Predstave suvremenog plesa nakon premijere vrlo se rijetko izvode, mnoge od njih se ugase nakon nekoliko izvedbi, malo koja dospije na pozornice izvan Zagreba. Kako bi se potaknula gostovanja suvremenih plesnih umjetnika u kazalištima diljem zemlje te poboljšala postprodukcija, prije tri godine pokrenut je projekt Plesna mreža Hrvatske za koji je zaslužan koreograf i voditelj zagrebačkog plesnog studija Liberdance Rajko Pavlić. Prosudbena komisija je i ove godine odabrala predstave koje će partneri prema afinitetima i konceptima pozivati u svoja kazališta (odabrani naslovi i očitovanje komisije objavljeni su na stranicama Plesne mreže). Plesna mreža pritom mijenja način poslovanja, što je i povod razgovoru s Rajkom Pavlićem.
Plesna mreža pokrenuta je 2014., a pilot-projekti bili su 2015. i 2016. godine. Gdje su dosad ostvarena gostovanja?
Važno je prije svega reći da Plesna mreža ne bi postojala bez partnera, to jest bez kazališta koja odabiru predstave. S Ministarstvom kulture dogovorili smo se da ćemo početi s nacionalnim kazalištima i nacionalnim festivalima, ali uključili smo i neka gradska kazališta. Tako smo 2015. bili na Splitskom ljetu, u Istarskom narodnom kazalištu, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, varaždinskom i osječkom HNK-u, u Velikoj Gorici. A već godinu poslije, 2016., u osam gradova ostvareno je deset gostovanja, imali smo deset partnera i devet autora. Pokazalo se da je Plesna mreža pun pogodak i nužan uvjet razvoja suvremene plesne scene što se tiče postprodukcije samih izvedbi.
Na koji se način umjetnici mogu uključiti u Plesnu mrežu?
Jedna od glavnih karakteristika Plesne mreže jest ta da ona želi biti objektivna, a objektivnost se najbolje može postići natječajem. Prije svega raspisujemo javni natječaj za umjetnike, a zatim sastavljamo tročlanu prosudbenu komisiju koja odlučuje o najreprezentativnijim naslovima. Izabrane radove šaljemo našim partnerima koji biraju predstave ovisno o svojim tehničkim mogućnostima ili o publici. Partneri koji se ne mogu sami odlučiti traže nas da ih savjetujemo koja bi predstava bila najbolja za njih. Nastojimo da komunikacija između umjetnika i partnera bude uspješna i da na kraju svi budu zadovoljni.
Zašto su vam najvažniji partneri nacionalna kazališta i nacionalni festivali?
Oni su relevantna mjesta hrvatske kazališne kulture i mislim da suvremena plesna scena ima pravo biti prisutna na njima. Suvremeni ples odavno je trebao biti na pozornicama nacionalnih kazališta i festivala koji bi trebali djelomično financirati naše radove jer sredstva koja dobivaju od Ministarstva kulture nisu namijenjena samo za dramske predstave nego i za plesne. To se, međutim, dosad nije dogodilo. Znali smo da se takve stvari ne događaju preko noći, zato smo i dobili određena sredstva od Ministarstva, pomoću kojih stimuliramo gostovanja. Ono što nam je u cilju jest da budemo prepoznati u legislativi kulturne politike kojom želimo biti dio repertoara. Suvremena plesna scena ima mlade, provokativne umjetnike pune energije koji zaslužuju svoje mjesto pod suncem u hrvatskoj kazališnoj kulturi. No, nisu nacionalna kazališta i festivali jedine institucije do kojih želimo doprijeti. Naš je cilj doći u svako mjesto u Hrvatskoj koje može ugostiti plesnu predstavu, što znači u sve javne institucije i organizacije koje se bave izvedbenom djelatnošću. Podjednako nam je važno ući u Pučko otvoreno učilište Slunj ili u Dugu Resu s kojom smo također u kontaktu, ili u Umag, kao što nam je važno biti u Dubrovniku ili Splitu.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom s partnerima?
Mislim da se polako navikavamo jedni na druge. Institucije imaju svoje probleme i međuljudske odnose i shvatio sam da to trebam poznavati kako bih na pravi način s njima komunicirao. U početku su postojale nesuglasice oko toga koje sve troškove treba pokrivati Plesna mreža, primjerice plaćamo li vatrogasce ili njih plaća kazalište... S vremenom se dosta tih problema riješilo, kazališta su dovela svoju publiku i mislim da su prepoznala i svoj interes u ovom projektu.
Kako se mogu uvjeriti ravnatelji institucija koji do sada nisu prepoznali suvremeni ples kao javnu potrebu u kulturi, da promijene mišljenje i uključe ples u svoj repertoar?
