Ples – Ad libitum (2)
Intervju: Tihana Škrinjarić, plesna umjetnica
-
U godini smo u kojoj Studio za suvremeni ples, najstarija i najdugovječnija hrvatska / zagrebačka aktivna profesionalna plesna skupina, bilježi 55 godina djelovanja. Iako su istraživački, avangardni počeci ansambla, karakteristični uopće za šezdesete godine prošlog stoljeća, vezani uz Veru i Anu Maletić, moglo bi se reći da je Studio postao poznat i uvelike prisutan na domaćoj glazbeno-plesnoj sceni upravo pod koreografskim i umjetničkim vodstvom Tihane Škrinjarić. S obzirom na broj plesača i uopće veličinu produkcija i količinu angažmana, kao i veliki broj kvalitetnih televizijskih snimki, to razdoblje čini se i kao svojevrsno zlatno vrijeme Studija za suvremeni ples. U tom smislu iznimno je zanimljiv istraživački razgovor Maše Kolar, cijenjene suvremene plesne umjetnice koja je svoje prve osjete i spoznaje plesa upijala kao dijete dvoje Studijevih plesača, Branke i Darka Kolar, sa Tihanom Škrinjarić kao zapravo njezinim prvim plesnim autoritetom. Razgovor je održan 28. studenog 2016. pred polaznicama izbornog kolegija Povijest hrvatskog plesa na Plesnom odsjeku ADU. (Maja Đurinović)
U životopisu Ane Maletić, a potkrijepljeno nekim pisanim sugestijama, može se iščitati da se Ana Maletić, nakon što, po Verinom odlasku od 1965. do 1968. vodi ansambl, povlači. U stvari ona s određenim nezadovoljstvom zatvara ovo svoje poglavlje. Vi ste preuzeli ansambl i postupno kroz svoje koreografije uvodili drukčiji senzibilitet.
Različiti i neočekivani su bili procesi koreografiranja, kao što je i neočekivani proces života mene doveo na mjesto voditeljice ansambla nakon što je SSP imao žešći rencontre s Anom Maletić, a Vera Maletić je već bila u Labanovom centru u Londonu. To nije bila moja isključiva želja. Ana nije uspjela održati disciplinu unutar grupe. Nitko od plesača tada nije imao umjetničku viziju kamo bi ansambl trebao krenuti, ali su Ani zamjerali nedostatak tehnike. U to vrijeme vodila sam tehničke klaseve. Bila je to kombinacija tjelesne tehnike, nešto što sam pokupila na studiju u Beču i nešto od principa rada Vere Maletić. Svi smo u trupi bili blizu po godištu. U to su vrijeme plesači sa mnom bili oduševljeni. Tako sam uletjela na poziciju voditeljice SSP. Nisam bila spremna. Nisam znala što se od mene očekuje, ali sam izazov ipak prihvatila s radošću. Moja prva koreografija za Studio nosila je simboličan naslov Ad libitum!
Povodom trideset godina bivstvovanja na plesnoj sceni i na proslavi koju je SSP upriličio na sceni ZK-a (poznato je da ZKM već odvajkada daje prostorno utočište ansamblu, prvo u pionirskom kazalištu PIK, kasnije pa do danas u Teslinoj 7), Vi ste tada na sceni ZKM-a, ali ne više u funkciji voditeljice ansambla rekli: „Vodili smo zajedno ansambl, zajedno otkrivali i stvarali, zapravo strahovito htjeli. Bilo je to vrijeme stvaranja, odrastanja, otkrivanja, ponajprije plesa.“ Izdržljivost, entuzijazam unatoč kroničnom nedostatku senzibiliteta prema plesu umarao je, usporavao, ali i poticao i slijedom toga utjecao na Vaš umjetnički rad u dvorani. No, plesači Vas nisu uvijek pratili.
