I kao što nam govori Aničina (dada-čarobnica Anica Vlašić-Anić, nadrealno biće beskrajne dobrote) mail-pozivnica, riječ je o multimedijalnom kolektivnoautorskom kazališnom projektu nekadašnjih članova i osnivačâ Kugla glumišta, ostvaren u suradnji s Teatrom poezije i Kulturom promjene SC-a. Sâm re-enactment, odnosno kako ga je nazvala Anica – zajedno s Nacom Osterom i Zlatkom Svibenom Bucom inicijatorica navedenoga okupljanja – u tom oživljavanju kazališne večeri od prije četrdeset godina, nadahnut je idejom obilježavanja 40. obljetnice premijere predstave Ljubav i pamćenje Kugla glumišta izvedene 1. lipnja 1976. u velikoj dvorani Teatra&TD. Odnosno, kako je to stajalo u e-mail pozivnici: „Evokacijom scenskog uprizorenja nadrealističke poeme S. Dalíja Amour et mémoire (1931.) – raspršeno i sabrano, u prosjajima novog biti poezije, misli i živih slika, u kakofoniji ne/savršenosti Kugla-banda i Kugla-oka – Kugla-Lica p(r)obudit će neiscrpnu žudnju za plemenitim kazalištem i plemenitim životom."
I već prvom predstavom Ljubav i pamćenje (1. lipnja 1976.) članovi Kugla glumišta osvojili su kolektivnu nagradu za režiju na beogradskom amaterskom festivalu BRAMS, na što nas podsjeća Igor Mirković u svojoj monografiji Sretno dijete. Tako te davne 1976. uz Dalíjeve stihove „Ima stvari nepomičnih kao glava kruha“ i „Gospođo, nemam mnogo zubi“ Kugla glumište objavljuje izvedbeno djelovanje, a godinu dana ranije – 20. svibnja 1975, članovi trupe donose odluku o promjeni naziva iz Studentskog satiričnog glumišta u Kugla glumište. Marin Blažević u monografiji o novom kazalištu ističe da iako se 1975. godina uzima kao godina osnivanja Kugla glumišta, kada njegovi pokretači izvode predstavu Noć vukodlaka, 26 fantastičnih slika u životu Sv. Ciprijana i Sv. Justine (prema sinopsisu Branka Ivande), samo se ime Kugla glumišta pojavljuje godinu dana kasnije – na izvedbi predstave Ljubav i pamćenje 1. lipnja 1976. godine.
No, zaustavimo se na evokaciji Anice Vlašić-Anić, kako se u razgovoru za Kronotop hrvatskog performansa (2014) prisjetila navedene nadrealne izvedbe: „Mislim tu na fascinantnu markaciju 'početka predstave' oslonjene na jedinstveni tekstni predložak – nadrealističku poemu Ljubav i pamćenje Salvadora Dalíja iz 1931. godine. I tek što se u velikoj dvorani &TD-a svjetlo polako gasilo, sa scene je silazio četverogodišnji Silvio Haramina sa svijećom u ruci, odabirao nekoga iz publike i poveo cijelo gledalište na scenu... Na programskom listiću otisnutom za premijeru Ljubavi i pamćenja 1. lipnja 1976. u zagrebačkom Teatru &TD, uz Dalíjeve stihove 'Ima stvari nepomičnih kao glava kruha' i 'Gospođo, nemam mnogo zubi', otisnut je i naziv Kugla-Glumište s adresom ispod njega: 41 000 Zagreb, Savska c. 25. U jednostavnoj mekanobijeloj finoći papira formata A4, presavijena u dvolist, koji je sve do danas zadržao neke ne/obično tihe odsjaje, čitamo i imena izvođača, koje možemo smatrati osnivačima Kugle. Dakle, inscenacija i režija: Kolektiv, rasvjeta: Bogdan Bobić, glazba i autor glazbe: Zoran Šilović, animator pokusa: Zlatko Sviben, iluminacija: Žarko Ciraki, inspicijent: Branko Milković, Zlatko Sviben; zatim – igraju na jednoj strani: Darko Blaslov, Zlatko Burić, Vladimir Dajković, Smiljana Jelčić-Ivanošić, Dunja Koprolčec-Burić, Branko Milković, Zoran Šilović, Lahorka Vlahek, Anica Vlašić, a na drugoj: Naco Oster i još: Silvio i mnoga druga djeca; sviraju: Zoran Fiolić, Neven Jurić, Katja Maričić, Ivica Novaković, Tihomir Vučić, Ivan Ivas."
