Ples – Ad libitum (1)
Intervju: Tihana Škrinjarić, plesna umjetnica
-
U godini smo u kojoj Studio za suvremeni ples, najstarija i najdugovječnija hrvatska / zagrebačka aktivna profesionalna plesna skupina, bilježi 55 godina djelovanja. Iako su istraživački, avangardni počeci ansambla, karakteristični uopće za šezdesete godine prošlog stoljeća, vezani uz Veru i Anu Maletić, moglo bi se reći da je Studio postao poznat i uvelike prisutan na domaćoj glazbeno-plesnoj sceni upravo pod koreografskim i umjetničkim vodstvom Tihane Škrinjarić. S obzirom na broj plesača i uopće veličinu produkcija i količinu angažmana, kao i veliki broj kvalitetnih televizijskih snimki, to razdoblje čini se i kao svojevrsno zlatno vrijeme Studija za suvremeni ples. U tom smislu iznimno je zanimljiv istraživački razgovor Maše Kolar, cijenjene suvremene plesne umjetnice koja je svoje prve osjete i spoznaje plesa upijala kao dijete dvoje Studijevih plesača, Branke i Darka Kolar, sa Tihanom Škrinjarić kao zapravo njezinim prvim plesnim autoritetom. Razgovor je održan 28. studenog 2016. pred polaznicama izbornog kolegija Povijest hrvatskog plesa na Plesnom odsjeku ADU. (Maja Đurinović)
Tihana Škrinjarić, ikona hrvatskog plesa, skromna je osoba iza koje stoji zavidan profesionalni životopis i sjajne godine ispunjene plesom. Svi smo čuli za nju. Nerijetko se u plesnim razgovorima nađe osoba koja s ponosom konstatira da je plesala još onda, kod Tihane Škrinjarić. Još onda jer se Tihana već jedanaest godina ne bavi aktivno ni plesnom pedagogijom, ni koreografijom ostajući tek aktivan, često viđen promatrač predstava naše plesne scene. Još onda, a i puno prije toga Tihana je bila zaslužna za čitavu lepezu pionirskih plesnih intervencija u gradu Zagrebu i šire na prostorima bivše Jugoslavije. Ozbiljno i umjetnički savjesno radila je na popularizaciji suvremenog plesa. Usto, uvela je na kazališno-glazbenu scenu jazz dance te sudjelovala u formiranju hrvatskog mjuzikla i zabavnog televizijskog programa. Borbeni duh nesumnjivo je bio nužan preduvjet u preživljavanju plesnih entuzijasta, onda kao i danas, no ne i dostatna kvalifikacija da bi se unutar društvenih instanci potvrdila vlastita vrijednost i ostvarilo pravo na prostor i suživot s ostalim umjetnostima. Također, ne može se ne primijetiti da animoziteti, nedovoljna komunikacija unutar struke, ostaju stalna pratilja u srži toliko plemenite i prirodne umjetnosti.
Tihana, što je za Vas tada bio ples?
Sve što si ti sada, Mašo, nabrojala o meni kao uvod u ovaj naš javni razgovor zvuči bombastično! Samo mogu reći da sam živjela, išla za svojim ljubavima, interesima i svime što me poticalo. Nisam radila ništa borbeno. Sve je to donio život. Neke stvari su se odvijale drukčije nego što bi to čovjek ikada mogao isplanirati. Privatan život utjecao je na umjetnički. Priznajem, imala sam tri braka. (Taj dio itekako je bio borben!) Uglavnom, cijeli život sam se rasipala od posla.
Započnimo razgovor Vašom prvom zadivljenošću plesom, što nas vodi u vrijeme prije osnutka državne Škole za ritmiku i ples 1954. Tada ste kao djevojčica išli na ritmiku kod Ane Maletić u Mesničkoj 7. Na istoj adresi ste 1960. apsolvirali Školu za ritmiku i ples, kao prva generacija diplomantica s Vlastom Kaurić, Majom Kavurić, Zoricom Orepić Vitez i Alkom Florschütz.
