Plesna scena.hr

Šamansko, arhaično, fonetsko i, prije svega, feminističko

Vokoperformansi Katalik Ladik

• Uz razgovor, predavanje – predavački performans i performanse Katalin Ladik u sklopu serije izložbi koja se temelji na kolekciji Kontakt – posvećeno Mladenu Stilinoviću. Serija razgovora i performansa Što nakon kolekcioniranja? (u suradnji s Anom Janevski), kustosice: Što, kako i za koga/WHW u suradnji s Kathrin Rhomberg, 17. i 18. veljače 2017., Društvo arhitekata Zagreba
  
  Prvi put sam razgovarala s Katalin Ladik, novosadskom umjetnicom s budimpeštanskom adresom povodom njezinoga gostovanja u projektu Moja zemlja, Štaglinec Vlaste Delimar (17. – 19. lipnja 2010.), gdje je izvela ritualni performans očišćenja okoliša kao i transcendentalno čišćenje umjetnosti. Ukratko, bilo je to, kao što je sama tada najavila, veliko spremanje, kakvo nam je i danas itekako potrebno – prije svega, etičko s obzirom da većina još uvijek živi u dihotomijama svih vrsta. Tom prigodom, među ostalim, umjetnica mi je rekla kako joj je bila bliska Artaudova zamisao iz njegove knjige Kazalište i njegov dvojnik (1938) te kako je kada je boravila u Marseilleu u proljeće 1996. godine, u čast stogodišnjice njegovog rođenja, izvela jedan performans u njegovom rodnom gradu pod naslovom L’agneau de dieu et le double, koristeći isključivo svoj tekst. (Samo je naslov asocirao na Artauda, tog velikog negatora logocentrizma, što je blisko umjetničinoj trajnoj posveti zvučnoj [akustičkoj] poeziji.)
  
  U razgovoru s Anom Janevski, iznimnom kustosicom njujorške MoMA-e na Odjelu za medije i umjetnost performansa te se večeri u Društvu arhitekata Zagreba u sklopu svoga predavačkoga performansa Katalin Ladik osvrnula i na bolne konzekvence objavljivanja fotografija iz performansa kao i tekstova o njoj u Startu i u drugim časopisima širom Jugoslavije kao i u nekim inozemnim časopisima.
  
  „Unosila sam narodne, arhaične, šamanske elemente u performans, izvedbu fonetske poezije: gudalo, gusle, i tako sam onda guslala na svojoj kosi. Pritom sam skrojila jedan erotični kostim od medvjeđe kože gdje se moja lijepa sisa vidjela"… (srdačan smijeh publike) Navedeni sam performans izvela u Beogradu i Zagrebu 1970. i onda je stigao poziv iz Budimpešte gdje sam ga izvela na isti način. Dakle, prvo sam čitala poeziju, onda je izvela, i zatim sam izvela šamanski ritual. Te 1970. nisam imala problema u Jugoslaviji, postala sam popularna. Znali su moje ime. Na taj način počeli su i da čitaju moju poeziju. (srdačan smijeh publike) Međutim, negdje sredinom sedamdesetih, došao je ukaz iz Saveza komunista Jugoslavije da se pročiste elementi koji ruše sustav. Tada sam bila zaposlena na Radio stanici. I desilo se da je baš te godine došao jedan novinar iz Zapadne Njemačke koji je na neki način došao do tih fotografija koje su objavljene 1970. godine. I napravio je razgovor sa mnom i fotografiju – na njegovu molbu slikao me s gajdama u rustičnom ambijentu, negdje na salašu kod Novog Sada. Bila je to jedna solidna fotografija. (srdačan smijeh publike). Kasnije sam saznala da je on to objavio u žutoj štampi. I pozvali su me na odgovornost zbog nemorala. Kakvog nemorala? Živjela sam u braku tiho i mirno, kao što se živi u braku – tiho i mirno." (srdačan smijeh publike).
  
  Cijelo je performans-predavanje Katalin Ladik strukturirala kao osobnu umjetničku, životnu priču o svojim vokoperformansima, i pritom bi svaki pojedini, za tu prigodu odabrani rad, umjetnica i ponovo izvela, tako da smo imali prigodu uživo vidjeti seriju obnovljenih vokoperformansa. Iako je druženje s umjetnicom bila zamišljeno kao razgovor, Katalin Ladik je već nakon drugog, trećeg pitanja uvela strukturu predavačkoga performansa, s modusom dobrohotnoga humora i autoironije, čime je dodatno emotivno osvojila sve prisutne. Zaista je bilo predivno slušati autointerpretacije i pritom istovremeno prisustvovati i re-enactmentima zvučnih performansa, nekih od njih iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kao i kontekstualizacijama uz re-enactmente. Naime, na video zidu, gdje su se projicirali radovi Katalin Ladik (za tu prigodu uglavnom su odabrani kolaži), umjetnica je dodatno sve te radove ozvučila i glasovno (uz šamansko grleno pjevanje). Bila je to iznimna demonstracija re-enactmenta zvučnih performansa ili kako je umjetnica sama nazvala neke svoje radove metaforički Phonopoetica, u skladu kretanja estetike zvučne poezije.
  
