Vesna Mačković počela je otkrivati tijelo u pokretu u sklopu radionica Integriranog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) koji je 2013. godine pokrenula plesačica i koreografkinja Iva Nerina Sibila. Nakon nekoliko radionica plesa, glasa i fizičkog kazališta, krenula je na pozornicu. Njezin prvi nastup bio je u prvoj cjelovečernjoj predstavi IMRC-a Magnolija (ili prkos) u kojoj se pojavljuje u duetu s plesačicom Silvijom Marchig i u koreografiji Ive Nerine Sibile. Pridružuje se Montažstroju u predstavi Mali čovjek želi preko crte i Bacačima sjenki u Brujanjima grada (1. i 2. epizoda), a svoj prvi samostalni projekt ostvaruje u suradnji s redateljem Vedranom Hlebom. Riječ je o predstavi Inteziteti koja se izvela u sklopu projekta Pogonator. S plesačicom i koreografkinjom Majom Drobac osmislila je predstavu Dim i ogledala, a na festivalu Perforacije nastupila je s Jelenom Mesar u suautorskom projektu pod nazivom Njih dvije. Njezina prva potpuno samostalna predstava Pod staklenim zvonom premijerno je izvedena 30. rujna ove godine također u sklopu Pogonatora i povod je ovom razgovoru.
Pod staklenim zvonom Vaš je prvi potpuno autorski rad. Kako ste se na to odlučili?
Osjetila sam potrebu da neke svoje autorske ambicije, koje se ne odnose samo na koreografiju i tekst, nego i na zvuk i svjetlo, iznesem u svojem samostalnom radu. Improviziram zvukom i svjetlom u instalaciji koju je osmislio dizajner svjetla Saša Fistrić. Improviziram i tekst, a koreografiju izvodim uz snimku koncerta Alena i Nenada Sinkauza te Miroslava Piškulića 309th Day of the Year.
Na koji način improvizirate?
Zadala sam okvirni koncept predstave, temu, metode i tehnike rada, ali izvedba je svaki put drukčija i ovisi o trenutku. To znači da ovisno o osjećaju u trenutku izvedbe, predstava varira u intenzitetu, u emociji, trajanjima pojedinih dijelova i tako dalje.
Koja je tema?
Zanima me koliko je opravdan život u osami ili život u civilizaciji. Ono što propitujem jest je li ljepše i sigurnije biti sam u svijetu koji je pun dobrih stvari ali i onih negativnih poput ratova, bolesti, loših politika, lopovluka, ili je bolje biti u osami i u svojoj sigurnoj zoni bez doticaja s vanjskim svijetom. Pomoću svjetlosne simulacije staklenog zvona publika može ući u mentalni, zvučni i emotivni svijet osobe koja pod njim živi i vidjeti što je to vuče u vanjski svijet i što je vani čeka.
U predstavi Pod staklenim zvonom partner Vam je računalo, tablet pomoću kojega sami vodite rasvjetu i zvuk?
Volim kao autorica u svojim rukama imati više kazališnih aspekata. Zato sam uložila u tablet, iPad, i razne adaptere koji mi omogućavaju da se bežično spojim na kazališnu rasvjetu i na kazališno ozvučenje i mikrofon tako da upravljam svime, ne samo svojim tijelom, nego i zvukom, glazbom i svjetlom. U slučaju da računalo zakaže, nastao bi potpuni mrak, no u pozadini imam tehničara koji bi upalio svjetlo. Volim biti control freak i u umjetničkom i u produkcijskom smislu (smijeh).
Tijekom predstave referirate se na svoje prošle radove. Pod svjetlosnom simulacijom staklenog zvona slušate radijske i televizijske emisije u kojima vaši kolege i suradnici, poput Borisa Bakala i Vedrana Hleba, govore o projektima u kojima ste sudjelovali. Vaši su svi radovi autobiografski. Osjećate li se kao da živite pod staklenim zvonom?
Moji su radovi introspektivni. Imam problem s radom koji se temelji na napisanim tekstovima ili gotovim konceptima. Kad bih radila na nekom dramskom tekstu, on bi uvijek morao biti isprepleten sa mnom, trebala bih ga prožvakati duboko u sebi jer svemu pristupam vrlo poetski, a poezija se ne može uokviriti i isplanirati. Tako je i predstava Pod staklenim zvonom potpuno autobiografska. Imam iskustvo dugotrajne izolacije u životu i u ovoj izvedbi oslikavam unutrašnji svijet osobe koja nema doticaja s ljudima. Svjetlosni zid, koji je instalirao Saša Fistrić, odvaja me od publike i mi se ne uspijevamo susresti ni spojiti, ali ja čujem i vidim njihov svijet putem televizijskih slika i radijskih tonova, a ona čuje zvukove mog unutarnjeg svijeta.
Plesom ste se počeli baviti zahvaljujući kolektivu IMRC, u Intezitetima ste proučavali veze između svojeg unutarnjeg i vanjskog tijela, suočili ste se s vlastitim ograničenjima. Što ste sve, baveći se pokretom, otkrili, koje ste barijere uspjeli svladati?
Imala sam sreću da sam svoje pokrete počela otkrivati unutar kolektiva IMRC koji vodi Iva Nerina Sibila, a kasnije na satovima fizičkog kazališta Žaka Valente. Oni su mi pokazali da se se, unatoč tjelesnim ograničenjima, mogu koreografski izražavati i na taj način su mi otvorili put u izvedbenu umjetnost. Zahvaljujući njima dobila sam poticaj, a zatim sam krenula i na međunarodne radionice koje su kombinirale pokret i zvuk, pokret i tekst. Ne bih znala odgovoriti na pitanje čemu težim u smislu pokreta jer mi je jednostavno cilj ostati u svojem poetskom pokretu, kombinirati suvremeni ples i fizičko kazalište s glazbom i zvukom. Jednostavno želim stvarati svoje radove.
© Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2016.