Plesači nisu uvijek entuzijastično sudjelovali u kreaciji, kao recimo kad sam radila na eksperimentalnoj koreografiji Maskenbal betona iz 1973. Donijela sam im udaraljke koje sam kolekcionarski skupljala pod utjecajem svog brata. Na kraju procesa pola udaraljki bilo je polupano i pogubljeno. Nije se činilo da je glasovna podloga motivirala plesače. Glazbu s trake nismo imali, ritmičku podlogu stvarali smo udarcima nogu a flautist nas je uživo pratio. Sjećam se da smo pokušali koristiti plastične cijevi koje se mogu lomiti, ubosti u pod. Našli smo ih na medicinskom odjelu transfuzije. Cijevi su bile otkriće, fantastično su se ponašale osvijetljene scenskim svijetlom, čak su proizvodile zvukove. Ipak, kroz turneje kostimi i rekvizita su se pogubili – a plesači su bili odgovorni za svoje instrumente…
Na snimljenoj proslavi tridesete godišnjice SSP Vlado Štefančić se prisjeća povijesno važnog trenutka kada je Studio za suvremeni ples rekao „Da“ mjuziklu i otuda slijedi sjajna suradnja s Kazalištem Komedija. Ulaskom u programe mjuzikla i operete Kazališta Komedija Studio je unio novi duh na zagrebačku scenu, i ujedno otvorio Vama i ansamblu vrata u zabavne programe TV centara gotovo svih većih gradova Hrvatske. Kvalitetu izvedbe i suvremenost koreografskog jezika ovog malo drugačijeg plesnog žanra na početku kontrolirate i održavate sami. Svima su dobro poznate predstave kazališta Komedija kao što su Jalta, Jalta, O’kaj, Gubec Beg, Grička vještica, Spli'ski akvarel, Dlakavi život, Jesus Christ Superstar
Oduvijek sam očijukala s ritmom. On me podiže, uzbudljiv mi je. Brzina, njegova snaga odgovara mojem temperamentu. Bio je prisutan u meni kao i u mojoj obitelji. Brat je bio bubnjar. Ritamski diktati bili su naša omiljena dječja igra. Predstava Eksperimentalna večer mladih 1966. godine u Studentskom centru i kasnije u kazalištu Gavelli bilo je naše premijerno koketiranje sa zabavnim plesnim žanrom. Sačuvala sam šapirografirani program te večeri u čijem je prvom dijelu svirala grupa Bijele strijele; taj dio bio je improviziran, trenutačan i kreativan proces. Drugi dio bio je u potpunosti iskoreografiran. I 1968. za Novu godinu u Umjetničkom paviljonu osmislili smo zabavnu točku na glazbu Herb Alpert & the Tijuana Brass. Bila je to koreografija nešto lakšeg žanra ali na svestrano oduševljenje i odobravanje. Mjuzikl kao kazališna forma tek je tada zaživio u Hrvatskoj. Vlado Štefančić pozvao me kao koreografkinju mjuzikla a ansambl je započeo suradnju s kazalištem Komedija. Plesači su ponekad imali i do dvadeset predstava. Jalta, Jalta se doslovno štancala a i ostale predstave su se nizale. Meni je u početku mjuzikl bio tabula rasa. Izazovan, uzbudljiv kao i sve ostale teme koje susrećeš po prvi puta i naivno kreneš istraživati. Izazovna je bila kolaboracija i susret plesača s glumcima, pjevačima, zborom i orkestrom. Adekvatni prostor, prave garderobe, ogledala za šminkanje, sve potpuno drugačije od izvedbenih prostora na koje je Studio bio naučen. Kazalište Komedija je ipak bilo gradsko kazalište i to nam je tada imponiralo. Uz te silne predstave nismo zanemarili naš ozbiljni suvremeni program. Plesači su priželjkivali stalni radni odnos u Kazalištu Komedija. Tome sam se protivila. Tada bi stvarno suvremeni ples SSP otišao u klinac…
Financijske okolnosti ni tada kao ni sada plesu nisu sklone. Iz financijskih i popularističkih razloga Studio aktivnosti i angažmane u kazalištu Komedija i na TV-u objeručke prihvaća. One recipročno i neminovno oblikuju drugačiji/novi identitet Studija. Bi li imidž Studija bez Vašeg „Da“ ostao sačuvaniji u svojoj prvobitnoj autentičnoj suvremeno-istraživačkoj formi?
Sjećam se trenutka kada je Ansambl je bio na turnejama po Rusiji, odrađivao predstave u Komediji te paralelno pripremao premijeru izuzetno eksperimentalnog karaktera: A zašto ne?. Scenografiju koju skoro da nismo mogli platiti izradio je Dejan Jokanović. Nisam se na vrijeme raspitala o cijeni i učila sam u hodu: kako o tehničkim aspektima predstave, o organizaciji, o kostimima tako i o odnosima unutar trupe. Plesači su postajali sve zahtjevniji, na početku sezone željeli su znati plan i program. Nažalost, to im nisam mogla/znala unaprijed ponuditi. Nikad se nije znalo kakva će biti nadolazeća sezona i klima unutar trupe.
Sagledavajući problematiku nedostatka publike za predstave suvremenog plesa i ambiciozno razvijanje različitih strategija kako bi se za svijet plesa zainteresirala, educirala i uvukla nešto šira publika trebalo bi pohvaliti Vaše tadašnje poteze. Ansambl se kroz predstave Kazališta Komedija i televizijskim nastupima prezentira i popularizira među puno širom publikom, neopterećenom predznanjima i iskustvima gledanja iz povijesti suvremenog plesa.