U Mesničkoj 7 gospođa Ana Maletić držala je satove plesa u običnom stanu; na podu nije bilo uglancanog parketa kakav danas poznajemo iz plesnih dvorana. Gospođa Zordić svirala je na klaviru a mi djeca veselo smo skakutali. Tamo sam išla neko vrijeme. Onda, 1954. godine mama je u dnevnim novinama pročitala da se otvara državna škola za ples. Spontano sam se odlučila formalno plesno educirati. Škola je i dalje bila u Mesničkoj 7, postojala je samo jedna dvorana. Radilo se ujutro i popodne. Ispiti su se održavali u dvorani na Kamenitim vratima. Istovremeno sam išla i na druge aktivnosti: daktilografiju, plesala sam folklor u Joži Vlahoviću, pohađala muzičku školu, učila strane jezike. Imala sam raznovrsne interese. Završni šesti razred plesne škole bio je poseban; ispit naše prve generacije izvodili smo pred ministricom prosvjete, Magom Magazinović iz Beograda i drugim bitnim uzvanicima. Zgodno je naglasiti da je Maga Magazinović bila učiteljica Ani Maletić i autorica tada jedine dostupne stručne literature iz plesa, knjige Istorija plesa. Ja sam bila najmlađa. Dok su druge učenice već bile na fakultetima i mogle prisustvovati i jutarnjim i večernjim probama, ja sam još pohađala školu. Sjećam se odlaska na razgovor tadašnjem direktoru gimnazije i njegovom šoku i nevjerici kako ja to mislim pretpostaviti jednu Rit-migu klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Srećom razrednik mi je bio profesor latinskog i grčkog Marijan Bručić (u kojeg smo svi bili zaljubljeni), po struci i pjevač, na povremenom angažmanu u osječkom kazalištu. Kao umjetnik dobro je razumio moj problem i dao mi podršku. Uz prethodno isposlovanu dozvolu Ministarstva prosvjete i škole za privatno polaganje završnog osmog razreda, uspjela sam uz plesnu školu Ane Maletić položiti sve ispite i maturirati na gimnaziji.
Škola za ritmiku i ples Ane Maletić stara je više od šezdeset godina, u svom životnom vijeku suočavala se s apsurdnim problemima – od nedostatka prostora, zabrane upisa novih učenika do zalijepljene joj etikete elitizma (iz neupućenosti i danas neki suvremeni ples smatraju odveć elitističkim). Ipak, godinu za godinom ta škola producira mlade plesače koji su zalog budućnosti hrvatskog plesa. Vi ste prva generacija apsolventica ali i prva generacija entuzijasta koja s diplomom u ruci, znanjem u struci i s nimalo iskustva u praksi umjetničkog djelovanja i preživljavanja počinje raditi. Na poticaj Ane Maletić već za vrijeme školovanja počeli ste voditi predškolske grupe. Time ste i ne sluteći zagazili u pedagoške vode.
Nakon što sam završila školu kao najmlađa plesačica, počela sam raditi kao najmlađa nastavnica. Željela sam ostati u plesu, a to se odmah ponudilo. Usporedno sam upisala i završila Pedagošku akademiju, glazbeni smjer i stekla višu stručnu spremu. Imala sam šesnaest godina kad me Ana Maletić prvi put poslala na zamjenu. Dvorana je bila prepuna velikih očiju predškolaca. Dobro sam se snašla. Nastavila sam raditi s predškolcima korepetirajući svoje satove.
To je prilično rijetka kompetencija i praksa u plesnoj pedagogiji.
Svirala sam punih trinaest godina. Uživala sam u sviranju. Svirala sam na akademiji i posjedovala zavidan nivo Finger Geläufigkeit, kako se to staromodno i simpatično govorilo. Imala sam talijansku profesoricu koja je sa mnom radila transpoziciju i improvizaciju. Bilo mi je teško, ali zanimljivo. Ad hoc sam svirala materijale u različitim tonalitetima.
U Vašem sjećanju na „prosvjetiteljicu plesa“ Anu Maletić, uključenom u knjigu Maje Đurinović Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić životopis, prisjećate se kako Vas je ona u svemu podupirala, osim u odluci da odete na Akademie für Musik und darstellende Kunst u Beču. Studirali ste kod Rosalie Chladek, pedagoginje koja je poznata po tome što je predavala gimnastiku kao temelj općeg plesnog odgoja, svoju tehniku konstruirala je na fizičkim principima gravitacije, centrifugalne i centripetalne sile kao i na anatomskim principima muskulature i zglobno-koštanog sustava. U istim sjećanjima Ani ste slatko zamjerali da nije koristila metodu imitacije u radu na tehnici ili, kako bi mi to danas rekli, follow the leader. Ona je u nastavi učenice poticala na stvaralaštvo glazbenim i drugim podražajima a funkcionalna tehnika bila joj je nebitna. Često je zaboravljala uključiti reproduktivnu nastavu u svoje satove. Taj dio nastave je nastojala brzo odraditi, pri čemu je znala zaboraviti da svaka vježba ravnopravno egzistira i na desnoj i na lijevoj strani. Osjetivši drugačiju pulsaciju u vama, možda se bojala da ne zavolite tehnički aspekt plesa, otmete joj se u drugačije plesne vode. Kako komentirate nedostatak njezine podrške?
