Plesna scena.hr

Rudolf Laban i berlinska Plesna olimpijada

Skup 80 godina od jedinstvenih i prijepornih Tanzwettspiele tzv. Plesne olimpijade održane u Berlinu 1936., Zagreb, 29. studenoga 2016.

• U sklopu obilježavanja stogodišnjice rođenja Mie Čorak Slavenske, u organizaciji Hrvatskog centra ITI, 29. studenoga 2016. održan je skup pod nazivom 80 godina od jedinstvenih i prijepornih Tanzwettspiele tzv. Plesne olimpijade održane u Berlinu 1936. Berlinska plesna olimpijada jedinstven je događaj u povijesti plesa 20. stoljeća koji je rezultat nevjerojatnog saveza avangardne, moderne umjetnosti i totalitarističkog, nacističkog režima. Taj događaj bio je zapravo plesni festival, koji je organizirao i vodio Rudolf Laban, a pod patronatom nacističkog Ministarstva propagande i narodnog prosvjetljenja kojeg je vodio Joseph Goebbels. Događao se uoči otvaranja sportske Olimpijade u ljeto 1936., s namjerom da privuče plesače iz cijele Evrope i Sjedinjenih Država, na velikom plesnom natjecanju na kojem će trijumfirati njemački moderni ples.
  
  Ono što taj događaj čini važnim za plesno istraživanje u hrvatskom kontekstu je i to da je Mia Čorak upravo na njemu prvi put nastupila pod umjetničkim imenom Slavenska i da je, oduševivši publiku i stručnjake, upravo ondje započela svoju međunarodnu karijeru. Osim Slavenske, u Berlinu su nastupili i brojni drugi hrvatski plesači kao što su Mercedes Goritz Pavelić, Nevenka Perko, Ana Maletić, Balet zagrebačkog HNK-a, Hrvatski kazališni dragovoljci te da su, prema dostupnim kritikama i osvrtima, bili zaista izvanredno primljeni.
  
  Na skupu se kroz brojna izlaganja sustavno postavljalo pitanje kako se odnositi prema činjenici da su Tanzwettspiele održane pod pokroviteljstvom nacističkog režima. Umanjuje li to i čini li upitnim umjetnički uspjeh zagrebačkih plesača? Možemo li govoriti o umjetničkom stavu ili o nedostatku stava? Na skupu su govorili Maja Đurinović, Katarina Žeravica, Tvrtko Zebec, Daniel Rafaelić, Mihaela Devald, Andreja Jeličić i Iva Nerina Sibila, a posebna gošća bila je Beata Domić.
  
  Radeći na temi Berlinske plesne olimpijade, postavlja se ključno pitanje kako je savez između vodećih osoba modernog njemačkog plesa i nacističke administracije bio moguć? Otkrića o suradnji najistaknutijih osoba ekspresivnog ili modernog njemačkog plesa – Ausdruckstanza od 1933. do 1936., dokumentiran je u knjizi Hitlerovi plesači: Njemački moderni ples i Treći Reich autorica Lillian Karine i Marion Kant (Berghahn Books, 2004) Svjedočanstva i brojni autentični dokumenti iz arhiva objavljeni toj knjizi, uzdrmala su premise na kojima se temelji poimanje europskog modernog plesa kao emancipatorske, avangardne i kontra-režimske snage.
  
  Plesno natjecanje u Berlinu 1936. godine vrhunac je, ali i početak kraja nevjerojatnog i kontroverznog razvoja modernog njemačkog plesa koji se odvio pod nacističkim režimom. Nikada prije i nikada nakon toga u povijesti plesa nije se ponovio ovakav kontradiktorni savez kojeg su sklopili najistaknutiji i po i danas proširenom mišljenju najavangardniji plesni umjetnici, s nacističkim propagandnim aparatom, koji je istovremeno proganjao broje moderne umjetnike kao degenerike i razvijao totalitarističko-fašistički genocidni državni stroj.
  
