Kada me je Maja Đurinović zapitala da napišem nešto o vlastitom plesnom izričaju nisam bila sigurna znam li definirati vlastiti put. Zatim je proširila misao podsjećajući na iskustvo promišljanja koleracije suvremenog zapadnjačkog plesa sa klasičnim indijskim plesom, no ni tada nisam bila sigurna da imam što za reći. (Možda zaista vanjsko oko sagledava situacije objektivnije, šire, i ako je iskreno vjerojatno puno milostivije i ljepše?)
Erick Hawkins svoj tekst Tijelo je čisti prostor započinje rečenicom „Greška se nalazi u vjerovanju da samo zato što je moguće, mora biti i poželjno.“ On dalje razlaže svoju Normativnu teoriju kroz vlastite temeljne premise smatrajući da se umjetnik ne može razvijati ni ako stagnira na neadekvatnoj i suhoparnoj repeticiji prijašnjih generacija i njihovih saznanja, niti ako poput bezglavog stampeda goveda srlja naprijed, po Hawkinsu – direktno u „koridor smrti“. Ukratko, svatko bi trebao formulirati svoju Normativnu teoriju koja nije ništa drugo nego jasna odluka o tome što želimo postići. Jednom kada smo to definirali možda imamo šansu pronaći načine kako to i učiniti.
Bharatanatjam je klasični ples s juga Indije koji koristi tijelo kao vozilo ekspresije. Ime mu potječe od riječi BHAva (ekspresija, izražajnost), RAga (melodija, glazba), TAla (ritam) i NATYA (ples). Sve te komponente trebale bi biti vidljive već s prvim pokretom plesača na sceni. Ujedno, bharatanatjam, kao i svaki klasični ples iz Indije determiniran je zakonitostima zapisanim u Natjašastri (indijskoj knjizi o kazališnoj umjetnosti) i oslikava mitologiju cijelog polukontineta. Suvremeni ples, s druge strane, ne posjeduje jasnu definiciju o tome što je, kuda ide, s kojim premisama. Iz udžbenika Povijest plesa kojeg je za nas napisala tadašnja profesorica Nancy de Wilde na Akademiji u Amsterdamu (2000), suvremeni ples bio je definiran kao „slobodan ples koji se izvodi na sceni bez baletnih šlapica uz slobodnu kostimografiju“.
Nakon raspada zajedništva znanja koji se dogodio još u renesansi, i sa porastom modernih znanosti, umjetnici su počeli tvrditi da mogu legalno i moralno izlagati sve što žele. Na taj je način individualna dužnost svakog pojedinca spram onoga što postavlja pred publiku nestala u disperziji vlastitih iskaza. Nisam zagovornik toga da svaka plesna predstava mora imati jasnu političku, religioznu, socijalnu ili moralnu poruku, jer time ljuštimo koru estetike koja toliko fragilno obavija umjetničko djelo, ali ako krenem razmišljati o najvećoj razlici klasičnog indijskog plesa i suvremenog plesa kakvog ja poznajem, tu je vjerojatno okno kroz koje bih mogla proviriti.
Pročitala sam da se Sokrat u Platonovoj Republici hrvao sa problemom javnog izričaja i postavio pitanje treba li u dobro organiziranom društvu umjetniku dati pravo da, unatoč posljedicama, priča laži o bogovima. Vjerujem da je pod bogovima mislio na boga, čovjeka i samu prirodu. A to je ono prvo što klasični indijski ples ne podržava. Njegov bitak, kao i počelo, leže u indijskoj mitologiji, Bhagavat Giti, Ramajani i Mahabharati. Sudbina boga i čovjeka nije pretpostavljena niti zamišljena, ona je jasna, determinirana i neupitna. Samim time – istinita.
