Izložba gotovo vapijućega naziva Otpor, pokret, promjena: Fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi u regiji od 1980-ih naovamo organizirana je u povodu 20. obljetnice djelovanja GONG-a, kao što je tom prigodom, na dan otvorenja, 13. travnja, održana i regionalna konferencija pod nazivom U potrazi za Građankom/Građaninom – vremeplov aktivističkih i umjetničkih praksi. Navedena dokumentaristička izložba demonstrativno je izložila dokumentarne fragmente aktivističkih no jednako tako i artivističkih praksi, kako je prožimanje umjetničkoga i aktivističkoga modusa, prema Marion Hamm, nazvao Aldo Milohnić. Pritom izložba je strukturirana u okviru tri segmenta, pa tako i na trima lokacijama – predvorje Kina SC, kafić Teatra &TD i Kiosk – i kao što su organizatori/ice istaknuli, nastala je kao fragment povijesti umjetničkih i aktivističkih praksi postjugoslavenskog prostora, čiji građani/ke kao politički subjekti nastaju na križištu autokratske države koja, recimo to tako, odumire (no, nažalost ne i njezini protagonisti – mislim samo na smrt ideja) i liberalne demokracije koja se nikada nije ostvarila.
Tako je kao jedan fragment aktivističkih i umjetničkih praksi u regiji od 1980-ih naovamo izložena i dvokanalna videoinstalacija Igora Grubića East Side Story (2008) (koreografija: Irma Omerzo; plesači/ice: Pravdan Devlahović, Darko Japelj, Ana Kreitmayer, Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec) kojom je ovaj angažirani umjetnik kontrapunktirao dokumentarni materijal napada na sudionike/ice Povorke ponosa u Zagrebu i Beogradu 2001. i 2002. godine (izrazito nasilje zla) s plesnom koreografijom prikaza nasilja na mjestima gdje je ono dokumentirano.
No, ovom ćemo se prigodom zadržati na drugom segmentu navedene izložbe izloženom u kafiću Teatra &TD, kod vječno nasmiješenoga konobara u bijelo-plavoj uniformi (koja odumire i u izvedbenom kôdu odijevanja konobarskih uniformi koje sve više zamjenjuju crne duge pregače poput kimona, što uostalom u svojim gastronomskim performansima demonstrira multimedijalni umjetnik Damir Čargonja). Naime, u tom drugom segmentu izložbe, u odabiru udruge Domino u kafiću Teatra &TD plakatima, zidnim fotografijama, je predstavljen izbor političkih performansa domaćih autora/ica od 2000. do danas. Izložba je tako dokumentirala odabrane političke performanse Selme Banich (Hrvatska narodna predaja, performans je izveden pred ulazom Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, a u sklopu protestne akcije Tijela nezavisne scene/ Platforma mladih koreografa 2010.), Kate Mijatović (Djevojački zbor, Dubrovnik, 2014., u sklopu programa Grad je mrtav), Željka Zorice Šiša (KroaTisch-EU Freundschaft, povodom ulaska HR u EU, ili obrnuto), Marka Markovića (Superrevolucija, 2007), Milijane Babić (Duchampovi svjedoci, 2009), Slavena Tolja (Volim Zagreb, 2008), Vlaste Delimar (Šetnja kao lady Godiva, 2001), Ine Sladić (riječ je o segmentu performansa Zeko i potočić u sklopu performansa ZA DNO Siniše Labrovića), Brune Isakovića (performans O lijepa, o draga, o slatka slobodo izveden na Tomislavovom trgu 2016. godine), zatim akciju Inicijative Kulturnjaka Crno Sunce (kulturni radnici crnom ceradom prekrili su i omotali Kožarićevo Prizemljeno Sunce, 2016) kao i akcija demonstrativnoga čitanja Ante Kuštre. (Naime, 31. ožujka 2015. godine, u 11 sati, u amfiteatru Doma mladih u Splitu, Kuštre je izveo protestni performans Javno čitanje "Strategije grada Splita 2015-2025", u okviru čega je, s velikom budilicom ispred sebe, pročitao svih 254 stranica navedenoga mega-dokumenta.) I nadalje bili su tu i dokumenti sljedećih akcija: Deklaracija o zajedničkom jeziku (Organizaciji i pojedinci uključenu u projekt Jezici i nacionalizmi), prosvjed protiv Queer Zagreb festivala (Skupina evanđeoskih kršćana) te Ostavka na mjesto predsjednika Vlade RH (Ivo Sanader).
