja nam teško pada.
Frustrira li Vas to?Frustrirajuće jest, ali budući da smo naviknuli raditi u siromašnom kazalištu, maksimalno smo razvili našu kreativnost. Nedavno sam imala jednu predstavu u kojoj su djevojčice sedmog i osmog razreda bile odjevene u haljinice od novina. Njihov je kostim bio divan, a besplatan. Nastojimo tom svojom kreativnošću i lucidnošću, u situacijama kada nemate ništa, napraviti nešto zanimljivo i lijepo, čak i ekološki prihvatljivo.
Prije desetak godina ste u jednom intervjuu spomenuli da su gradu Zadru zanimljiviji muzeji od kazališta. Po tom se pitanju ništa nije promijenilo.
Da. To je nešto što ostaje, a ples je umjetnost koja se arhivira putem papira ili fotografije. Muzej ostaje kao građevina. Kazališna je umjetnost vrlo specifična jer postoji u trenu izvedbe i zatim nestaje. Nismo građevina, nego smo tijelo koje je vrlo prolazno. Po Zadru ima mnogo lijepih muzeja, ali i oni uglavnom rade samo ljeti. Primjerice, u muzeju u kojemu je nekada bila stara glazbena škola i plesna dvorana, na mjestu gdje je nekada bio studio Kuzme Beovića, mogao bi se napraviti odjel za klasični balet. To znači da bi svaki dan tamo dolazilo četrdeset, pedeset ljudi i muzej s time ne bi ništa izgubio. Predložit ću im da ta dvorana bude posvećena plesnoj umjetnosti koja u Zadru cvjeta od 1946. godine.
Unatoč mnogim problemima s kojima ste se susretali, čini mi se da se niste umorili i da imate još mnogo energije.
Istina je. Vremenom čovjek postane malo mudriji i zna rasporediti svoju energiju tako da se može izdržati. Prije bih se zbog nekih stvari stvarno slomila, a sada ne paničarim, veselim se poslu koji radim. Možda je to i u genima. Možda mi je to usadila i Ana Roje. Na kraju krajeva, mnogi mi govore: „Blago tebi, ti radiš posao koji voliš.“ Posao koji se voli također može postati naporan, ali ne znam što bih drugo mogla raditi.
Ljubav prema plesu prenijeli ste i na svoju obitelj. Vaša kći Lada Petrovski Ternovšek također je profesionalna plesačica.
Eto, u mojoj obitelji svi vole plesati. (smijeh) Moja kćerka je profesionalna plesna umjetnica u Ljubljani, jedan mi je sin majstor svjetla i radi u kazalištu, a drugi sin je u Berlinu i bavi se filmskom i televizijskom montažom. Montirao je dosta videa za naše predstave.
Sve ste zarazili umjetnošću.
Da. Jedino je moj muž kontrolor leta. Nitko nije otišao njegovim stopama – šteta, jer tamo su dobri novci. (smijeh) Otišli smo svi u svijet umjetnosti.
Koliko je ples u Zadru popularan?
Svake godine otvara se sve više plesnih studija, svaki fitness klub ima svoj plesni studio. No, umjetničke predstave, predstave suvremenog plesa radi samo Zadarski plesni ansambl i grupa Zalet. Osim predstava suvremenog plesa, radimo i predstave s djecom. Počeli smo to ratnih godina kada su ljudi bili željni događanja. Tada je gledalište bilo krcato, a glazbena škola i Zadarski plesni ansambl imali su produkcije za Božić, za maškare i na kraju školske godine.
U plesni studio Zadarskog plesnog ansambla upisujete djecu predškolskog uzrasta, ali i studente i odrasle?
Da bi plesač bio stvarno dobar, on mora početi rano, mora proći torturu na svom tijelu. (smijeh) Rijetki ostanu. Ako od trideset djevojčica koje upišu prvi razred osnovne škole, deset dođe do kraja plesnog školovanja, ma pet, to je uspjeh.
To znači da ste dosta strogi?