Iako smo u Kazalištu Komedija igrali i svoje predstave, publika mjuzikala ne bi dolazila na naše večeri. Ipak smo kao Studio radili drukčije predstave. Suvremeni program mogli smo eventualno igrati 3-5 puta s ugodno popunjenim auditorijem. Bilo je pravo mučenje doći do publike. Plesači su me počeli mrziti što sam ih tjerala da počnu prodavati karte za naše predstave. Bilo je to vrijeme velikih napora, bilo je lijepo, uzbudljivo i ludo. Išlo je gore i dolje.
Ansambl je svoju publiku prisvojio očiglednim njegovanjem tehničke spremnosti, kako u ženskom tako i u muškom dijelu ansambla. Svakodnevno pošteno vježbanje, prema kritičarki Tugi Tarle, iziskuje i koreografsko posezanje za klasičnim glazbenim obrascima i koracima nalik na klasični plesni teatar.
U Studiju smo vježbali jazz dance i graham tehniku, odlazili smo na ljetne plesne radionice u Köln gdje smo se dodatno školovali kod vrhunskih plesača i pedagoga. Tamo smo gledali predstave svjetski poznatih koreografa, sudjelovali na koreografskim natjecanjima. Otuda smo crpili informacije, ideje, smjernice. 1971. godine uvela sam klasični balet kao formu u svakodnevne jutarnje vježbe. Prvo nam je dolazila Maja Bezjak, poslije je preuzeo Guy Perkov. Muškarci bi u Studio došli kroz Komedijine predstave. Zadržali bi ih u ansamblu za svoj suvremeni repertoar. U jednom momentu bilo nas je stvarno puno. Koreografiju Simfonija Vespro kompozitora Borisa Ulricha plesalo je dvadeset plesača – deset plesača i deset plesačica.
Možemo li sada, gledajući s distance vratiti se na razlog vašeg izmještanja iz SSP? Radi li se o generacijskom buntu mladih lavova, Vašem zasićenju ili o pritisku druge vrste?
U plesača moraš biti zaljubljen. Kako u ženskog, tako i u muškog. Ako to nisi ne možeš s njim ništa napraviti. Uvijek smo imali neuredne rasporede, nizale su se nezgodne situacije. Osjećala sam se kao da me plesači kastriraju. Bili su to mali nezgodni trenutci, mali okidači koji su me potakli na razmišljanje da je došlo vrijeme za promjene. Izgubila sam autoritet nad ansamblom a nisam imala potrebu silom ga siliti. Grička vještica, rock-opera, zadnje je što sam sa Studijem koreografirala. Osigurala sam nastavak života ansambla predavši ga u ruke Zagi Živković. Ja sam tada s konja na magarca prešla raditi u Bihać. Svaki vikend u organizaciji muzičke omladine putovala bih u Bihać i radila s djecom i omladinom. To je bila najzahvalnija grupa mladih plesnih entuzijasta. Sličnu energiju na drugim mjestima nisam susrela. Neki su se konstantno smijali. Sada znam da to nije bio smijeh, to je bila intuitivna neobuzdana reakcija na nešto novo, na ples koji u Bihaću dotad nije postojao.
Vaši odlasci i epizode u inozemstvu su česti. U tom segmentu sličniji ste današnjoj generaciji plesnih umjetnika koja se takvom fluktuacijom međunarodno umrežuje. Nakon izbivanja iz Hrvatske vraćate se 1982. godine, ali više ne u SSP. Svoju energiju, znanje i iskustvo manifestirate kroz dobro organizirane plesne punktove diljem Zagreba. Bili ste umjetnička voditeljica plesnog centra pri Radničkom narodnom sveučilištu Moša Pijade u Zagrebu, jedna od prvih koja je kod nas uvela model rekreativnih plesnih tečajeva / plesnih punktova za polaznike različitih uzrasta i na ovaj način komercijalizirala plesnu pedagogiju. Struktura tih plesnih punktova nalik je na piramidu koja iz mase polaznika crpi one najtalentiranije i profilira ih u kvalitetne poluprofesionalce, možda čak profesionalce. Jesam li u pravu i možete li nam objasniti koja je bila koncepcija i vizija tih plesnih punktova ako odstranimo onu najbanalniju, materijalnu?