Naglasak u ovom kratkom esejističkom fragmentu stavljam na protest art nažalost preminuloga člana navedenih odabranih aktivističkih praksi. Naime, Željko Zorica Šiš svojim posljednjim projektom – audio-video jestivom instalacijom uz kontrolirani hepening pod nazivom KroaTisch-EU Freundschaft (Trg Francuske Republike, odnosno kako je stajalo u Šišovu mail pozivu: Trg Francuske revolucije, vrijeme: 30. lipnja – 1. srpnja 2013., od 22 h do 1 h ujutro) – dao je svoj umjetnički odgovor na ulazak Hrvatske u EU. Na Trgu Francuske Republike, jednom od rijetkih slobodnih zagrebačkih javnih prostora, te večeri bilo je pažljivo poredano 140 bijelih drvenih križeva (metonimija 140 zastupnika/ca u Saboru), sa zrcalima umjesto pločice s imenom pokojnika/ice, u kojima se zrcalilo nebo, travnjak, pozornica i sve što se na njoj događalo. Odnosno kao što je Šiš rekao povodom jedne svoje druge instalacije – KroaTisch-französische Freundschaft (2012) – "To je instalacija koja se gleda, ali u jednom trenutku se publici dozvoljava da tu instalaciju jede, pije, čita, da kopa po njoj." Riječ je o Šišovu poznatom aranžmanu pakiranja, naslijeđenoga iz Kugla glumišta, ozbiljnoga političkoga sadržaja u nadrealistički okvir.
U okrilju Šišova posljednjega kontroliranoga hepeninga, kako je to esejistički demonstrirala Irena Bekić (2013.), nedaleko od Šišove inscenacije audio-video jestive instalacije uz kontrolirani hepening bio je postavljen kamp sramotno potplaćenih pirotehničara koji su tih dana u štrajku zagrebačku čvrsto obamrlu javnost upozoravali na sumnjive strategije razminiravanja, i sada, eto, već nakon dvadesetak godina.
Rekli bismo – vrlo jak socijalni aktivizam umotan u celofan Šišovih nadrealnih gastronomskih instalacija slatkoga. Pritom je ta njegova posljednja gastronomska instalacija na Trgu Francuske revolucije bila istinski "KroaTisch", mega-stol postavljen točno između politizirane bine i grobljanske scene drvenih i zrcalnih križeva. Bio je to sjajan kontrapunkt službenoj proslavi ulaska HR u EU koja je bila obilježena gastronomskom manifestacijom "Najveća europska gozba" (Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića, 27. lipnja 2013.) unutar koje su građani mogli uživati u jelima specifičnim za europske zemlje, i to upravo prema maksimi "kruha i igara" barem na jedan dan.
I posljednji, treći segment izložbe, predstavljen je dokumentarističkim videoradom Black Box u produkciji GONG-a i Zaklade SOLIDARNA, i to u novootvorenoj Galeriji Kiosk (riječ je o desertnom kiosku Black Box a posvećenom tzv. projektitisima). Taj treći segment dokumentirao je, kako su organizatori/ice, istaknuli – "onu nevidljivu, frustrirajuću, pa i prezrenu stranu aktivizma – projektnu administraciju". Zoran Oštrić u jednom tekstu o ekološkim projektima u Hrvatskoj podsjeća kako se pojavio termin projektitis (također i projektokracija), "za pojavu koja u to doba pogađa i druge nevladine organizacije, čiji su aktivisti 'u hodu' učili što je to projekt, što su donatori, kako treba pisati projektne prijedloge i izvještaje i voditi knjigovodstvo".
Bila je to mala, ali bogata izložbena rekapitulacija protest arta s prizivanjem dokumenata ali jednako tako i svakodnevne snage otpora koja nam je trenutno i više nego potrebna, odnosno kao što je Jon McKenzie profetski nazvao svoju knjigu Izvedi ili snosi posljedice: od discipline do izvedbe. A kako nismo izvodili ni provodili otpore u sustavnom nizu, posljedice se itekako osjećaju. Odnosno, kao što nas je 2010. godine pozvala Selma Banich na svoj performans-prosvjed Hrvatska narodna predaja, a na što nas je podsjetila upravo navedena izložba:
"Dragi prijatelji,
u četvrtak 30. rujna u 11.00 sati ispred ulaza u zgradu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport izvest ću performans HRVATSKA NARODNA PREDAJA u sklopu protestne akcije TIJELA NEZAVISNE SCENE / Platforma mladih koreografa 2010. Pozivam vas da me dođete bodriti da izdržim, da ne odustanem, da dostojanstveno istrajem do kraja radnog vremena s dignutim rukama visoko u zrak." (Selma Banich)
Dakle, ništa se nije promijenilo; sve je isto – mijenjali su se samo lijevi i desni – a zapravo je svejedno, ili – sve (je) jedno.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 10. svibnja 2017.
