Kuća ekstremnog muzičkog kazališta u tetralogiji, odnosno sada pentalogiji Svaka revolucija je bacanje kocke, Zagreb 1911.-1914., a koju čine sljedeće šahtofon-predstave – Cefas (2010), Američki atentator (2013), Tosca 914 (2014), Fantom Planinšak (2015), a od ovogodišnjega zagrebačkoga izdanja festivala Perforacije i moćna šahtofon-predstava Svaka revolucija je bacanje kocki, osim što (2016) – tematizira mogućnost cjelokupne shizofrenizacije društva na tragu postavki Deleuzea i Guattarija u knjizi Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija (1972). Naime, umjesto termina revolucionarizirati D. B. Indoš koristi riječ shizofrenizirati jer je revolucioniranje, njegovim određenjem, „neodvojivo od nasilja“, a shizofrenzirati, kao utopijski „logocentrizam“ glazbe, onkraj je nasilja i izmiče uporabi nasilja. Ukratko, riječ je o revolucionarnom potencijalu shizofrenije, kako nam je to jednom prigodom rekao za Zarez, još u doba prije ministra kulture Hasanbegovića.
U intermezzo-izvedbama od navedene shizofone pentalogije Kuća ekstremnog muzičkog kazališta propitivanje autonomije života u odnosu na sve vrste heteronomija širi i na bioetiku, zooetiku, svojim obnovljenim projektom Lajka – prvi pas u svemiru (1999., Ljeto na Štrosu, Zagreb, 2015) kojim se vraćaju na Prolog Hannah Arendt njezinoj knjizi Vita activa u kojoj ta filozofkinja postavlja pitanje o tome zbog čega 1957. kada je lansirana Lajka, prva životinja astronaut, čovječanstvo razmišlja o napuštanju života na Zemlji gdje su nam dane sve blagodati a u korist istraživanja svemira i u konačnici zbog čega u ime tehnologije žrtvujemo živo biće, Lajku koja je nekoliko tjedana kružila oko Zemlje po istim zakonima gravitacije „koji okreću i odražavaju u kretanju nebeska tijela – Sunce, Mjesec i zvijezde. (…) Neposredna reakcija, izražena bez promišljanja, bila je olakšanje zbog prvog 'koraka ka izbavljenju iz čovjekova zatočeništva na Zemlji'. A ta čudna izjava, nimalo slučajna omaška stanovitog američkog novinara, bila je nesvjesno ponavljanje izuzetnog natpisa urezanog prije više od dvadeset godina na nadgrobnu ploču jednog od velikih ruskih znanstvenika: 'Čovječanstvo neće zauvijek ostati vezano za Zemlju'“ (Hannah Arendt, Vita activa).
Duhovno reciklirano smeće
Što se tiče šahtofona, zamjetno je da sada u ovom petom dijelu izvedbene shizofrenizacije cjelokupan je izvedbeni prostor određen scenskim šahtofonom razdijeljenim na prednju i zadnju stranu scene. Poznato je da Indoševa industrijsko-metalurška glazba-buka škripe, cviljenja, udaranja na konstrukcijama metalnih otpadaka, ili kako ih Indoš naziva – duhovno reciklirano smeće, još iz razdoblja Kugle, pripada akustičkim i kinetičkim instalacijama koje ostvaruju prijenos kinetičkih ritmova tijela u skulpturalnu scenu, u multiplicirane akustičko-kinetičke instalacije, čime se arhitekturalna scena, koja je konstruirana kazališnim muzejom metalnih figura-otpadaka kao odsutnosti zaborava i projekcije hipermašte, očituje kao duhovna/duševna proteza tijela. Odnosno, kako to najavljuje ova šahtofon-shizofrenizacija: „Na platou su niknuli šaht poklopci, za granične rampe uhvatili su se ručni šahtofoni, uz instalaciju reflektofonski toranj. Život podzemlja nadziru sigurnosne kamere, pokretne slike povezuju zarobljene riječi komunara u njihovim migracijama kroz prostore ćelija. Kao još neostvarena, ali bliska mogućnost, poput sjenki nekih odsutnih osoba, podvrgavaju se poetskim avanturama tijela i njihovi jezici. Principi metafizike stvarne sreće prakticiraju se kroz poeziju suprotstavljajući je jezi svakodnevnog života. Scene izvodimo istovremeno za dvojno gledalište od početka lijeve do svršetka desne strane u istoj horizontalnoj visini.“
Naime, sama šahtofon-scena-instalacija evocira kamion slovačke kompanije Hyza u kojemu je nedavno 59 muškaraca, osam žena i četvoro djece, svi redom prisilni imigranti iz Sirije, stradalo od gušenja pri pokušaju prijelaza jednih od europskih graničnih bedema. Dakako, riječ je o imigrantskoj priči, prisilnim imigrantima, koji su umrli gušenjem u tom kamionu četrdesetak kilometara nadomak Beča – nadomak njihova željenoga egzodusa zatvorenih granica, negdje u Mađarskoj, kako su prenijeli pojedini mediji. Ono što je pritom Kuću ekstremnog muzičkog kazališta u svemu tome etički duboko uznemirilo stravična je podudarnost da je tvrtka Hyza na slovačkoj televiziji bila reklamirana antiimigrantskom rasističkom reklamom (pogledja ovdje) tri mjeseca prije tog Holokaust događaja, koji je u svojoj stravi neizreciv (o tome da netko može zarađivati na tuđoj nesreći, o tome da žrtve mogu stradati prema proceduri konc-logora), odnosno, čiji su protagonisti, kako to navodi Indoš, zli ljudi. Naime, reklama u prepoznatljivom rasističkom ključu, kao što su nekoć nacisti otvorili put iskorjenjivanja Židova njihovom zoomorfnom usporedbom sa štakorima, imigrante uspoređuje s pilićima gdje će imigranti-pilići sustavom slovačkoga nadzora i kazne biti deportirani, dok će u Slovačkoj, u slovačkoj obitelji, u slovačkoj kuhinji ostati samo prava slovačka piletina (pravé slovenské kurča).