Razgovorom s ključnim ljudima o tome da je ta scena po kvaliteti i kvantiteti vrlo respektabilna u zemlji i inozemstvu. Htio sam razgovarati isključivo s ljudima koji donose odluke, sve drugo bilo bi gubitak vremena. Mislim da je u tome i cjelokupni uspjeh Plesne mreže jer smo konačno uspjeli doći u kontakt s relevantnim osobama s kojima se možemo izravno dogovarati, bez ikakvih posrednika. Razgovarao sam sa svim ravnateljima i intendantima kazališta, s predstavnicima lokalnih vlasti, gradova i županija, govorio sam im o tome da plesna scena traje dugi niz godina, da gostuje po međunarodnim festivalima, da ima svoju edukaciju, svoju akademiju, da ima svoju produkciju na koju se godišnje troši 2,5 milijuna kuna, odnosno pet milijuna kuna zajedno sa svim gradskim, festivalskim i županijskim projektima. Sve to zaslužuje pozornost. Pokušao sam im objasniti horizontalni razvoj plesne scene, objasniti im da je suvremeni ples zanimljiv i po svojim različitim izričajima od alternativnog do korporealnog, preko srednje struje do mainstreama. Ravnatelji moraju shvatiti da je gostovanje suvremenih plesnih umjetnika važno kako bi publika u njihovom gradu upoznala izvaninstitucionalnu scenu koja je zanimljiva, maštovita i koja zaslužuje poštovanje. Zasad smo gostovanja pokrivali isključivo svojim sredstvima, no ubuduće očekujem da se troškovi podijele. Neke institucije to prepoznaju, razumiju naš problem i žele nam pomoći. Primjerice, Splitsko ljeto je snosilo kompletan trošak gostovanja u 2015. i 2016. godini, Pučko otvoreno učilište iz Umaga pokriva četrdeset posto troškova. Zadarski plesni ansambl pomogao nam je prilikom gostovanja Maše Kolar, Karlovački plesni festival nam također pomaže – oni su nam vrlo važni lokalni partneri koji znaju svoju publiku i pozivaju je na predstave.
Jeste li zadovoljni odazivom publike?
Jesam, makar sam se toga najviše bojao. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku i u Gradskom kazalištu u Virovitici vladao je velik interes, dosta je ljudi bilo i na Splitskom ljetu i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Čini mi se da je i sama publika osjetila nešto novo i drukčije jer mislim da je smisao kazališta propitivati neke nove forme, a suvremeni ples upravo to čini.
Ove godine Plesna mreža ulazi u novu fazu poslovanja. Potpisan je sporazum o suradnji s UPUH-om i PULS-om, a upravo ste zaposlili i producenta. Što će se time promijeniti?
Prema sporazumu o suradnji sastavljeno je povjerenstvo koje čine dva člana iz UPUH-a, dva člana iz PULS-a i jedan član iz umjetničke organizacije Plesna mreža. Članovi definiraju i potvrđuju izbor partnera, kriterije za izbor stručne komisije, daju na uvid prijavnice, mogu predložiti javnu raspravu o radu. Time će sve odluke biti transparentnije, što mislim da je dobro. Tražili smo producenta koji će se, osim tehničkih poslova oko utvrđivanja termina i komunikacije između partnera i umjetnika, prijavljivati na različite natječaje i fondove. Važno nam je imati i osobu za promociju i marketinšku komunikaciju jer bojim se da bez toga to neće biti to. Prošle smo godine prvi put emitirali spot na televiziji, imali smo 250 objava po različitim portalima, razgovore u novinama – sve je to vrlo važno za ljude koji donose odluke. I po medijskim objavama se vidi da se radi o ozbiljnom poslu. Sada želimo uspostaviti kontakte s obrazovnim institucijama, upoznati studente drame i lutkarstva s plesnom scenom, uključiti je u visokoškolske institucije.
Dio plesne zajednice zamjerio vam je što ste registrirali Plesnu mrežu kao umjetničku organizaciju, čiji ste voditelj, s argumentima da na taj način ne postoji transparentna suradnja s partnerima i podjela novca. Zašto ste se zalagali da Plesna mreža bude umjetnička organizacija a ne strateški projekt UPUH-a?
Plesna mreža Hrvatske osnovana je kao umjetnička organizacija u suglasnosti s Ministarstvom kulture, a prije samog osnivanja sve je dano do znanja načelnici sektora – gospođi Evi Brunović. Nisam poduzeo ni jednu radikalnu mjeru bez suglasnosti Ministarstva. To što se mijenja vlast, ministri i koncepcije, nije moj problem. Taj oblik nije idealan, ali je najbolji u ovom trenutku, što se vidi iz toga što oni koji prigovaraju nisu predložili bolji i drukčiji pravni oblik. O netransparentnosti se ne može govoriti jer partneri postaju oni koji to žele. Sve ustanove i organizacije mogu biti partneri Mreže ako u Mrežu unesu određena sredstva i svoje resurse i potencijale i vide u tome neki interes. Što se tiče podjele novca, Mreža zasad snosi većinu troškova gostovanja i točno se znaju iznosi honorara, dnevnica i putnih troškova te sredstva za rad Mreže. Postoji programski i financijski izvještaj koji svatko može dobiti na uvid, što bi meni bilo jako drago da ga netko traži jer bi vidio s koliko se malo novca može napraviti puno toga. U dvije godine rada s ukupno tristo tisuća kuna učinjeno je više u distributivnom, promotivnom i takozvanom prosvjetiteljskom smislu osvještavanja publike i institucije za suvremeni plesni senzibilitet nego u posljednjih deset godina gostovanja po privatnim prijateljskim linijama za koje je potrošeno oko devetsto tisuća kuna od strane Ministarstva, a bez ikakve strategije i razrađenog plana potreba kako institucija tako i plesne scene, razrađenog plana promocije i marketinške komunikacije.
