Gotovo pedeset godina nakon što je Eleo Pomare, američki plesač, koreograf i aktivist, stvorio originalnu koreografiju Narcissus Rising, Donna Clarke, američka umjetnica koja je i sama imala čast izvoditi njegova djela i surađivati s njim, nadovezala se na njegov plesni solo predstavljajući ga publici diljem svijeta. Ne mijenjajući primjetno rad Donna Clarke ga precizno predstavlja i koristi unutar novog konteksta teme o kojoj progovara. Relativno jednostavna i čista koreografska provedba samog sola, niz kretnji plesačice u varijacijama čučnjeva u širokom raskoraku, kao da između nogu ima motor, isijava snagom mišića, jakošću, uživanjem u brujanju motora i napetosti mišića. Njezina nauljena koža sjaji i djeluje kao slijepljena i srasla uz minimalan bajkerski outfit koji naglašava gotovo prijeteće seksualno gibanje snažnog ženskog tijela. Životinjske kretnje sukladne su životinjskoj snazi mašinerije koja jedina nedostaje ispod njenog tijela. Metalni lanci vise s njenog remena i lagano joj udaraju o bedra dok se giba u dugotrajnim, fizički zahtjevnim izdržajima čučnja. Poneki snažni udarac dlanom o bedro djeluje kao da pritom samu sebe motivira i održava u pozi koja vidljivo grči i iscrpljuje mišiće nogu.
Ono što je ovu koreografiju učinilo zanimljivom samostalnom izvedbom a ne tek odavanjem počasti nedavno preminulom kultnom američkom umjetniku i aktivistu je režijsko-dramaturški postupak filmske prirode provučen preko koreografije koja je više manje ostala neizmijenjena. Sama izvedba započinje svjetlom uperenim u publiku i zvukovnom kulisom dolaska vozila, dozivajući scenu iz filma braće Lumière, Dolazak vlaka na stanicu iz 1895. godine. Od trenutka kada izvođačica istupi, scenu osvjetljava plavo i crveno svijetlo, dijeleći plesačicu i ostatak scene na dva dijela, nalik filmskom 3D efektu. Tijelo ostavlja simultane sjene na obije strane ekrana scene dok se plesačica giba uz soundtrack američke rock glazbe. Finale izvedbe, izlazak plesačice iz kontinuiranih gibanja unutar poze čučnja, i njezino srodno stupanje i lupanje nogama o pod širokim, niskim koracima osvijetljeno je stroboskopnim svjetlosnim efektom koji njezina konačna, prostorno šira i ritmički brža gibanja, usporava na slike po sekundi. Dok promatramo plesačičino konačno iskazivanje tjelesne energije na sceni, ono djeluje usporeno i cenzurirano s obzirom na efekt usporene stope fps-a (eng. frames per second).
Ono što je filmski postupak u svjetlosnoj i zvukovnoj režiji uveo je zapravo mogućnost da se ostane vjerno Pomareovom konceptu samog sola koji je, kao reakcija na tadašnji kontekst, tematizirao rasistički problem. Tematizirani problem predrasuda koje su bile neporecive u sedamdesetima, danas su se transformirale u problem stilizacije afro-američke rase, uglavnom putem prikazivanja na filmu i u drugim medijima.
Potencijalna režijska odluka plesačice a i možebitni vlastiti umjetnički potpis na samom kraju bio je izbor da se ne vrati na poklon publici koja je petnaestominutnu izvedbu u velikom broju popratila dugim, energičnim pljeskom. Konceptno vjerna translacija seksualno agresivnog, militantnog plesnog sola, čiji je fundamentalni cilj prokazati predrasudno egzotiziranje rasnih manjina u zapadnom svijetu, kroz izvedbu Donne Clark zadržala je ne samo individualnu snagu plesa, nego i element aktivizma.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 23. lipnja 2017.