Jesmo, dosta smo strogi. U školi se radi svaki dan i nisu svi spremni na to. S manjom djecom na radionicama radimo dva ili tri puta tjedno, s većima češće.
Mnogo je Zadranki prošlo kroz taj studio. Jeste li ikad imali muških članova?
Imali smo nekoliko. Dvojica su postala profesionalni plesači, Marin Lemić i Vanja Sabić. Trenutačno s nama plešu Mate Ivić i Marin Dolfić, no povremeno.
S obzirom na to da većina vaših plesačica nakon srednje škole odlazi u Zagreb ili u inozemstvo, tko danas čini ansambl Zadarskog plesnog ansambla?
Za zadržati profesionalni ansambl vjerojatno bismo trebali imati prostor za izvedbu kojime se možemo koristiti kad god trebamo. Budući da to nemamo, to je teško. S druge strane, Zadar je mala zatvorena sredina i djevojke žele otići u Zagreb i u svijet. Tako da tijekom zime u Zadarskom plesnom ansamblu rade djevojke koje su prošle osnovnu plesnu školu i koje su kod nas plesale tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Mnoge od njih danas rade na različitim mjestima, u banci, na fakultetu i tako dalje, a navečer dolaze na treninge. Ljeti nam se vraćaju profesionalne plesačice koje ne žive u Zadru, tako da obavezno napravimo nešto za Zadarsko kazališno ljeto, Zadar snova i Monoplay.
Koja je specifičnost Zadarskog plesnog ansambla?
Spominjali smo prostore koje smo našim plesom oplemenili – to je jedna od specifičnosti Zadarskog plesnog ansambla. Isto tako, naša posebnost jest i kolektivni duh koji nastaje kroz težak fizički rad i kreativnost. Djevojke koje su postale profesionalne plesačice Bavčević, Bilosnić, Zrinski, Štulić, Herenda, Lemić, Petrovski pa i Petra Hrašćanec vraćaju se svake godine na isto mjesto i rade nove projekte. Vjerujem da će se one vraćati i narednih godina. Monoplay je zbog njih i nastao – da bi Gradu pokazali gdje smo, što smo, da bismo pokazali ljudima iz svijeta da Zadar ima svoju specifičnost i ljubav prema plesu. Čak mi se čini da naše djevojke svojim načinom plesa i esetetikom odudaraju od suvremene plesne scene u Zagrebu.
Kako vidite budućnost Zadarskog plesnog ansambla?
Voljela bih da dobijemo tu prostoriju u muzeju gdje će biti spomen na sve zadarske plesače i gdje će se izložiti cijela povijest zadarske plesne scene. Zadarski plesni ansambl je sa svojim cjelovečernjim plesnim predstavama, festivalom Monoplay, s podmlatkom koji se odgaja od četvrte godine postao dosta utjecajan. Imamo pokriveno dosta elemenata koji su potrebni – imamo svoje učenike, svoje predstave, imamo dosta kontakata s plesačima izvan Zadra i iz inozemstva, organiziramo radionice. Tijekom kolovoza održane su radionice pod nazivom Stream Zadar na koje smo pozvali izvrsne pedagoge, predavače koji rade po cijelom svijetu. Za Klein tehniku nam već petu godinu za redom dolazi Hanna Hegenscheidt, certificirani predavač iz Berlina, glumačko-plesnu radionicu vodila je originalna i nadahnuta Ivana Jozić, suradnica i izvođačica poznatog Jana Fabrea, dok nas je s postmodernim viđenjem plesne umjetnosti upoznala međunarodna zvijezda iz Slovenije i Belgije Matej Kejžar. Na tim radionicama sudjelovali su profesionalni plesači, glumci, a također i oni koji se amaterski bave tom najljepšom umjetnošću. Za sve radionice vladao je veliki interes tako da mislim da smo i u tome dosegnuli visoku razinu koai se kasnije reflektirala na festival Monoplay koji je održan krajem kolovoza. Cilj nam je svake godine biti inovativniji, kvalitetniji i sve to podići na još jednu višu razinu.
© Katarina Kolega, PLESNASCENA.hr, 2. rujna 2016.