Nakon Londona odlučila sam se baviti samo pedagogijom. Voljela sam i koreografiju; ipak, koreografski sam se u profesionalnim vodama iscrpila. Edukativni punktovi bili su rezultat te odluke. Da, bila sam prva koja je u Hrvatskoj uvela plesni punkt po modelu kojeg sam upoznala u Londonu. U Londonu su doduše satovi tog tipa za amatere bili smješteni u prostorima diskoteka, razmještenih po najudaljenijim dijelovima grada. Prostori su bili idealni: odlično ozvučeni, osvijetljeni, čisti i provjetreni. Za mene je to opet bio novi izazov. Kako u Londonu, tako kasnije i u Zagrebu. Dotad sam već radila u školi, isprobala se kao voditeljica i koreografkinja profesionalnog ansambla dok sam u komercijalnom poslu plesne pedagogije bila friška. U metodici sam uvijek bila maherica. Mogla sam na određenu temu koncipirati i održati sat točno na minutu. Zato bi i gospođa Ana Maletić mene odabirala da vodim ogledne satove škole kada su nam u posjetu dolazili važni gosti. Školu sam ostavila 1971. godine, nisam sve te obaveze mogla fizički izdržati. Ipak, baš zbog svog pedagoškog afiniteta moji su punktovi bujali i dosegli zavidan nivo. Intuicijom sam odabirala prave ljude, okupljala ih oko sebe. Sve djevojke koje su sa mnom na punktovima surađivale bile su odlični đaci zaneseni plesom. Na kraju, educirajući preko tisuću đaka po svojim punktovima i čvrsta odluka da se ne bavim koreografijom, izmakla je kontroli.
Plastično doba iz 1985. godine produkt je Vaših edukativnih punktova. Ritam, pokret, pantomima, gesta i glas kroje predstavu. Naslov upućuje na društveno angažiranu temu. Tuga Tarle u svojem osvrtu tu tematsku ozbiljnost smatra preteškim zalogajem za amaterski ansambl. Prema tome izlazi da bi privilegiju bavljenja ozbiljnim temama trebali imati samo ozbiljni/profesionalni ansambli.
Predstava je bila dobra, iako su kritike bile loše. Priča je bila s ulice, o odnosu ljudi na ulicama. Igrali smo je nekoliko puta. Kritika me ipak strašno pogodila i tu sam definitivno odlučila prekinuti raditi profesionalne predstave.
Koreografirali ste nekoliko u ono vrijeme vrlo popularnih izvedbenih megalomanskih manifestacija, tzv. sletova i to slet za završnu proslavu Dana Mladosti, otvaranje Mediteranskih igara, otvaranje Europskog prvenstva u atletici u Splitu i najvažniji dio sleta paljenja olimpijske vatre na otvaranju Olimpijskih igara u Sarajevu, te djelić ceremonije zatvaranja igara. Otkrijte nam kakvu to nadnaravnu sposobnost i talent mora imati umjetnik da bi bio u stanju koreografirati na više od tisuću izvođača?
I to je izišlo jedno iz drugoga. Koreografiju se dijeli na dijelove. Nastavnici (ne plesno obrazovani) i asistentice iz različitih dijelova bivše Jugoslavije prenosili bi korake svojim učenicima, vježbalo se dva mjeseca. Oko 1. svibnja ,ako se radilo o Titovom rođendanu (25. svibnja), počela bih putovati po zemlji te kontrolirati i koordinirati izvježbano. Zimska olimpijada u Sarajevu pripremala se ipak nešto duže. Moj koreografski dio trajao je oko pola sata. Uz amatere iz cijele bivše Jugoslavije u ceremoniji otvaranja Olimpijade sudjelovali su i profesionalni baletni i folklorni ansambli iz Zagreba, Sarajeva, Ljubljane. Putovala bih puno noćnim vlakom i vodila zajedničke probe. Bilo je uzbudljivo, ali i zahtjevno zbog promjena temperature i tlaka u zraku. Sjećam se da mi je glas uvijek stradavao.
Koliko je plesačke energije ostalo zarobljeno u Vama?
Često me ljudi susreću i dijele svoj entuzijazam kako im je bilo lijepo kada su kod mene plesali. U životu ima toliko puno stvari. Sve te godine uronila sam u ples, nisam vidjela niti lijevo, niti desno. Tek sada sužavam svoj odabir ali zato ga sadržajno produbljujem. Napokon imam vremena za jogu, jezike, kino, kazalište i za čitanje. Ne žalim ni za čime, u životu uvijek biraš prioritete. Bilo pa prošlo. Točka. Idemo dalje. Bila sam neuredna u skupljanju svojih vlastitih materijala, vodeći se konstatacijom: koga bi to uopće moglo više zanimati. Zašto da skupljam programe, dokumentacije, fotografije? Nisam nikada mislila da će to što radim nekome biti važno.
© Maša Kolar, PLESNA SCENA.hr, 20. veljače 2017.