Plesna scena.hr

Sjajna samozatajna pedagoginja

Intervju: Ivančica Janković, plesna pedagoginja

• 
  
  Jako mi je drago da su ove godine Upravni odbori obje profesionalne plesne udruge (UPUH i Puls) jednu od dvije posebne nagrade dodijelili Ivančici Janković za dugogodišnji stručni pedagoški rad kojim je bitno pridonijela razvoju hrvatske plesne scene. Pedagoški rad je samozatajan i uglavnom javnosti nevidljiv, i ovakvo priznanje je prava rijetkost. Stoga sam ovu priliku iskoristila za razgovor priključujući se čestitkama. Po završetku Škole za ritmiku i ples Ivančica Janković postaje članicom prve generacije Zagrebačkoga plesnog ansambla pod umjetničkim vodstvom Lele Gluhak Buneta, plesačice i koreografkinje koja se tada, 1970., odvojila od Studija za suvremeni ples. Time se, uz još postojeći KASP pojavio treći ansambl na zagrebačkoj plesnoj sceni (i počinje doba Trijumvirata!)
  
  Što je novo donio ZPA i što, sa ovim iskustvom, znanjem i distancom, pamtiš kao zanimljivo odnosno smatraš bitnim za to razdoblje?
  
  Prije svega, hvala na čestitkama! Nagrada je za mene bila potpuno neočekivana: šok i nevjerica s jedne strane i neopisiva sreća i ponos s druge. Jer kada takvo priznanje dobiješ od kolega koji su prvenstveno profesionalni plesni umjetnici, a onda i plesni pedagozi, dok si ti samo dugogodišnji učitelj, to ipak nešto govori. Na razdoblje života u ZPA gledam prvenstveno s nostalgijom, kroz intenzivni osobni doživljaj, a ne u kontekstu formiranja, rasta i razvoja zagrebačkih ansambala suvremenog plesa. Lela je ostavila na mene velik trag jer je bila beskrajno kreativna, hrabra i, kako bismo danas rekli, otkačena osoba. Izrazito pamtim njezin kreativni pristup i nadahnuće etno motivima, uporabu glasa, vriska, krika, zatim suradnju s Igorom Kuljerićem i njezino percipiranje suvremene glazbe u plesu, što je na mene nadasve utjecalo, Lelino nadahnuto kreiranje kostima gotovo ni iz čega, kao i čvrstu suradnju s nenadmašnom Ajki. O ondašnjem pomanjkanju međusobnog uvažavanja između spomenutih ansambala danas više, na sreću, ne treba govoriti.
  
  Diplomirala si engleski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a već 1974. vraćaš se u Školu kao nastavnica stručnih plesnih predmeta. Koje su se promjene desile tijekom godina u organizaciji i praksi sada Škole suvremenog plesa Ane Maletić?
  
  Zapravo, završetak studija bio je tzv. studij uz rad (i ples u ZPA) pa se i jako odužio, ali uspjela sam. To naglašavam stoga što sam već tada osjećala da potpuno pripadam mojem sadašnjem pozivu, odnosno dvoranama u tada kultnoj Bogovićevoj. Teško mi je fokusirati se na proteklo razdoblje jer još uvijek intenzivno radim i živim svoj poziv danas, s mladima koji se generacijski izmjenjuju i koji sve više očekuju od današnjeg nastavnika.
  
  Promjene tijekom proteklih četrdeset godina? Velike, jako velike, što je dobro. Ono što se ne mijenja je entuzijazam koji je krasio zbornicu s nekolicinom nastavnika sedamdesetih, kao i sada s njih tridesetak. Rekla bih da sam u početku svjedočila svojevrsnoj izolaciji Škole od zbivanja izvan njezinih okvira, što je, pretpostavljam, posljedica praćenja organizacionog i sadržajnog nasljeđa. S vremenom u Školi se jasno odvaja osnovna od srednje škole, nastavni programi se dopunjuju i mijenjaju, pristup poučavanju nastavnih sadržaja se osuvremenjuje, Škola u međuvremenu zapošljava nastavnike koji su završili akademije u inozemstvu, pristup tijelu s pozicije tehnike usuglašava se sa somatskim praksama, nastavnici se educiraju i produbljuju znanja o Labanovom učenju i praksi, Škola se kroz radionice i Scensku praksu otvara vanjskim pedagozima i koreografima, učenici uspješno prolaze prijamne ispite na plesnim akademijama u inozemstvu, a odnedavno i kod nas. Na osobnom planu, također sam se mijenjala radeći na sebi i pri susretu sa starijim generacijama učenika često kažem „Da sam bar tada znala sve što znam sada…“
  