Radeći neko vrijeme u školi, shvatila sam da ne postižem željene rezultate. A ja se trudim, mladi plesači se trude! Shvatila sam da ništa ne znam i da riba od glave smrdi te da je vrijeme da se uputim na dodatno školovanje. Odluka je pala na Beč. Da odem u Beč morala sam dati otkaz u školi. Nisu mi odobrili neplaćenu godinu. Truda Reich, tadašnja administrativna ravnateljica, podržala me koliko je mogla. Tada se nije putovalo jednostavno kao sada. Nisam bila u Partiji. Bilo je neizvjesno hoću li dobiti pasoš. Nakon povratka iz inozemstva morali smo se javljati u SUP i vratiti pasoš. Opet neizvjesnost hoće li mi ga ponovo izdati. Nije bilo telefonske i mail-korespondencije, nije bilo televizije, nije bilo informacija putem knjiga, novina i fotografija, nije bilo ničega. Samo pisanje dopisnica i pisma. Jednostavnu dopisnicu poslala sam prijateljici u Beč s uputama o mom dolasku, spakirala sam kofer, otputovala i počela studirati kod Rosalie Chladek na Akademie für Musik und Darstellende Kunst, smjer Tanz. Škola je bila smještena u čarobnom ambijentu oko dvorca Schönbrunn. Neki od predmeta poput muzičke grafike, kazališnog plesa kao preteče jazza, Wisenthal tehnika (plesni stil valcera Grete Wiesenthal) i tehnike Rosalie Chladek temeljenoj na Gewicht Verlagerung (prijenosu težine, nadahnute pojavnošću grčkih kipova) za mene su bili potpuna novost.
Rosalie Chladek bila je odlična plesačica ali teška za rad, hladna i užasno stroga. Na vrata svoje kancelarije montirala je poput semafora crveno i zeleno svijetlo. Ako je svijetlilo zeleno svijetlo smjeli smo pokucati i ući u njezinu sobu. U suprotnom nikako. Uspostavila je određenu hladnu disciplinu na koju nisam bila navikla. Rosalie Chladek susrela sam godinu dana prije odlaska u Beč u Zagrebu, bila je gost naše Škole. Kako Vera i Ana Maletić apsolutno nikad nisu pričale o svojim putovanjima u inozemstvo a često su putovale, preostala mi je Rosalie kao jedini link i jedina osoba iz inozemstva koju sam upoznala. Moj studij završio je tragično. Imala sam 23 godine, loše sam se hranila zbog besparice. Na završnom ispitu plesala sam neugrijana koreografiju (ispit se odvijao po abecednom redu, dok sam dočekala svoj red bila sam se ohladila) s puno skokova. Pala sam, pukao mi je ligament desnog nožnog članaka; ostavili su me dva mjeseca u gipsu. Bečka priča na kraju nije neslavno završila. Nisam se odmah vratila u Zagreb, u školi sam ionako dala otkaz i nisam im htjela pružiti dodatnu zadovoljštinu svojim prijevremenim povratkom. Ostala sam u Beču. Obilazila sam različite muzeje, odlazila na zanimljiva predavanja vezana uz plesu srodne umjetnosti i maksimalno uživala. Živjela sam skromno… Konačno sam se ljubavi radi vratila u Zagreb. Posao u Školi Ane Maletić dobila sam nazad. Na kraju da odgovorim i na tvoje pitanje – pretpostavljam da se Ana u sebi pribojavala da ću se suprotstaviti njezinoj viziji plesne edukacije. Tako si danas objašnjavam nedostatak njezine podrške.
U jesen 1962. godine Ana i Vera Maletić osnovale su Studio za suvremeni ples. Na prezentaciji tek oformljenog Studija prve generacije i Vi plešete. Prezentacija je bila za novinare. U Kamenitim vratima plesali ste Aninu koreografiju Veze. Ipak, plesali niste niti puno, niti dugo. Moglo bi se pomisliti da Vaše svjesno ili nesvjesno odbijanje izlaganja publici u ulozi plesačice vučete iz školskih dana. U već spomenutom Vašem tekstu opisujete traumatizirajuće izlaske pred ploču Ane Maletić, gdje je trebalo solistički otplesati malu plesnu formu ili zadanu etidu. Jednom drugom prilikom izjavljujete: „ali ja i nisam bila neki plesač, bila sam više muzikalna, odnosno plesna, dok mi je tehnika bila slaba”.
