Kao što je zabilježio Bojan Mucko 2007. godine u Orisu da Zidne novine Bacača Sjenki „naznačuju scenu jednog šireg, urbanog teatra sjećanja – platforme višegodišnjeg interdisciplinarnog istraživanja nedavnog gradskog prostora i urbane kulturne memorije", tako je prvi broj Zidnih novina iz 2006. godine (ur. Srećko Horvat i Srećko Pulig) bio posvećen protestima i protestiranju u Zagrebu. Pritom su se autori koncentrirali na dokumentaciju o protestu Dosta je ratova iz 2003. godine. Riječ je bila, kako nas je izložba sjajno podsjetila, o štrajkovima profesora/ica i učitelja/ica, o protestnim povorkama otpuštenih radnika/ica zatvorenih hrvatskih tvornica, o protestima za povrat ili promjenu imena ulica i trgova te o intervencijama i blokadama specijalnih jedinica kao reakcijama vlasti. Upravo je navedeni projekt, dakako što se tiče lokalnih okvira, odgovorio na prvo pitanje kojim Richard Schechner otvara svoj esej Ulica je pozornica: „Koji je odnos između vlasti i ljudi onda kada ljudi okupiraju javne ulice, trgove, tržnice i zgrade?“
I kao što su Bacači Sjenki zabilježili u okviru projekta Bilježenje grada – Bilježenje vremena krenuvši od tvrdnji Jacquesa Derride iz Arhivobolje u kojemu, među ostalim, autor navodi da pitanje arhiva nije pitanje prošlosti nego „pitanje o samoj budućnosti, pitanje o odgovoru, o obećanju, o odgovornosti za sutra", tako formom zidnih novina kao potpuno zaboravljenoga medija javnoga komuniciranja, i to u oglasnim ormarićima Kinoteke, Bacači Sjenki – sada već deset godina, prolaznicima ovoga tužnoga grada, ovoga sivoga grada, grada ružnih fontana (osim onih na Zrinjevcu), grada pekara s pecivima od nekvalitetnoga bijeloga brašna, grada monotono dizajniranih kafića (nema više nažalost gornjogradskog Tolkiena) koji zatvaraju pješačke zone, grada s pothodnicima-stratištima, grada zgrada-limenki, grada u kojem obnova tornjeva Katedrale traje zasad ravno 26 godina – tim zidnim okom/očima puštaju vizuru o tome i da je drugačiji svijet moguć. Podsjetila bih tako na izdanje Zidnih novina iz 2007. godine, o kojemu sam pisala u Zarezu, a koje se kontekstualno nadovezuje (u kontekstu Derridaova određenja arhiva ne prošlosti nego budućnosti) na nedavnu izložbu o Željku Borčiću – Informacija: dizajn za kulturu Željka Borčića 70-ih i 80-ih (HDD galerija, Zagreb, 16. prosinca 2016. – 16. siječnja 2017.).
Tada su jednu fotografiju Borčićeve akcije, preuzete iz knjige Ispitivanje međuprostora (1978.) Želimira Koščevića, projekt Bilježenje grada – Bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacača sjenki i [BLOK-a] – Lokalne baze za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom, privremeno smještenog u sedam zidnih oglasnih ormarića Kinoteke od 22. veljače do 15. travnja 2007. u Zagrebu, izložili u ormariću Kinoteke u Prilazu Gjure Deželića (preko puta Sv. Blaža), a pritom su ironično zapisali i vlastiti komentar: „O autoru ove akcije, Željku Borčiću, možemo naći dosta na internetu (na Googleu – 143 stranice), ali ništa što bi ga povezalo s tom akcijom. Je li ta umjetnička akcija bila tako sudbonosna za karijeru umjetnika da je potpuno promijenio smjer svojega djelovanja?" Naime, autori/ice ovoga projekta fotografiju preuzimaju iz knjige Ispitivanje međuprostora Želimira Koščevića iz godine 1978., koja inače ne govori o Borčićevoj Akciji za konfrontacijsku reakciju (Trg ispred zagrebačkog HNK-a), iako je, ponavljam, reproducirana fotografija te akcije. I dok Marijan Susovski (Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb, 1982.) i Davor Matičević (Nova umjetnička praksa 1966-1978., Zagreb, 1978.) donose podatak da se navedena akcija zbila 1974. godine, Želimir Koščević Borčićevu akciju upisuje u 1973. godinu. Pritom je zanimljivo da Matičević na 25. stranici spomenuta kataloga navodi i kako se akcija dogodila 1975. (a na 72. stranici donosi podatak o godini 1974.).
I s obzirom na to da Bacači Sjenki projekt Bilježenje grada – Bilježenje vremena određuju kao „dugoročni projekt koji se bavi detektiranjem, proučavanjem, arhiviranjem i izlaganjem dokumentacije o umjetničkim (performansi, instalacije, akcije) i političkim (protesti, demonstracije, terorističke akcije, zavjere, atentati) događajima u netipičnim javnim prostorima grada od početka 20. stoljeća do današnjih dana", podsjetila bih na izdanje Zidnih novina broj 4 (6. studenoga 2008 – 15. siječnja 2009). Naime, ta je edicija Zidnih novina nastala kao rezultat (radionice) Bacača Sjenki sa sedam studenata/ica Akademije likovne umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u okviru programa Akademija kao laboratorij, a u kojoj su sudjelovali Josip Horvat, Nives Sertić, Marita Stanić, Goran Novaković, Maja Blažek, Tea Plepelić i Nikolina Butorac.
Kako bismo se povezali s početnom izvedbom teorija zavjere koje je producirao u nekim svojim radovima Željko Zorica Šiš, završno se zadržavam na radu Gorana Novakovića koji je svoj rad izložio u zidnom ormariću na Britanskom trgu broj 1, performativno i ritualno iščitavajući Zgradu zanatlijskog doma na Britanskom trgu broj 5 u kontekstu masonske arhitekture. Odnosno, njegovim riječima: „Zgrada Zanatlijskog doma na Britanskom trgu također ima jasna obilježja masonske arhitekture. Na glavnom ulazu, odnosno portalu nalaze se tri kipa, ženski s djetetom i muški lik, što bi u jeziku simbola značilo suprotnost, dva pola i dijete – neutralnost." Izniman tekst iščitavanja ritualnih elemenata pritom je bio dokumentiran i ilustracijama Svevidećeg oka, Horusovog oka, šestarom i kutomjerom kao najvažnijim simbolima masonstva, kao i samom zgradom Zanatlijskoga doma.
Zaključno, o tom spin-off multimedijalnom urbanom projektu Bacača Sjenki, kroz svih njegovih deset izdanja, možemo reći kako takvom performativnom strategijom zidnih novina autoritativan grad, grad svakodnevice, može i treba postati kozmički. Odnosno, kao što je aktivist, kontrakulturna ikona društvenih pokreta 60-ih i 70-ih godina Jerry Rubin utvrdio: „Život je teatar, a mi smo gerilci koji napadaju oltar autoriteta… Ulica je pozornica.", da se vratimo na Schechnerov istoimeni esej o ulici = pozornici, kao i na prisjećanje o protestima koji su bili nekad, nekoć…
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2017.