  Ukratko, u tom jednosatnom druženju Katalin Ladik je autointerpretirala vlastito iznalaženje umjetnosti performansa u kontekstu zvučne poezije. Bilo je to tih šezdesetih i sedamdesetih godina kada je počela djelovati subverzivnom životnom akcijom žene, u smislu samohrane majke, i umjetnice u patrijarhalnom društvu. Subverziju je dodatno pojačala u svojim performansima zvučne poezije rekvizitima koji su povezani uz kontekst šivanja ili „semiotike kuhinje“, kako bi to rekla Martha Rosler u kontekstu svoga performansa u kojem je isto tako tih sedamdesetih godina promovirala kuhinju i kao mjesto otpora. Bila je to ujedno i subverzivna fonetsko-poetska strategija Katalin Ladik da poezija ostvari transgresiju u komunikaciju. Tako je kolaže iz Burde (sheme za krojenje, goblene) uzela kao muzičke partiture; odlučila ih je otpjevati. Izniman re-enactment te večeri: na video-zidu projicira se jedan takav kolaž (goblen iz Burde), a Katalin Ladik pored projekcije ispjevava navedenu shemu u kojoj kao umjetnica iščitava tu goblensku muzičku partituru.
  
  Možemo reći da što se tiče zvučnih performansa naša domaća scena (mislim sada na hrvatsku začahurenost) imala je / ima samo dvije umjetnice – Nedu Šimić Božinović i Xenu L. Županić, a pritom je svaka arhetipska u zvučnim izvedbenim matricama. Nažalost, Neda je nedavno tragično preminula a Xena je moćnim, reskim, oporim androginim glasom više ipak prisutna na talijanskoj sceni. No, uostalom i kad je doma, nije u potpunosti, što se tiče centra, prepoznata, a ponekad ni dobrodošla.
  
  I završno, ukratko – biografska crtica, modificirana iz iznimne monografije koja je priređena povodom umjetničine retrospektive – Moć Žene: Katalin Ladik, Retrospektiva 1962–2010 (The Power of a Woman: Katalin Ladik, Retrospective 1962–2010), ur. Miško Šuvaković, Dragomir Ugren i Gabrijela Šuler, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2010. Možemo samo žaliti što izložba (koncepcija: Miško Šuvaković i Dragomir Ugren) o prvoj jugoslavenskoj umjetnici performansa, nije došla i do nas.
  
  Katalin Ladik (Novi Sad, 25. listopada 1942), multimedijalna umjetnica, književnica, filmska i kazališna glumica, čiji raspon stvaralaštva za ovu prigodu ograničavamo na književnost, glumu, stvaranje i interpretaciju eksperimentalnih zvučnih kompozicija i radio igara, foničnu i vizualnu, ukratko eksperimentalnu, poeziju, happening, umjetnost performansa (u umjetnost performansa ulazi revolucionarne 1968. godine), akcije i mail art. Kao što je Atsuko Tanaka sa svojom Električnom haljinom (preoblikovanim kimonom) slovila kao ikona Gutai skupine, možemo slobodno reći da je Katalin Ladik ikona avangardnih kretanja u Vojvodini kao i prva umjetnica performansa u bivšoj Jugoslaviji. Djelovala je i kao članica grupe Bosch+Bosch. Autorica je niza knjiga – od zbirke poezije Ballada az ezüstbicikliről (Balada o srebrnom biciklu) s gramofonskom pločom (Forum Novi Sad, 1969) do romana Élhetek az arcodon? (Smijem li živjeti na tvom licu?) (Nyitott Könyvműhely, Budapest, 2007). Kako je jednom prigodom istaknula, a povodom reminiscencije o Singer stroju, arhetipskoj Singerici (i iz Krležine drame U agoniji za čiju je mašineriju sudbinski povezana Laura – za koju su mnogi potvrdili da je riječ o feminističkoj matrici ugnjetavane žene), da već i naslovi njezinih knjiga – npr. Balada o srebrnom biciklu (1969), Bajke o sedmoglavoj šivaćoj mašini (1978), Ikar u metrou (1981), Bludna metla (1984), Četvorodimenzioni prozor (1988), Ikarova senka (2004) i Kavez od trave (2007) odražavaju umjetničinu opsjednutost tehničkim predmetima naše svakodnevnice.
  
  Od godine 1973. izlaže svoje umjetničke radove. Od 1963. do 1992. godine u stalnom je angažmanu kao glumica na Radiju Novi Sad, a zatim u Novosadskom pozorištu – Újvidéki színház. Od 1992. stalno živi u Budimpešti.
  
  I završno: Yoko Ono je 2016. godine nagradu The LennonOno Grant for Piece dodijelila i srpsko-mađarskoj pjesnikinji i izvedbenoj umjetnici Katalin Ladik.
  Uz iskreno divljenje…
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 21. ožujka 2017.