Na Festivalu novog cirkusa, uz predstave, bila je organizirana dvodnevna konferencija na temu Drugi: Cirkus i identitet koja je okupila dvanaest znanstvenica i umjetnica iz cijeloga svijeta – od Indije preko Europe do Sjedinjenih Američkih Država. Kao na svakoj konferenciji, koju je Festival dosad organizirao, i ove su se godine mogla čuti vrlo zanimljiva i poticajna izlaganja koja su važan doprinos i našem budućem znanstvenom, kritičarskom i novinarskom praćenju novog cirkusa. Stoga je prava šteta da su na konferenciji bile prisutne jedino izlagačice te da je nije posjetio nitko od onih koji se vole nazivati našim cirkuskim stručnjacima ili umjetnicima.
Tema nije odabrana slučajno jer se cirkuske predstave često bave onime što nazivamo drugim – drukčijim tijelima, rodnim i transrodnim problematikama, marginaliziranim skupinama, tabuima, cirkusom koji se u mnogim zemljama još ne prepoznaje kao umjetnost ravnopravna ostalima, posebice plesu i kazalištu. Uspoređujući plaće zaposlenika u Američkom tradicionalnom cirkusu umjetnica Olivia Hallie Lehrman došla je do spoznaje da u Americi visina dohotka ovisi o tipu posla, ali i o nacionalnosti. Najmanje su plaćeni oni koji su zamjenjivi, a to su članovi ansambla koji nastupaju u skupnim točkama. Najvišu plaću ima klaun koji se smatra zvijezdom. On je isključivo bijelac, podrijetlom iz Amerike ili Zapadne Europe. Vrsni kineski akrobati, s kojima je Olivia Hallie Lehrman surađivala, dobivaju najmanje plaće, a često potpisuju i sumnjive ugovore.
U Velikoj Britaniji stanje je bilo slično, no s vremenom su uspjeli pregovarati o boljim uvjetima i većim plaćama. Danas u Velikoj Britaniji osjećaju da ih se više cijeni. Olga Lucia Sorzano iz Londona, međutim, upozorila je na to da se cirkus u Velikoj Britaniji, unatoč njegovoj institucionalizaciji i jasnoj hijerarhiji, među menadžmentom i dalje smatra samo zabavom. Austrijska vlada tek je odnedavno prepoznala cirkus kao umjetnost koju bi trebalo novčano poduprijeti, a austrijski Rhizomatic Circus, čiji je rad predstavila Petra Maria Ganglbauer, stvara društveno angažirane predstave koje tematiziraju aktualne probleme poput imigrantske krize. Tko sam ja kad izgubim sve, pitaju se, primjerice u predstavi Identitet.
Može li žena u menopauzi biti vrsna zračna akrobatkinja, pitala se prošloga ljeta britanska umjetnica i znanstvenica Tina Carter kad ju je prijateljica, nakon višegodišnje stanke, pozvala da se ponovno popne na uže i napravi predstavu. Pokazalo se da može i to vrlo uspješno jer se predstava prodaje, a potaknula ju je i na znanstveno istraživanje o bavljenju cirkusom u trećoj životnoj dobi koje je izložila na konferenciji, i koji je povod našem razgovoru.
Zašto ste prije pet godina prestali nastupati?
Osjećala sam da kao zračna akrobatkinja nemam više što reći. Kad me je prijateljica zamolila da napravim predstavu, razmišljala sam o temi kojom bih se bavila i shvatila sam da mogu govoriti jedino o ženi u menopauzi – može li žena u menopauzi biti zračna akrobatkinja.
Pokazali ste da može.
Da, jesam. Ali i dalje mi je iznad glave velik upitnik – želim li to stvarno raditi. Ono što me zanima je akademsko i praktično istraživanje veze između godina i komedije. U baletu, primjerice, balerine poslije tridesete godine dobivaju, neovisno o svojoj virtuoznosti, uloge vještica. Pitam se moraju li one uvijek glumiti čudne vještice ili neke komične uloge. Istodobno, zanimljivo je da sam i sama napravila komediju. Komedija sjajno obrađuje ozbiljne teme na lak način. Dok sam se penjala po užetu, pretvarala sam se da ću pasti, klecala su mi koljena, tresle su mi se noge i stalno sam ponavljala kako sam umorna. Mnogi su gledatelji kimali glavom jer su osjetili prepoznavanje. Shvatila sam da, ako toj temi ne pristupim duhovito, postat ću vrlo depresivna i plačljiva. Život je prekratak i želim se smijati. Jedino s pomoću humora mogu govoriti o toj temi. Međutim, kad bi mlada djevojka moju izvedbu na isti način ponovila, to ne bi bilo nimalo smiješno, nego uvredljivo. Menopauza je vrlo ranjivo stanje kada nastaju velike fiziološke i psihičke promjene i osjetila sam da mogu o tome duhovito progovoriti, a pritom ostati ranjiva.
