Bodhi Project, plesna skupina austrijske Salzburške eksperimentalne plesne akademije (SEAD) u partnerstvu s Austrijskim kulturnim forumom, gostovala je u Zagrebačkom plesnom centru i izvela dvije kraće predstave: Bodhi u koreografiji Male Kline i Ubuntu u koreografiji Site Ostheimer. Obje koreografije izvode tri plesačice i tri plesača postdiplomske kompanije suvremenog plesa, a dijeljenim koreografskim odlukama i nadopunjujućom obradom tema, usko povezanih sa svojstvenim dizajnom rasvjete i glazbom, ostvaruju jedinstvenu izvedbenu cjelinu. Sami plesači svojom heterogenošću, snažnom specifičnošću koja ni u jednom trenutku ne guši njihovu međusobnu povezanost i hipnotičku masu u kojoj se s lakoćom kreću, suptilno iznenađuju sa slojevitošću osobnih energija koje su sposobni precizno iskazati. Njihova neposrednost ne ostaje hermetički zatvorena na sceni. Od početka do kraja intenzivno i graciozno vode izvedbe te kreiraju posebnu atmosferu koja hipnotički uvlači u maštovit ali precizan koreografski i plesački izražaj.
Bodhi, kraća od dviju predstava, scenografski je riješena bijelim i plavim trakama koje na podu scene u dijagonali tvore minimalističke izduljene geometrijske oblike ravnih linija. Linije ističu dijagonalni teritorij scene po kojem se plesači većinom kreću te zadržavaju. On predstavlja plošnu dimenziju unutar koje plesači djeluju u vertikalama, zadržavaju stabilnost, odražavaju nosivost i s kojega se, kada se šire prema periferijama scene posustaju, padaju po strani. Scena je također osvijetljena rozim svijetlima s jasnim geometrijskim rubovima odjeljujući krajnje strane scene mrakom. Grupa plesačica izmjenjuje se i miješa s grupom muških plesača, koji prvi pokretom donose ideju neke vrste trzajne viralnosti. Kretnje plesačica su u početku fluidne, spore i stabilne. Tvore pokret koji izrasta jedan iz drugoga, dajući neku vrstu širenja i rasta odnosno postepenog premještanja njihovih tijela u prostoru.
Ulazak muških plesača i izlazak ženskih sa središnjeg prostora scene, prati modus kretnji koje prikazuju tijelo koje posustaje, u kojem postoji borba s načinima na koji se želi kretati. Trzajnost kretnji u procesu kočenja i odbijanja te odustajanja i posustajanja rezultira padovima. Specifičnost njihovih kretnji se širi, blizina drugih plesača rezultira njihovim odlaženjem u statiku, a širenje trzajnih pokreta djeluje virusno. Rijetki fizički kontakti plesača, dodiri, tjelesna petljanja, iskorištavanje međusobnih nosivosti međusobno funkcioniraju kao parazitnost više nego neka vrsta simbioze njihovih tijela. Uglavnom se radi o prigušenoj borbi i pokušajima bijega iz zapetljanosti udova ili akceleracije jednog s posljedicom kočenja drugog tijela. Kroz izvedbu se provodi light motiv nošenja plesača u naručju i ispuštanja njegovog nepomičnog tijela na pozornicu, poput svojevrsne sadnje te motiv geste rukom - njeno pružanje i hodanje za njom koje djeluje poput upozorenja, traženja pomoći, sustizanja i zaostajanja.
Zvuk ispočetka tvore nenametljiva ambijentalna pucketanja i šumovi prirode ali s odmicanjem predstave prevladava ritmična glazba koja pokreće tijela plesača. Kada glazba posustane, ples se vraća u pokrete neodređene vanjskim ritmom. Na sredini dijagonale, tijela plesača tvore kompozicijske slike koje se izmjenjuju, rastu oko i unutar sebe kao da djeluju nekom logikom glazbenih akorda. Djeluju povezano jer su si blizu i jer po prvi puta nakon središnjeg dijela izvedbe, dijele intenzitet energije odnosno statičnosti. Geometrijskoj strukturi plesačkih ubacivanja u kompozicije i postepenih izlazaka sa scene, prethodi zvuk ljudskog glasa koji u varijacijama rečenice „I give back…“ u različitim kontekstima, govori o prekidima, odnosno oproštajima. Predstava završava gledanjem prazne, osvijetljene pozornice s koje su se plesači premjestili u publiku i ondje statično ostali, dijelom publike, do gašenja posljednje frekvencije sa zvučnika.
Dok su kostimi plesača i plesačica u prvoj izvedbi, Bodhi, sačinjeni od suvremene nosive odjeće, modernih uzorka i sjajnih, svjetlucavih tkanina kojima prevladavaju hladni tonovi, kostimi druge izvedbe, Ubuntu, su ponovno moderni, suvremeni komadi odjeće stila takozvanog normcorea, u zemljanim i neutralnim tonovima. Sukladno izražaju cijele predstave koja se, iako sličnog koreografskog pristupa i kostura, bavi drugačijim pristupom supostojanja. Ubuntu se bavi onim iskonskijim, klanovskim, omeđenim ritualnom i energičnom manijom koja završava u dijeljenom ilinxu. Zamagljeni rubovi čiste pozornice na čijoj se sredini tečna unisonost vrsta kretanja šest plesača razvija valovitim pokretima, čineći zajedničko tijelo na pozornici, krećući se sitnim koracima ili većim iskoracima i širenjima. Zajedno pužu i liježu, ali što se više rašire jedni od drugih, to su manje povezani u unisonosti svojih pokreta ali i posebniji u osobnoj izražajnosti.
Dramaturgija svijetla je kombinatorički pravilna, čineći mogućim da se unutar mraka provode rekombinacije položaja plesača na sceni i njihova orkestracija koja iznenađuje izdvajanjima iz dijeljene koreografije i bliskošću parova plesača koji se tvore i matematički kombiniraju s različitim prikazima kompatibilnosti. Geometrijske sesije prilaženja plesačica plesačima koje završavaju kombinatorikom različitih posljedica - reakcija plesača su odbijanje, pad ili prihvaćanje. Te reakcije ujedno tvore prevladavajuću misao, odnosno komentar muško ženskih odnosa unutar izvedbe inspirirane ritualnim. Iako su plesači i dalje primjetno podijeljeni u klanove, muški i ženski, ritmički, hipnotički koreografirani ilinx preuzima njihova tijela samo kad ona djeluju unisono, bez razlike. Izvedba završava statičnim gledanjem plesača u publiku, tvoreći pandan završetku prve izvedbe, Bodhi.
Dvije izvedbe, Bodhi i Ubuntu, bave se različitim idejama na sličan način. Dok Bodhi prikazuje nemilosrdnu nasumičnosti prirode, Ubuntu atmosferski obrađuje određene aspekte ljudske prirode, istinsku povezanost koja se može dogoditi između pojedinaca ili potencijalnije - unutar grupe.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA:hr, 10. svibnja 2017.
Sead's Bodhi Project
izvode: Camilla Teixeira Oliveira, Dimitri Christos Kalaitzidis, Juliette Valerio, Michele Ferrer, Simon Kriisin, László Takács
Bodhi
koncept i koreografija: Mala Kline
asistent projekta i dizajn rasvjete: Barnaby Booth
glazba: Gašper Piano
Ubuntu
koreografija: Sita Ostheimer
glazba: Adrien Casalis
svjetlo: Sita Ostheimer
