Ljubav za plesnu umjetnost trebalo bi njegovati od najranijih dana kako bi se stvorila znalačka publika koja uživa u plesu i prepoznaje vrijedna ostvarenja. Plesnih predstava za djecu, međutim, nema dovoljno, što pokušava promijeniti plesna umjetnica Sanja Tropp Frühwald koja je osmislila interaktivno plesno događanje za bebe Baja buf, suvremenu plesnu predstavu za vrtićki uzrast Minimi te konceptualno-scenski projekt za mlade The killer in me is the killer in you, my love. U želji da potakne i druge umjetnike na istraživanje novih načina produkcije za mladu publiku te aktualnih pristupa plesu u čijim umjetničkim procesima sudjeluju gledatelji, okupila je nekoliko plesnih i kazališnih skupina i organizacija u Kliker platformu te pokrenula Kliker festival – festival plesa, pokreta i igre za mladu publiku. Pilot-projekt bio je u Zagrebu prošloga proljeća u sklopu manifestacije Platforma HR, a prvi samostalni festival održao se jesenas u Varaždinu umjesto Dana suvremenog plesa.
Veliko zanimanje zagrebačka, a posebice varaždinska publika pokazala je za predstavu Črčke, a među pozornim gledateljima bile su čak i šestomjesečne bebe. Autorice Katja Kähkönen i Sanja Tropp Frühwald dobro znaju da pogled najmlađih privlače jasne, čiste boje te da prve črčke koje djeca crtaju na papiru otkrivaju nevjerojatne maštovite svjetove. Što se događa kada črčke ožive i postanu trodimenzionalne, pokazuje ta za najmlađu publiku pomno osmišljena predstava. Črčke od spužve različitih oblika i boja razbacane su po pozornici, a plesačice Barbara Kanc i Tina Valentan oživljuju ih u različite asocijativne nizove koji traju koliko i dječja pažnja – tek nekoliko minuta. Iz programske knjižice doznajemo da su oblici trodimenzionalnih črčki nadahnuti originalnim dječjim autoportretima. Svijet malog djeteta, ispunjen razigranim otkrivanjem, istraživanjem, oponašanjem odraslih, konkretnom i apstraktnom igrom te crtežom, vrlo je uspjelo dočaran jezikom plesa i kazališta.
U današnje vrijeme svijet dječje igre usko je povezan s tehnologijom i različitim gadgetima, što je Larisa Lipovac pokazala u premijernoj izvedbi Svijet igara u kojoj su djeca zajedno s izvođačima (Larisa Lipovac, Roberta Milevoj i Hrvoje Jelinčić) stvarala različite zvukove, svojim su kretnjama oslikavali oblike na platnu ili su pokretom stvarali različite uzorke fotografija. O svijetu oko nas, viđenom očima djeteta, o velikima i malima progovara predstava Minimi Sanje Tropp Frühwald koja bi se mogla nazvati pravom početnicom za upoznavanje najmlađe publike s apstraktnim jezikom suvremenog plesa, a o plesu i ritmu vrlo dinamičnu, maštovitu, razigranu i radosnu predstavu Ritam tam prikazao je zagrebački Studio za suvremeni ples.
Uz predstave koje na zanimljiv i pristupačan način dočaravaju ljepotu pokreta i plesa, djeci vrtićkog uzrasta u Varaždinu se pet dana nudilo posebno plesno-osjetilno iskustvo – jedinstvena interaktivna izložba Muzej plesa. U predvorju potkrovlja palače Herzer mališane su dočekale različite fotografije i slike ljudi i životinja u pokretu. Razgledavajući ih i komentirajući, upoznavali su se s jednom od izvođačica kako bi, oslobođeni straha, mogli bez mama i odgojiteljica ući u svijet iza bijele zavjese, svijet rezerviran samo za njih – bez odraslih.
Muzej plesa osmišljen je poput osjetilnog putovanja podijeljenog u nekoliko različitih etapa. Svaka od njih odijeljena je bijelom zavjesom koja je, radi dojma bajkovitosti, na određenim dijelovima puta osvijetljena plavim i crvenim svjetlima. Na prvoj postaji djeca na velikom platnu promatraju ples dviju plesačica, oponašaju ih i kreću se prostorom, čime se osjetilo vida povezuje s pokretom. Iza plavičasto osvijetljene zavjese dočekuje ih nova vrsta podražaja – slušanje. Mališani stavljaju slušalice i sklopljenih očiju slušaju upute koje koreografiraju njihove kretnje. U prvoj prostoriji plesali su slobodno, kako žele, a u drugoj su izvodili zadane pokrete.
Nakon što su pomoću vizualnih i auditivnih podražaja zaplesali, bili su spremni za treću prostoriju – gledanje plesa. Smjestili su se na podu oko dviju plesačica koje su budile svoje tijelo vrlo suptilno i usporeno, međusobno su se ispreplitale i naposljetku pozivale gledatelje na interakciju. Uz promatranje plesačica, na tom dijelu putovanja važan je i dodir – plesačice dodiruju djecu, ona dodiruju njih, plešu s njima i na taj način podsvjesno povezuju pokret s osjetilom opipa. Na kraju putovanja, iza posljednje zavjese, dočekuje ih mnogo kartonskih kutija različitih oblika koje mogu slagati kako god žele jer bez mašte i stvaralaštva ne može nastati ni dobra plesna predstava.