  Osim dugotrajnog angažmana voditelja školskih stručnih vijeća i stručnih vijeća na republičkoj razini (od 2012. Ivančica Janković ima zvanje savjetnice), potaknula si osnivanje udruge Ples i dijete – daCi Hrvatska čija si i predsjednica, a surađuješ i u tijelima međunarodne asocijacije daCi International. Možeš li nam reći nešto ukratko o daCi-ju
  
  U daCi sam ušla osamdesetih godina kao predstavnica svoje škole, a funkciju predstavnice Hrvatske u daCi Internationalu preuzela sam 2003. godine na brazilskoj konferenciji od Branke Petričević (ZKM) koja je tu dužnost obnašala od početka osnivanja daCi Internationala. Godine 2006. potaknula sam osnivanje ogranka daCi-a u Hrvatskoj. daCi Hrvatska danas ima nekoliko individualnih članova i petnaest grupnih članica različitog profila i plesnog izraza: od umjetničkih plesnih škola, preko plesnih klubova i ansambala, do Zagrebačkog kazališta mladih i Poliklinike SUVAG.
  
  Inače, daCi je engleska kratica za Dance and the Child International, međunarodnu organizaciju koja je osnovana 1978. godine u Kanadi s ciljem promicanja rasta i razvoja plesa za djecu i mlade u svim zemljama svijeta. Članica je CID-a (UNESCO) i World Dance Aliance-a (WDA), a jedinstvena je po tome što promiče ideju da svako mlado biće ima pravo na kreativni izraz pokretom i plesom, bez obzira na rasnu, vjersku, spolnu, etničku, nacionalnu, socijalnu pripadnost ili osobne sposobnosti. Budući da daCi svake treće godine u različitim dijelovima svijeta priređuje međunarodne susrete djece i mladih, plesnih pedagoga, plesnih umjetnika i stručnjaka iz drugih profesija koji se bave problematikom ples i dijete, imala sam priliku upoznati brojne inozemne kolege koji se bave plesom kao znanstvenom disciplinom, stvorila sam duboka i trajna prijateljstva, neke od daCievaca dovela sam kao predavače u Hrvatsku, a kroz predavanja i radionice upoznavala međunarodnu zajednicu s plesnim školstvom u Hrvatskoj. Također, u daCi sam uvela Sloveniju, a zahvaljujući daCi-u putovala sam svijetom i pritom promovirala našu zemlju.
  
  Predaješ i na Preddiplomskom sveučilišnom studiju iz plesne umjetnosti: suvremeni ples-nastavnički smjer od njegovog osnivanja. U subotu 15. listopada 2016. zajedno smo prisustvovale proslavi prve diplomirane generacije studija plesa. Što nam je donijela Akademija?
  
  O Studiju mogu govoriti isključivo iz perspektive vanjskog suradnika. Pred tri godine svjedočila sam neobjašnjivom otporu dijela struke prema doslovce svemu što se na Studiju događalo. Bez obzira na osobnu involviranost, smatram da svakom projektu treba dati vremena da se razvije i tome upravo sada svjedočimo. Nakon iznenadne dozvole za početak, preddiplomski studij se razvija, sada već u svojim prostorima, broj studenata raste, dolaze i iz inozemstva, usmena predaja jača i širi se, a evaluacije studenata, s jedne strane upućuju na zadovoljstvo profilom Studija i postignućima, a s druge pružaju sugestije za poboljšanja. Osobno bih najviše istakla da smo osnivanjem Studija konačno dočekali završetak obrazovne vertikale u umjetničkom plesnom školstvu i da plesna umjetnost, koja ima naglašeno mjesto u umjetničkoj tradiciji Hrvatske, može stajati uz bok ostalim umjetnostima na Sveučilištu.
  