Možemo krenuti i od same tehnike bharatanatjama koja je rigidno jasna, stilizirana, konkretna, metodički postavljena i vokabularno jasna. I protegnuti misao do suvremenog plesa koji je slobodan, nepretenciozan, igra u skladu anatomije tijela, a ne protiv i svatko izabire vlastiti pokret za vlastitu misao. Moje misli poprilično su razjedinjene. Iako, što duže živim na Zapadu, to više dišem Istok. Ali dišem ga iznutra, ne toliko više izvana i zapadna načela postavljaju mi se kao jasnija i izravnija dok Istok ostaje intimniji i osobniji, baš suprotno svakom iskazu do sada, u vrijeme kada sam još uvijek tamo živjela. Usuđujem li se reći da umjetnost plesa nije nimalo manje autonomna od vlastite spiritualnosti?
Poznata je fraza: Pokažite mi glazbu i ples neke države, a ja ću vam reći stanje svijesti, morala, religije i tko vlada tom državom. No pitanje je uspijeva li umjetnik/putnik ostati dosljedan državi u kojoj odlučuje djelovati ili stanje svijesti, morala, religije i vladavina u ovom slučaju ostaju autonomne, jedinstvene i prolivene izvan okvira jedne jedinstvene teze. Kao praktikantici bharatanatjama, usađena mi je dužnost za istinom. Za prenošenjem tuđih priča koje imaju svrhu pokucati na vrata svijesti gledatelja, na suptilan način pokrenuti ga na promišljanje vlastitih postupaka i ljepote spram svemogućeg. Kao dijete suvremenog plesa, odgojena sam da mislim izvan okvira, iskačući stalno izvan obruča definicija. Odgojena sam da čekam, idem kontra onoga što čujem namjerno mijenjajući tijek predvidljivog. I rečeno mi je da nema svemogućeg. Da su zemlja i zrak, pod i prostor, jedina dva partnera kojima se trebam prepustiti. No onda dolazi balet. I zapetljava cijelu priču još više. Jer se protivi suvremenom iskazu da ples nije težak i posvećen rad. Da tijelo nije savršeni stroj sa dušom. Da disciplina nije krucijalna za uspjeh…
Cijenjeni karnatakarski (država Karnataka u Indiji) pisac Sugata Srinivasaraju, na promociji svoje knjige napisane na engleskom jeziku rekao je: „Ako je kannada (kanara) moj materinski jezik, onda je engleski moj maćehinski jezik.“ Tako i ja zaključujem da je suvremeni ples moj materinski pokret, klasični balet je maćehinski, a bharatanatjam je usvojena obitelj koju sam sama odabrala. Koja me primila, zagrlila i udomila. I koja me iznad svega zadužila.
Najlakše je reći da se bharatanajam sastoji od dubokog čučnja kao baze za sva kretanja, da se sastoji od bezbroj sitnih pokreta šakom i prstima, očima, obrvama, nosnicama i vratom, da svaki udar stopala iskazuje jasan ritam, da svaki pokret ima svoje ime te ako posjeduješ knjižicu sa manualnim instrukcijama i godine prakse, možeš lagano iščitavati predstavu pred sobom. Ali ostaje i ono nenaučivo. Osjetilno i intimno, što pruža ruke prema suvremenom, što trči dalje od guruovih stopala jer želi samostalno proniknuti istinu i možda definirati vlastitu Normativnu teoriju. Postoji onaj čisti prostor u našem tijelu koji zna da zato što je moguće ne mora nužno biti i poželjno, ali zato što želi mora vjerovati da je moguće. Postoji ona duboka želja u svakom putniku koji je zastao na barem dva različita mjesta… Želja da sagradi most… Za druge da ga prijeđu. Podijele iskustva. Vide svijet. Vide drugoga. Vide samog sebe. Jer vjerojatno svaki putnik umjetnik vjeruje da individualna odgovornost spram umjetnosti počiva upravo na tom mostu.
© Maja Drobac, PLESNA SCENA.hr, 21. rujna 2016.
