U sumrak u vrtu Atelijera Meštrović, kamene stepenice popunile su se zainteresiranim posjetiteljima koji su, dok se ostatak svjetala koja rasvjetljavaju pozamašni stalni postav Meštrovićevih djela sistematično gasio po katovima, čekali da padne mrak. U vrtu, na čijem travnjaku počiva nekoliko Meštrovićevih djela, između ostalog i blago centrirana Povijest Hrvata, protegnuo se konstrukt uredno postavljenih žica i žaruljica. (Viša kustosica i voditeljica projekta u Atelijeru Meštrović je Barbara Vujanović) Na tlu su se nalazile svjetiljke koje su oblikom mutnih polukugli podsjećale na mjesec koji se nije mogao naći na obzoru iz vrta na kojem su se polako ali sigurno pojavljivale slabašne zvijezde.
Polagano, bosonogim kretanjem po travi, plesačica je približavajući se izvorima svjetlosti u inače potpuno zamračenom vrtu, ušla među viseću konstrukciju te se prizemljenim, teškim pokretima kretala u neposrednoj blizini statičnih čvrstih Meštrovićevih skulptura po kojima su se pokreti njenog tijela igrali sjenama. Plesačica Nikolina Komljneović je u haljini koja je sprijeda od materijala koji je pri slaboj rasvijetljenosti podsjećao na metal i platnenim štitnicima oko koljena, u tišini, jedino uz zvukove kretanja po travi, bez ritma za koji bi se moglo uhvatiti, započela postajnu interaktivnost svog tijela s tehničkom konstrukcijom.
Lampica bi zasvijetlila kada bi je se dodirnulo, zatitrala pri laganom, prolaznom pokretu i postojano sjajila kada bi bila u konkretnom dodiru s tijelom. Dodire su proporcionalno intenzitetu pratili i akustički odrazi koji su ispunjavali, inače smirujuću, usporenu atmosferu zvjezdane noći sa zvukovnim fragmentima koji su podsjećali na skladbu Tomislava Simovića za film Gosti iz galaksije (1981). Zvučni i svjetlosni odrazi kao reakcije na tjelesni podražaj plesačice, ekvivalentno su odgovarali unutar polaganog postajnog obilaženja svake od lampica. Dodirnula bi je nekim od ekstremiteta, sredinom tijela, nakratko ili pritišćući se o nju, a u jednom trenutku pred kraj izvedbe – dodirujući dvije istovremeno.
Sam pokret plesačice je tek u tim rijetkim trenucima interaktivnosti s tehničkim sklopom djelovao kao vizualno-akustički instrument. Izražajnost pokreta je u svojoj fizičkoj radnji ostala zatvorena pred gledateljskom imaginacijom, pokret je djelovao kao da nema koda. Nekonzistentna naslaganost pokreta prizemljene, naglašene stabilnosti i sporadične lakoće pokreta kao da nije imala međudjelovanje i zavisnost s kontinuitetom korištenja tehničke konstrukcije. Cijela kompozicija djela je unatoč stalnom kretanju i smjeru obilaženja konstrukcije djelovala zaustavljeno, statično, upravo kao skulptura, s elementom suptilnog, jedva primjetnog zvukovnog i svjetlosnog mobila. (Interaktivna instalacija može se razgledati do nedjelje, 28. svibnja 2017.)
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 24. svibnja 2017.