Nakon predstave poslali ste anketu cirkuskim umjetnicima s pitanjem misle li da će se cijeli život baviti cirkusom. Koje ste odgovore dobili?
Javilo mi se 172 umjetnika iz različitih zemalja. Mislila sam da ću dobiti odgovore različitih cirkuskih umjetnika, no uglavnom su mi se javljali zračni akrobati. Mladi su mi odgovarali da će se cirkusom baviti zauvijek, a oni koji su prešli četrdesetu napisali su da više ne nastupaju. Želje su jedno, a stvarnost drugo. Zanimljivo je da mi je većina ispitanika odgovorilo ono u što i sama vjerujem: „Nije važno koji tip cirkusa radiš, dolaziš li iz šatora, iz jake obitelji tradicionalnog cirkusa ili si nastupao u ansamblu suvremenog cirkusa, postoji snažan osjećaj zajedništva i pripadanja.“ Taj nas osjećaj zauvijek veže za cirkus. Iako do prošlog ljeta nisam dugo nastupala, čvrsto sam se držala identiteta zračne akrobatkinje, ne znam kako bih se drukčije mogla opisati. Ne bih znala tko sam. Zato sam se i nastavila penjati po užadi. Čak i kad to ne radim, predstavljam se kao zračna akrobatkinja jer poučavam i izvodim akrobacije na drukčiji način.
Postoje li slična istraživanja u Velikoj Britaniji?
Moje istraživanje nije novo. U baletnoj umjetnosti postoji ih mnogo, no prva sam koja ga je provela u cirkusu. Otkrila sam da je u baletu gore stanje nego u cirkusu jer u Velikoj Britaniji balerine s navršenih 35 godina ne mogu više raditi. Starim balerinama smatraju se već s 25 godina kada im se dodjeljuje uloga majki ili vještica. U cirkusu postoje umjetnici koji nastupaju i nakon pedesete, no još se pitam koliko ima žena. Za sada mi se čini da ih nema dovoljno.
Jesu li zračne akrobacije popularne među ljudima treće životne dobi kao rekreacija?
Vrlo su popularne. Mnogo je ljudi, osobito u Velikoj Britaniji, koji se počinju baviti zračnim akrobacijama u trećoj životnoj dobi. Vodim radionice zračne yoge i imam dosta polaznika koji su u pedesetima, šezdesetima, čak i sedamdesetima. Postoje različiti projekti društvenog cirkusa koji potiču rekreativno bavljenje cirkusom.
Obranili ste doktorsku disertaciju o temi invalidnosti u cirkusu, a s osobama s invaliditetom godinama stvarate predstave koje se temelje na zračnim akrobacijama. Koreografirali ste i svečano otvorenje Paraolimpijskih igara u Londonu 2012., kada je nastupilo 42 umjetnika s invaliditetom. Kakva su vaša iskustva u radu s osobama s invaliditetom?
Osobe s invaliditetom, koje su se bavile cirkusom, godinama su bile smještane u freak show, ali u svojem sam istraživanju otkrila da su profesionalni cirkuski umjetnici s invaliditetom nastupali već u 19. stoljeću, i to u glavnim, najvažnijim cirkuskim točkama u kojima su pokazivali svoje fantastično akrobatsko umijeće. Mene zanima metodologija rada s ljudima s različitom vrstom invaliditeta. Što je moguće napraviti, koji se kreativni elementi mogu stvoriti, koje estetike najbolje odgovaraju. Radila sam sa slijepima i gluhima, s ljudima koji su imali amputirane udove ili nisu mogli ispružiti ruke, koji su imali šipke u tijelu. Oni se, primjerice, ne bi mogli baviti klasičnim baletom koji zahtijeva potpuno istezanje. Pitala sam se zašto je tome tako? Zašto ne bih radila na potpunom istezanju njihova tijela. Svakoj osobi prilazim individualno i zajedno s njom istražujem načine s pomoću kojih ona može ispričati svoju priču u zraku. Stvoriti pokret u zraku, koji je specifičan za izvođača s kojim radim, postao je moj cilj. Tko smo mi da sudimo je li to dobro ili nije. Mislim da cirkus mora biti otvoren koliko god može i što je moguće više različit. U protivnom, svi ćemo završiti kao Barbie replike jedni drugih. Ne želim više vidjeti ni jednu barbiku!
Dugogodišnja ste članica cirkuskog sindikata i borite se za prava cirkuskih umjetnika. Što ste postigli?
Cirkuski sindikat pomaže umjetnicima u svim zakonskim pitanjima poput radničkih prava ili ugovornih uvjeta. Sad nam slijedi bitka za mirovinu. Shvatila sam da bi se mogli boriti za prepoznavanje na različitim razinama. Trebamo službe koje bi nas mogle poduprijeti u tranziciji s jednog posla na drugi. To je borba koja nam tek slijedi.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 5. prosinca 2016.