Bila sam strahovita stidljivo dijete. Teško je to danas zamisliti, ali svi se mi mijenjamo. Sjećam se još jednog traumatičnog iskustva kada smo plesali Tri medvjeda, ja sam bila najveći medvjed. Imala sam osjećaj da sam slon u staklani. Sada, gledajući fotografije, uviđam da sam samo bila izuzetno visoka a ne debela. Svoju zvuzlanost nisam mogla ne osjetiti kao plesač. Ipak, ples me izvlačio iz mene same.
Manjak plesačkog izvođenja obilato nadoknađujete koreografiranjem i kroz plesnu pedagogiju. U oba ste područja ostvarili zavidne rezultate. Između 1968. pa do Vašeg odlaska 1979. za SSP kreirali ste više od petnaest cjelovečernjih plesnih programa, desetke kraćih koreografija za TV, mjuzikle i operete. Spomenimo samo neke koreografije iz vašeg opusa: Likovi i plohe (1970), U početku bijaše ritam (1971), Maskenbal betona (1973), Simfonije (1975) i Prsten (1977). Za koreografiju Zvuci Istre (u koreografskoj suradnji sa Zagorkom Živković i Brankom Kolar) dobili ste počasnu nagradu na međunarodnom koreografskom natjecanju u Kölnu. Kao što znamo, etno elementi i plesna stilizacija folklora donijela je našoj plesnoj reprezentaciji puno pohvala i aplauza još na kontroverznoj Olimpijadi u Berlinu, 1936. godine. I Ana Maletić je imala najviše (međunarodnog) koreografskog uspjeha na području umjetničke stilizacije folklora (Uskrs na slavonskom selu, Šiptarska suita). Iz kojeg ste koreografskog polazišta Vi krenuli?
Uvijek sam bila u potrazi za glazbom. Krešimir Fibrec, kompozitor, fin, tada već stariji gospon ukazao mi je na snimku glazbe Zvuci Istre. U koreografiji smo se bavili ubrzanjem i usporavanjem. Rad je bio mukotrpan i iscrpljujući. Sjećam se gostovanja u istočnom Berlinu, gdje smo naišli na opstrukciju i bojkot. Dolazili smo iz Jugoslavije, zemlje koja koketira sa zapadom. Na probi se činilo kao da su nas ozračili… plesači nikako da uhvate polagano ubrzanje koje se iz umjerenog hoda ubrzanjem trebalo pretvoriti u pravocrtno optrčavanje kola. Nikako da se uskladimo!
Maja Bezjak u svojem kritičkom osvrtu u novinama Vjesnik iz 1977. na nastup Studija za suvremeni ples u okviru Muzičkog salona Teatra &TD ističe i hvali vaš Prsten kao najcjelovitiju koreografiju večeri. Prepoznaje vašu koreografsku zrelost, ozbiljnost, koncept i odlično baratanje plesnim grupama. Ipak se ne suspreže a da ne komentira neodoljiv utjecaj Šparemblekovog Trijumfa Afrodite. Dobro je poznato da se suvremenici međusobno infiltriraju svojim izrazima; Vi čak s gospodinom Šparemblekom dijelite istu kostimografkinju, Iku Škomrlj. Je li Vas taj komentar tada iznenadio?
Kada koreografiram, ne primjećujem ništa… Sjećam se koreografije Prstena, krenula sam s idejom jabuke. Jabuka kao simbol zaloga ljubavi. On je daje njoj, ona je daruje drugome. Darivanje kao značenje ljubavi. Započela sam s četvero solista. Želja mi je bila provesti plesne folklorne elemente kroz etno glazbu različitih naroda. Sjećam se finala, slavlja ljubavi. Koreografiju je plesalo šesnaest plesača. SSP je tada bio brojan ansambl. Prsten je bio niz od nekoliko stavaka koji su međusobno povezani. Izmjenjivale su se različite grupacije plesača, sinkroniteta nije bilo. Tema ljubavi mogla bi eventualno biti poveznica te dvije koreografije mojeg Prstena i Šparemblekovog Trijumfa Afrodite, nisam bila svjesna bilo kakve sličnosti potpisa.
© Maša Kolar, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2017.