A u nedavnoj rujanskoj evokaciji Kugla-lica su sljedeća: Sanjin Anić, Vita Grgurić, Đurđa Grozaj, Ivo Grubiša, Neven Jurić, Mayumi Kamei, Emil Matešić, Krunoslav Mavar, Branko Milković, Naco Oster, Anica Vlašić-Anić, Borut Vudjan te Puhački orkestar ZET-s (dirigent: Hrvoje Pintarić). I još nekoliko na sceni nevidljivih: Hrvoje Grgić, Damir Prica Capri, Vedran Hleb, Damir Kruhak. „Kao da je bilo nekad“… u doba kada nismo mogli vjerovati da je moguća rehabilitacija mržnje u omjerima koja nas trese od devedesetih. U tome smislu prisjećam se Aničina govora o okupljanju u Kugla-baraci u Savskoj 25 gdje je bila i „družina iz Argentine, čije tragično prekinute mlade živote u misterioznim čistkama, argentinske majke i danas oplakuju" (usp. moćan Aničin tekst o djelovanju Kugla glumišta u časopisu Kazalište 51-52, 2012.).
Zasigurno da u sjećanjima živućih Kugla-lica sve ono što se izvedbeno ostvarivalo u toj nadrealističkoj evokaciji dakako nije nalik linearnom sjećanju, već gomoljastoj, rizomskoj evokaciji, kako je to s pravom odredila Anica, ili kao što je to pokazala Juliana Kučina u svojoj videoinstalaciji Kao da je bilo sad… (Galerija 90-60-90, Zagreb 2012.) „u preklapanju sekvenci jednog te istog stabla u različitim stanjima (različita doba godine, dana, vremenskih prilika) relativiziran je linearni protok vremena te se dovodi u pitanje određenost onoga što se događa sada ili onoga što se već dogodilo“.
U tom smislu prisjećam se Aničina oživljavanja topola iz Kugla-vremena, kada je zapisala kako je tijekom Kugla-razgovora nerijetko odlutala mislima, „obuzeta mekano sanjivim, zelenobujno sočnim sjenama topola što su tako uporno ispred Savske 25 pružale okrilje prvim proljetnim nagovještajima, zovu njihove zelene krvi (…)“ (Kazalište 51-52, 2012.). Topla evokacija tih burnih Kugla-razgovora u nastajanju predstava-šetnica koje su se kasnije iz Teatra &TD translocirale u urbano tkivo socijalističkoga realizma te su se večeri u vezi Ljubavi i pamćenja vodile u nizu: Dalí, Gala, dadaizam, nadrealizam, Stanislavski, Grotowski, Gavella, Welfare State International, Bob Wilson (usp. Kazalište 51-52, 2012.). I postavimo još jedan niz: Ljubav i pamćenje 1931. godine kada nastaje i Dalíjeva kultna slika Postojanost pamćenja s mekanim satovima kao odgovor na Einsteinovu Opću teoriju relativnosti: „Ako se vrijeme svija, zašto se onda ne bi svijali i satovi?“
Početna scena Kugla-evokacije – ispred Teatra &TD: Puhački orkestar ZET (dirigent: Hrvoje Pintarić), kao prisjećanje na Šilin Kugla-bend, glazbeno otvara uvod u Kugla-evokaciju. Sljedeća scena: Velika dvorana Teatra &TD gdje smo se i vizualno preko TV kronika, video-isječaka prisjetili Kugla glumišta, u okviru čega nas u jednom segmentu video-fragment iz kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih (TV spikerica – uvijek uvjerljiva i majčinski zabrinuta lica Željka Fattorini) podsjeća da je Kugla glumište dobitnik nagrade Sedam sekretara SKOJ-a te da su daleko poznatiji u inozemstvu nego kod nas. I uslijedile su fotografije Mladena Babića Babe, kao dokumenti-evokacije-žive slike odabranih predstava-šetnica Kugla glumišta.