  Rudolf Laban ključna je, mada ne i jedina figura tog saveza. U povijesti plesa 20. stoljeća ostao je zapamćen kao genij, kao neumoran inovator, teoretičar, pisac, koreograf i edukator. U njegovim biografijama, donedavno, njegovo je djelovanje unutar Hitlerove Njemačke preskakano, pojednostavljeno, tako je njegova biografija emigranta izjednačena s onom Kurta Joosa, koji je iz Njemačke emigrirao već 1933. i odbijao ponude da se vrati, a Laban definitivno emigrira tek 1938. nakon neuspješnih vlastitih pokušaja da se vrati u milost režima.
  
  Tijekom 1920-ih godina Laban postaje najznačajniji inovator plesa – nitko nije o plesu pisao više od Labana, nitko nije imao više studenata, škola u kojima se prenosilo njegovo učenje, niti raznovrsnih eksperimenata i projekta kao on, razvio je metodu zapisivanja plesa – Labanotacija, pokretač je časopis Schrifttanz te osmišljava velike plesne ceremonije – plesne korove u koje spaja profesionalne plesače i amatere. Do početka 1930-ih najmoćnijim je akterom njemačke moderne plesne scene. Između 1930. i 1934. direktor je baleta Berlinske državne opere, a 1936. koordinira otvaranje Olimpijskih igara.
  
  Labanova vizija, u skladu s trendom vremena i razvoja njemačke tjelesne kulture i kulta oslobođenog, modernog tijela, bio je stvaranje velike mreže škola diljem Europe koja bi funkcionirala kao alternativni sistem produkcije i izvedbi, izvan konvencionalnog tradicionalnog poimanja plesa kao teatarske kulture. Istovremeno, taj grandiozni plan koji je zahtijevao ogromnu institucionalnu podršku i financije; pokretni korovi okupljali su stotine ljudi u harmoničnom i dramatičnom kretanju, jedan je segment platforme na kojoj su se našli Laban i nacizam. Još od eksperimenata u komuni u švicarskoj Monte Verita, Laban ples vidi kao utjelovljene novog modernog čovjeka, kao utopijsku zajednicu u harmoniji s prirodom i duhom, a korovi su edukacija za mase u kojem se ta utopija pronosi. Nacizam i labanizam, ovdje govore jezikom koji dovodi do saveza – ples može poslužiti kao alat za novi društveni poredak u kome je njemački duh otjelovljen u njemačkom tijelu i funkcionira kao ujedinjenje naroda.
  
  Dolazak nacista na vlast Labana zatiče u Berlinu, na poziciji direktora berlinske Opere. Već 1934. prelazi na funkciju u Goebbelsovo Ministarstvo propagande kao vodeća osoba institucionalizacije njemačke plesne scene. Plesna struka je, u tom trenutku njemačke povijesti, svojevrsni rasuti teret; plesači su razjedinjeni, postoje brojne antagonizirane skupine i škole različitih usmjerenja koji djeluju kroz neslaganje i upiranje na vlastitim vrijednostima. Ples je, naravno, marginaliziran u odnosu na druge umjetnosti. Borba za egzistenciju, s obzirom na dramatičnu egzistencijalnu krizu, inflaciju i nezaposlenost presudna je i dovodi do masovnog oportunizma pa tako, bez stvarne prisile, a pod obećanjem stabilnosti, brojni pripadnici plesne zajednice žure da udovolje novom režimu i steknu privilegije i sigurnost. Tako već 1933., brojni vodeći umjetnici, uključujući i Mary Wigman, Gret Paluccu i Bert Trumpy, potpisuju tzv. Arijski paragraf koji je značio čišćenje polaznika škole od Židova. Laban ubrzo postaje visoko pozicioniran. Kao dokument borbi plesne zajednice za ravnopravno mjesto unutar Ministarstva, svjedoči i pismo Fritza Bohmea, uvaženog plesnog kritičara i Labanovog teoretičara koji zagovara Labana kao jedinog čovjeka koji može ujediniti i strukturirati njemačku plesnu scenu te objašnjava kako je ples koristan kao propaganda.
  