  Ima li smisla govoriti o programu Umjetnosti pokreta i plesa u Umjetničkom području u Prijedlogu Nacionalnog okvirnog kurikuluma?
  
  Današnjem Prijedlogu cjelovite kurikularne reforme prethodio je Prijedlog Nacionalnog okvirnog kurikuluma (NOK) u čijoj sam izradi programa za Umjetničko područje sudjelovala od 2009. do 2011. godine. Za Umjetnost pokreta i plesa bio je to revolucionarni dokument jer je po prvi put u Hrvatskoj kreativni ples kao odgojna disciplina postao jednakovrijednim ostalim umjetničkim granama u općeobrazovnom sustavu. (O tome sam govorila i na daCi konferenciji u Taipeiu.) Tako je, primjerice, projekt Korak, oslanjajući se na navedeni dokument MZOS-a, uveo kreativni ples u izvannastavnu aktivnost u osnovnim školama Brodsko-posavske županije.
  
  Sadašnja kurikularna reforma u svojem Prijedlogu kurikuluma umjetničkoga područja zadržala je neke osnovne premise NOK-a pa je Jasmina Zagrajski Vukelić kao sadašnja članica stručne radne skupine razradila Umjetnost pokreta i plesa sukladno novo postavljenim okvirima. Vjerujem da će doći dan kada će se konačno shvatiti važnost integracije umjetnosti pokreta i plesa u odgoj i formiranje cjelokupne ličnosti djece i mladih te početi njezino stručno provođenje u svim segmentima općeobrazovnog sustava.
  
  Objavila si niz stručnih članaka, održavaš predavanja i radionice na temu učenja Rudolfa Labana. Što je Laban bio i što je danas? Kako vidiš daljnji razvoj njegove misli?
  
  Što se više bavim Labanovim učenjem to više zaključujem da je njegov analitički pristup pokretu u svojoj sveobuhvatnosti od neprocjenjive vrijednosti jer je primjenjiv i danas u svakom području ljudskog izraza uopće. Omogućuje sjajno profiliranje u spektru naglašeno svjesnog pristupa osobnom i općem prostoru, omogućuje svjesno uranjanje u naša unutarnja stanja što rezultira izbrušenim kvalitetama pokreta i izražajnosti uopće te potiče na svjesni odnos prema sebi i drugome. Danas njegovi sadržaji, ako su projicirani u pokret sa sviješću o somatskoj artikulaciji pokreta, nedvojbeno pridonose formiranju estetike suvremenih plesača i plesnih pedagoga.
  
  Misaoni pristup tijelu i prostoru u kojem se odvija pokret, poticanje na kreativnost unutar strukture, hrabrost u iščitavanju osobnih kvalitativnih preferencija i obrazaca, sve to moći opservirati, analizirati i verbalizirati, na kraju dovodi do osobnih promjena i širenja lepeze izraza, kao i do većeg razumijevanja drugih. Nije li to recept za kvalitetniji život uopće?
  
  I na kraju: bi li izdvojila neke pedagoge koji su na tebe utjecali, i na neki su način možda upisani u tvoju vokaciju pedagoga?
  
  Moja cijela pedagoška karijera odvijala se u okrilju moje Škole. Stoga je razumljivo da u sebi nosim ponešto od svih mojih nastavnika: preciznost i strukturiranost Vlaste Kaurić u čijoj sam klasi završila Školu, strogoću i zahtjevnost Tihane Škrinjarić, muzikalnost od svih korepetitora i nastavnika klavira, a kasniju hrabrost i potrebu za odmakom od obrazaca mogu zahvaliti radu s Lelom Gluhak Buneta.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2016.

Piše:

Maja
Đurinović