Treća scena: tekstualna Aničina posveta Kugla glumištu (1975.–1981/1982.) koje je dosljedno provodilo estetizaciju svakodnevice i svojim uličnim izvedbama-svetkovinama, dočecima korespondiraju s onim segmentom koji je dominirao tih godina u vizualnim umjetnostima – izlazak na ulice, osvajanje javnih prostora, u okviru zahtjeva za demokratizacijom umjetnosti, odnosno kako je to sjajno formulirao Zlatko Burić Kićo – Kugla glumište radilo je na socijalnoj situaciji proizvodnje.
Četvrta scena: djevojčica sa svijećom u ruci (djevojčica Vita Grgurić je zamijenila Silvija Haraminu, odnosno kako je Anica navela „Silvija ću dovesti tek na generalku, on ima samo četiri godine, lice plavokosog anđela, kako su samo divni njegovi roditelji Maca i Tihomir Haramina koji će mi ga povjeriti.") odvodi nas na scenu Teatra &TD gdje smo postali sudionici evokacije izvedbene večere, gastronomskoga performansa s praznim tanjurima; stol – nadrealan – s brokatnim stolnjakom. Aničina tekstualna evokacija: "(…) tu je za probu postavljen već dugačak stol s crvenim brokatnim stolnjakom koji je Mila (Smiljana Jelčić-Ivanošić) sašila na besmrtnoj Singerici; tanjuri i pribor s obaveznim čašama na stalcima u obliku kaleža, važnih za česte zdravice; Dunja oblači bijeli kostim Gale, bijeli gimnastički triko, bijele balerinke i dugačke velove od gaze; Naco u posuđenom kazališnom kostimu plemenitoga aristokrata prosuđuje položaj razapetosti najlonskih vrećica s obojanom vodom (…)" (Kazalište 51-52, 2012.)
Isto mjesto, ista predstava, no, dakako, druga izvedba – s četrdeset godina odmaka/pomaka. I dok Naco Oster, u nadrealnom kostimu dvorske lude ili dvorskoga pjesnika – svejedno što se tiče koncepta Dalíjeve kritičke paranoje, i glumački i precizno recitatorski izgovara Dalíjevu poemu Ljubav i pamćenje, u središnjem izvedbenom prostoru nižu se ljubavni scenoslijedi Dalíja i Gale (Emil Matešić i Anica Vlašić-Anić) koji se izmjenjuju s tjelesnim izvedbama tensegrity magijskih pokreta dvojice poznatih Kugla-Lica u bijelom (Branko Milković Čvarak i Kruno Mavar) usmjerenih prema Publici-Licima...
Drugi (kvadratni) plan izvedbe čini šest živih slika; naime, sa svake strane gastronomske scene s praznim tanjurima nalaze se po tri kaveza u kojima se evociraju žive slike socijalnih situacija danas: prvi kavez otkriva smisao suvremenoga života Japanke u tradicionalnom kimonu; drugi kavez priča je o Singerici i zauvijek izgubljenoj, žrtvovanoj u stečaju Tvornici Kamensko; slijedi kavez-priča o sakupljaču boca koje ispire u kadi; priča o mladiću pred TV-ekranom koji je opsjednut kompjuterskim igrama; priča o uličnom sviraču (riječ je ponovo o upadu realnoga iz života-strave gdje se život sredovječne osobe u RH svodi na prosidbu po tramvajima, od stanice do stanice) i, završno, kavez-kupaonica sa scenom pomnog brijanja postarijega muškaraca koji će izvršiti samoubojstvo. Kao na Dalíjevoj slici s mekanim satovima – iako su satovi stali u različito vrijeme, svi pokazuju sat/smrt koji/a dolazi.