UPUH i PULS su cehovske udruge i nije im imanentno da vrše poslove distribucije. Ja sam član UPUH-a kao fizičko privatno lice i tražim od udruge da zastupa moje interese kao koreografa i umjetnika. Jesu li to autorska prava, beneficirani staž, pitanja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, sindikalna pitanja, edukacija i obrazovanje, pitanje poreznih stopa na honorare i ostalo. Udruge imaju pravo tražiti transparentnost rada Mreže. To je postignuto. Ako će se ići na eliminiranje samostalnosti Mreže i favorizirati utjecaj udruga, onda smo u velikim problemima i ogromnom sukobu interesa.
Jasan mi je jedan objektivni problem. Mnogi možda od Mreže očekuju puno, ali moramo svi biti spremni prihvatiti činjenicu da sve predstave ne mogu ući u Mrežu i da svi nećemo plesati istim intenzitetom i količinom. Egalitarizam neće pridonijeti razvoju plesne umjetnosti, nego samo kriterij kvalitete. Tog se svi bojimo i ne želimo prihvatiti činjenicu da je netko bolji od nas. No, još uvijek postoje drugi oblici distribucije gdje svatko može dokazati svoju kvalitetu. Mreža je samo jedan od njih.
Prije tri godine Ministarstvo vam je za projekt odobrilo sto pedeset tisuća kuna. Sada poslujete s dvadeset tisuća kuna manje, a ujedno je i raspušteno Vijeće za ples. Kakve su posljedice svega toga?
Raspuštanje Vijeća je jedan, ako ne i dva koraka unazad. Mi smo u Vijeću o svakom projektu živo raspravljali kako bismo donijeli najbolje odluke. Plesu se prigovaralo da nema visokoobrazovnu instituciju i da zato ne može ni imati svoje Vijeće. Sada postoji Akademija i svi su uvjeti ispunjeni. Ples zaslužuje samostalno odlučivati o svojoj produkciji, zaslužuje imati svoje Vijeće bez obzira na to koji je ministar na vlasti. UPUH i PULS su uputile zahtjev ministrici kulture i od nje očekujemo puno. Moramo imati više sredstava i moramo samostalno odlučivati o svojoj sudbini, što nam je omogućeno putem Vijeća za ples.
Boljka našeg sustava je da svaki put kad se promijeni politika, mijenjaju se sve odluke bivše vlade. Trebamo dogovoriti temelje koje možemo razvijati dalje. Što se tiče smanjenih sredstava, ne znam zašto smo dobili dvadeset tisuća kuna manje, ne znam zašto pilimo granu na kojoj sjedimo. Svima nam je u interesu da u Mreži bude što više predstava, da što više ljudi vidi te predstave, da se one što više distribuiraju. A za sve to su potrebna financijska sredstva. Svjesni smo također da ne može samo ministarstvo davati sredstva, želimo da u financiranju sudjeluju i lokalni organi vlasti. Uputili smo zahtjev Karlovačkoj županiji, očekujemo i od Grada Zagreba da nam pomogne. Smatram da, unatoč svemu, Plesnu mrežu očekuje dobra i svijetla budućnost, s ekipiranim profesionalcima koji će taj posao znati voditi.
Hoćete li Plesnu mrežu voditi i u budućnosti ili će se voditelji mijenjati?
Voditelji će se mijenjati, barem smo tako dogovorili s plesnim udrugama. Radit će se u trogodišnjem ili četverogodišnjem mandatu. Mislim da će jedini kriterij biti uspješno ili neuspješno vođenje Mreže i rezultati dokazani procjenom rada. Ja s 2017. godinom završavam svoj rad kao voditelj projekta. Osobno sam zadovoljan postignutim i zahvaljujem svima koji su podržali projekt i pomogli na bilo koji način u njegovom provođenju. Sada je vrijeme da se u Mrežu involviraju stručne i nepristrane osobe koje će Mrežu dovesti do objektivnog mjerila naše vrijednosti. Neki će možda posrnuti, neki će se možda uzdignuti, ali ako tu činjenicu ne prihvatimo, ostat ćemo u žabokrečini provincijalizma i plivati u sukobima vlastitih privatnih interesa i različitih interesnih grupa.
Želim svojim kolegama uspješan rad i velika umjetnička ostvarenja koja će pridonijeti da suvremena plesna umjetnost konačno postane „općim predmetom javne pažnje i važnom temom razgovora na svim društvenim nivoima". Plesna mreža Hrvatske sigurno je jedna od važnih strukturalnih promjena i važan strateški element koja će dijelom tome pridonijeti. Iz tog razloga omogućimo joj objektivan i nepristran razvoj i bilo kakav utjecaj sa strane.
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 31. siječnja 2017.
