Posljednji Dijaloški TASK 20 na ovogodišnjoj Platformi HR, rad autora Aleksandre Janeve Imfeld i Pravdana Devlahovića već je od samog naslova oD taDa Do saDa funkcionalno zaigran; unutar postupka autorske retrospektive na vlastitu suradnju otvorio je prostor nostalgiji za koju nije nužan sam kontekst mjesta za kojim se čezne. Iako se radi o izuzetno referentnim plesnim umjetnicima u sferi suvremenog plesa, krajnji umjetnički produkt nije samo osvrt na njihovih zajedničkih 25 godina karijere ni komentar na umjetničke produkcije kroz posljednja dva desetljeća, niti kritički pregled produkcijskih prilika, stanja i nakana od tada do sada, nego ponajprije istraživanje unutar konteksta osobnog odnosa dvaju plesnih umjetnika, autora, suradnika… Pregled njihovih mjesta susreta u karijerama i zajedničkog rada i bavljenja plesom i izvedbom, odvijao se kronološki, jasno odijeljenim u pratnji displaya koji je u odjeljivao i najavljivao uzastopne plesne i izvedbene produkcije, poput Diderotov nećak ili krv nije voda; 2tri4; mi-nous… i pratio poneke s dokumentacijskim sadržajima poput novinskih osvrta i video materijala izvedbi.
Nešto što svakako nije morala biti namjerna redateljska odluka, nego se moglo podrazumijevati u spontanosti i očekivati unutar same teme posredničkog ogoljavanja suodnosa dvaju autora, performera, jest diskurs prijateljstva. Vladao je dojam veće razine naviknutosti i prihvaćenosti, spremnosti i otvorenosti, neprimjetne, nesvjesne kalibracije – osjećaja i znanja da mogu raditi zajedno, čak i neovisno jedno o drugom unutar čega neće odstupati od cjeline koja jesu budući da je ona pod velikom čvrstom kupolom razumijevanja i sigurnosti. Neodvojivo pa i neosjetljivo, budući da rizika nema. Usredotočeni na obavljanje posla, odnosno prisjećanja, ne oponašanja, nego ponovnog proživljavanja, retro-iskustvenog dovođenja ponovnog zajedničkog rada na sceni. Rada koji je sam sebe unazad omogućio.
Unatoč dovođenja u stanje mogućnosti viđenja realnosti u iluziji, inkarnaciji prošlog i završenog rada na sceni i oko nje, u nijednom trenutku se produktivnost ne dovodi do razine shizofrenije. Ritam koji prevladava vođen je usredotočivanjem na ponovno retro-iskustvo određene radnje, koja potom sukcesivno dovodi do nekih drugih emocija, izuzev nostalgije ili onoga što je možda inicijalno u sebi sadržavala i odražavala. Takvi momenti, scene, kronološki se lančano povezuju kroz prekid. Njihov raspored fluktuira u raspoloženjima, naravi, zaigranosti i odmaku od bivših izvedbenih finala produkcija iz kojih se povlače; negdje između pokreta i komuniciranja, razigrano, na trenutke i vragolasto, oslobođeno služenju ozbiljnosti, kao pokušaj što direktnijeg utjelovljenja asocijativnih prisjećanja stanja, upamćenih analogija, imaginarnih jezgara onoga od tada.
Iako izvedba funkcionira kroz neku vrstu promatranja pojmovnog autizma u kretnjama, i ne ostaje na razini pripovijedalačkog, prezentacija prevlasti unutarnjeg života kao stvaralačka, nova mima podržava ideju da nije bitna koreografija retrospektive izvedbi nego trenutna izvedba. Kao izložba sjećanja, odnosno onoga što se može stvoriti u trenutku prisjećanja na koreografiju i na koji način isto može prerasti u dijeljeni solo i koja je razlika između njega i onog inicijalnog kojeg tok vremena nije pretvorio u nešto drugo.
Prešutna konvencija cijelog dijaloga umjetnika postaje spremnost i otvorenost bez deziluzije ili poricanja stvarnog. Nije riječ o dijeljenoj memoriji u koju oba umjetnika imaju pristup i istovjetni doživljaj, već o simultanom oživljavanju onoga s čime zajednički raspolažu te njihovoj skladnosti čiji je razlog upravo tematizirano mjesto nostalgije.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 3. svibnja 2017.