P.S. 1. Kavezi-žive slike
Razgovor s Anicom Vlašić-Anić kao nastavak razgovora iz Kronotopa hrvatskog performansa (2014.) Koje ste socijalne situacije koristili u prvoj verziji; mislim na izvedbeni odjeljak npr. s uličnim sviračem i odjeljak s radnicom bivše Tvornice Kamensko?
U svih šest naših Kaveza, kao izraziti simultani kontrapunkt dalíjevskom poetsko-estetskom i po/etičkom nadrealizmu – događale su se hiperrealističke žive slike iz suvremene socijalistički-(malo)građanske svakodnevnice, s nekoliko minijaturnih, ne/znatno začudnih, neočekivano dijaboliziranih pomaka u tek uspostavljenoj kontrapunktalnoj ne/ravnoteži. Ponovno posuđeni ready-madeovski izresci iz naše suvremene svakodnevnice u našoj su Evokaciji intertekstualno zasićeni i, ne/svjesno prepoznatljivim, ne/znatno malenim strelicama-vodilicama Kugla-Oka prema jučer↔danas↔sutra↔:
1. pravi pravcati ulični svirač i Kristinka kompleksno ‘prekrivaju s djelomičnim zatamnjenjima’ (mislim tu na Matjušinovu teoriju prekrivanja osnovnog oblika dopunskim oblikom i Malevičevo ‘častičnoe zatmnenie’ u Kompoziciji s Mona Lizom iz 1914.) – moju nekadašnju pravu pravcatu peračicu poda sa svježe lakiranim noktima u prljavoj vodi i jarkocrveno našminkanim usnama na kojima zamiru, nes/p/retno otpjevane, iskvareno-engleske riječi evergrina Hey Jude: „hej đud tu negit baj“ …;
2. prava pravcata radnica bivše Tvornice Kamensko, zvukom prave pravcate šivaće mašine iz Udruge Kamensko – doista hiperrealistički evocira Kavez sa Singericom naše Smiljane Jelčić-Ivanošić. Pritom, dakako – uspostavljajući suodnos sa „socijalnom situacijom ne/proizvodnje“ čitavih kompleksa ozbiljnih Pitanja-i-Odgovora na brojna (još uvijek) ne/postavlj(e/a)na Pitanja-i-Odgovore o suvremenim kompleksima „socijalne (recimo, npr.: industrijske) situacije ne/proizvodnje“. Kao što znamo, „socijalna situacija proizvodnje“ čuvena je po/etičko-(ne)kazališna sintagma, bitna za Kugla – misaonost&senzibilnost&duhovnost ne samo njezina autora Zlatka Burića Kiće nego i za povijest cjelokupne ne/umjetničke proizvodnje Kugla glumišta.
Koliko je na prvotni rad na predstavi utjecala teorija hepeninga Allana Kaprowa: pritom posebice mislim na šest izvedbenih odjeljaka od kojih svaki priča svoju socijalnu priču u kontekstu Kaprowova hepeninga 18 hepeninga u 6 dijelova?
Koliko se sjećam – a to mi je prije koji dan u mobitelefonskom (eto: prvi put upotrebljavam ovu riječ) razgovoru potvrdio i Zlatko Sviben na moje izravno pitanje, zbog provjere za svaki slučaj – ni ime Allana Kaprowa, a niti teze njegove teorije nisu se spominjale ni u jednoj diskusiji u vrijeme stvaranja predstave Ljubav i pamćenje.
P.S. 2.
„Tamo gdje još postoji strah od skandala, tamo je to ponašanje skandalozno. Taj strah od skandala ne postoji u nama. Onaj kod koga je taj strah prisutan, taj je, nažalost, nasmrt prestrašen.“ Grof Šilo, filozof i krležijanski ljevičar, član Kugla glumišta, u rujanskoj evokaciji prizvan Puhačkim orkestrom ZET-a.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 8. listopada 2016.