U Muzeju plesa djeca podsvjesno, pomoću uzbudljivog putovanja, dobivaju informaciju da je ples iskonski utkan u svako ljudsko biće i da je za njegovo promatranje i stvaranje bitno prepustiti se svim osjetilima kako bi doživljaj bio cjelovit. Iako je rezerviran samo za mališane, dobro je da ih odrasli promatraju sa strane, skriveni iza zavjese, jer na taj način mogu probuditi vlastitu spontanost i razigranost. Muzej plesa je pilot-projekt beogradske koreografkinje i redateljice Dalije Aćin Thelander koja ga je osmišljavala s Viktorijom Ilioskom, Klimentom Poposkim i Elenom Risteskom, a nakon Beograda i Skopja postavljen je u Varaždinu s našim izvođačicama Nastjom Štefanić, Koraljkom Begović, Andreom Hršak i Nikolinom Medak. Bilo bi dobro (i korisno) da Muzej plesa putuje po mnogim gradovima i mjestima kako bi svako dijete u našoj zemlji imalo prilike proći kroz to osjetilno-plesno putovanje i upoznati plesnu umjetnost iznutra i izvana, kroz sebe i putem gledanja umjetnica.
Plesnih predstava za najmlađe nemamo mnogo, ali ipak se godišnje osmisli barem jedna, uglavnom u Zagrebu. Veći su problem predstave za tinejdžere kojima oskudijeva naše dramsko i plesno kazalište, na što je upozorio i Kliker festival. Za svečano otvorenje u Varaždinu stoga je odabrana predstava namijenjena upravo toj dobnoj skupini. Izvedba Boys awakening austrijskog kazališta Foxfire i redateljice Corinne Eckenstein naslovom se referira na Buđenje proljeća Franka Wedekinda i poput slavnog dramatičara s početka dvadesetog stoljeća, govori o buđenju tijela i seksualnosti u mladih osoba. No tu svaka sličnost s, u to vrijeme vrlo provokativnom dramom, prestaje. U današnje vrijeme nema više zabrana ni tabua, golotinja je prisutna na svakom koraku, a o seksualnosti se može otvoreno razgovarati. Pitanje jest kako to činiti, a da se ne upadne u zamku vulgarnosti i jeftinog humora. Corinne Eckenstein škakljivu je temu istraživala s devetoricom izvođača od trinaest do trideset godina.
Vrsnim pedagoškim vodstvom poticala ih je na dijeljenje svojih intimnih iskustava koje je utkala u predstavu u kojoj se mogu prepoznati svi mladi, a osobito muški dio publike. Pomoću energičnog plesa, popularnih pjesama, dijaloga i monologa izvođači progovaraju o otkrivanju promjena na tijelu, masturbaciji, prvim seksualnim iskustvima, ljubavnim brodolomima, muškom prijateljstvu, alkoholu i zabavama. Među njima osjeća se čvrsta povezanost i ljubav, povjerenje i podrška, što je ostvareno zahvaljujući izvrsnom umjetničko-pedagoškom vodstvu. Ponašanje uvjetovano frcajućim testosteronima dočarano je žestokim plesom koji spaja suvremeni i urbani izričaj, brzinom i visokim skokovima te koreografiranim tučama. Kroz razlomljenu strukturu, čiji su fragmenti različito oblikovani, ostvaren je topli i višeslojni portret dječaka koji se pretvaraju u muškarce. Njegova jedina slabost je dramaturška razvučenost. Čini se da se Corinne Eckenstein nije mogla odreći pojedinih lijepih slika i duhovitih monologa, sjajnog materijala dobivenog u procesu rada koji je, nažalost, usporavao tempo predstave i narušavao njegovu cjelinu.
Boys awakening je ujedno treći dio trilogije o odrastanju dječaka (nakon Boys don't cry i Boys are back in town) koji pokazuje kako profesionalci i amateri, izvođači u kolicima i plesni virtuozi mogu napraviti dobru predstavu za tinejdžere. Bila bi prava šteta da još koji put ne dođe u našu zemlju u kojoj takvih predstava nedostaje. Ujedno bi mogla poslužiti našim kazališnim stvarateljima kao ogledni primjer kako se stvaraju zanimljive i provokativne predstave koju će zahtjevna mladež htjeti i voljeti gledati. Redateljica i ravnateljica bečkog kazališta Dschungel Corinne Eckenstein upoznala je i varaždinske tinejdžere na Kliker festivalu u sklopu rezidencijalnog programa Triumph of time and truth što je početak suradnje s umjetničkom organizacijom VRUM Sanje Tropp Frühwald. Rezultate tog rada možda ćemo vidjeti na idućem, ovogodišnjem Kliker festivalu koji će, prema najavama, biti vrlo ambiciozan, a održavat će se u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci i Splitu.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 3. siječnja 2017.