  U pismu naslovljenom Goebbelsu, koji objavljuje Marion Kant, piše: „Novine su ovih dana donijele novosti o osnivanju Reichove kulturne komore vezane na vaše ministarstvo sa sedam posebnih ureda koje uključuju: likovne umjetnosti, glazbu, kazalište, književnost, press, radio i film. Moram primijetiti odsustvo jedne posebne umjetnosti: umjetnost pokreta. Koliko znam, ples još nije našao svoje mjesto za svoja pitanja u vašem Ministarstvu. Razlog za to mi nije poznat. Ples pak je vrijedan posebne pažnje i poštovanja…. Element plesa ne treba podcijeniti kao faktor u kulturnom životu. Možemo ga podčiniti ali će uvijek naći način da iskoči kao eksplozivna opozicija (epidemije plesa u srednjem vijeku). Možemo ga zanemariti kao predmet državne politike. No tada će izrasti divljim i razmnožiti se (poslijeratni period!). Možemo ga zgrabiti pozitivno. Tada će biti svjež izvor dobre volje, harmonije i unutarnje ravnoteže… Ples je rasno pitanje. Ne postoji međunarodna plesna forma iznad rase. Mora postojati ured u kome će se ovakve stvari s autoritetom, savjesno i jedinstveno rukovati. … hitno treba otvoriti takav ured…. Tražim osobnu audijenciju…“
  
  U daljnjoj razradi plana za spas njemačkog plesa Labanovi lobisti unutar Ministarstva zahtijevaju slijedeće:
  1.      Službenu potporu Ministarstva
  2.      Kritika se mora početi baviti i plesom ne samo baletom i gimnastikom
  3.      Intendanti gradskih i nacionalnih kazališta moraju dati termine i toj vrsti plesa
  4.      Intendanti Opere moraju zapošljavati njemačke moderne plesače
  5.      Plesne škole moraju se financirati
  6.      Osnivanje stalnog Plesnog teatra u Berlinu koji će kulminirati velikim festivalom na Olimpijadi 1936.
  
  Ubrzo Laban preuzima poziciju i dobiva ogromne resurse da sprovede taj plan u suradnji s Ministarstvom. Plan za organizaciju njemačkog plesa uključivao je, osim standardiziranih škola i kontrole tko pleše i gdje, i niz plesnih festivala koji su se održavali 1934., 1935. po cijeloj Njemačkoj, s međunarodnim festivalom u Berlinu 1936. kao vrhuncem u godini sportske Olimpijade. Od 1934. do 1936. kompletna njemačka plesna scena nalazi se pod Labanovim vodstvom, a u izravnoj kontroli Ministarstva propagande. Identifikacija plesa i politike je potpuna.
  
  Marion Kant u spomenutoj knjizi tvrdi: „Dokumenti opovrgavaju legendu da je ples bio na neki način prisiljen i natjeran u suradnju s nacistima. Nikada nisu umjetnici bili spremniji i u većoj žurbi ponuditi se moći nego njemački plesači pod nacistima. Oni nisu bili bespomoćni umjetnici izloženi makinacijama mračnih sila. Nisu jednostavno reagirali, oni su djelovali. Najveći rizik kojemu su se bili izložili bilo je ispadanje iz utrke za moći, pozicijom, i povredom nacističke države Oni nose povijesnu odgovornost za svoje djelovanje.“
  
  Natjecanje, Plesna olimpijada, bio je zapravo debakl jer glavne zvijezde, poput Marthe Graham, kao i predstavnici mnogih zemalja, nisu došli. Labanova suradnja s nacistima završila je upravo na Olimpijadi, kada je njegov „pokretni kor“ Topli vjetar i nova radost u kojem je koristio tisuću plesača kako bi prenio Nietzscheovu filozofiju kroz pokret i glazbu na samoj ceremoniji otvaranja, Goebbels na generalnoj probi zabranio s objašnjenjem da je pre-intelektualan i da mu se ne sviđa.
  
  Laban sasvim sigurno nije bio nacist, no svjesno je sudjelovao je u nacifikaciji njemačke kulture, a u ime razvoja plesne umjetnosti. Na koji način to kontroverzno razdoblje integrirati u njegovu umjetničku ostavštinu koja je usporediva s onima Arnolda Shoenberga i Vasilija Kandinskog, zahtjeva još istraživačkog i teorijskog rada.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 23. studenoga 2016.

Piše:

Iva Nerina
Sibila