Indoš pritom ističe kako se strava tog nedavnog Holokausta ističe u tome što je navedena reklama bila djelotvorna, svakodnevno reklamirana na slovačkoj televiziji, zagađivala mentalni prostor onih koji vjeruju u kategorije dobra i otvorenoga dlana (kako je to nedavnona 51. zagrebačkom salonu na temu Izazovi humanizmu istaknuo Nikola Biliškov povodom govora o deset načela humanizma Ivana Supeka) tri mjeseca prije nego što se dogodilo navedeno gušenje imigranata, iako se radilo o drugima, isto tako, rekao bi dobroćudni Indoš, „zlim ljudima“ koji su unajmili Hyza kamion za ilegalni prijevoz imigranata, i na čijim su mrtvim tijelima pritom i zaradili. Uostalom, Slovačka među prvima cinički objavljuje kako će primati samo kršćane kada se objavi raspodjela izbjeglica iz Sirije među članicama EU.
Nadalje, pored tih neizrecivih događaja-strave Kuća ekstremnog muzičkog kazališta povezala je među ostalim fragmentima i zatvorska pisma Augusta Cesarca (1912) i Ulrike Meinhoff (1973-1974), gdje je inscenacija šahtofona jednako tako scenski rekapitulirala zatvorsku sobu Ulrike Meinhoff kojoj je zatvorska struktura kazne oduzela zvukove u čemu je s vremenom podlegla stravičnim iskustvima duševne patnje uslijed mučenja u samoći, tišini u potpunoj izolaciji i senzorne deprivacije zatvora; riječ je o torturi koja je poznata kao mrtvi trakt gdje se postupno gube sve govorne sposobnosti.
Ujedno, navedena je šahtofon-predstava velika posveta Mallarméovoj poemi Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj iz 1897. godine koja je u nas poznata u prijevodu Zvonimira Mrkonjića iz 1976., vizualizirana dizajnom Mihajla Arsovskog u nakladi Studentskog centra, koja nažalost danas više ne postoji (kao što više ne postoji bezbroj dobrih stvari), no bitno je da imamo neovisnu, dakle moćnu RH, sada samo s predsjednicom bez Vlade i Sabora što je samo pokazatelj ili rekao bi neki novogovor – pokaznica – da možemo i bez njih, no, zašto ne želimo… Potreban je tako mali napor, volja…
Zaključno o shizofoniji
I kako to tandem Vrvilo – Indoš navodi: „Šahtofon Revolucija remedijalizira za dvostruku scenu 700 riječi raspoređenih na 11 listova Mallarméove pjesme Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj i dijagram za 44 filmske slike Svaka revolucija je bacanje kocki Strauba-Huillet.“
Kuća ekstremnog muzičkog kazališta dramsku riječ u potpunosti prožima s protu-opernim dionicama, da uporabim njihov protu-termin, odnosno struktura izvedbe temelji se na pseudodijaloškim situacijama koje imaju tragove komunikacije, gdje se više ne može više govoriti o likovima, nego o izvedbenom pamfletizmu – zbornom ili koncertnom modelu, kako to često ističe Tanja Vrvilo.
I kao što to navodi u poglavlju o muzikaliziranju kao jednom od fenomena postdramskoga kazališta Hans-Thies Lehmann – „Ne radi se o evidentnoj ulozi glazbe i glazbenog kazališta, nego o dalekosežnoj ideji kazališta kao glazbe", možemo reći da izvedbeni tandem Indoš – Vrvilo nose snagu shizofrene izvedbe kao što ju je to u Njemačkoj i Italiji nosio filmski dvojac Straub – Huillet jer sustavno izvedbeno demonstriraju da je drugačiji svijet ipak moguć, pa makar i na pozornici, i to u svim distopijama, antiutopijama i foucaultovskim heterotopijama međuljudsko-vampirskih energija.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 14. rujna 2016.
