Plesna scena.hr

Autonomija plesa kao civilizacijsko pitanje

Intervju: Žak Valenta, plesni i kazališni umjetnik

• 
  
  Žak Valenta, plesač, izvođač, koreograf i redatelj s bogatim i raznovrsnim opusom na hrvatskoj kazališnoj i plesnoj sceni, u medijskoj je javnosti u proteklih godinu dana prisutan uglavnom kroz akcije vezane uz borbu za autonomiju Zagrebačkog plesnog centra. No izravni povod ovom razgovoru je euritmija, forma čijem se izučavanju posvetio u protekle četiri godine na studiju izvedbene euritmije pod mentorstvom čuvene umjetničke akademije Eurythmeum iz Stuttgarta. Završna predstava tog međunarodnog programa izvedena je u Zagrebu 10. lipnja u KUC Travno. Specifičnost euritmijskog izričaja, kontinuitet pritiska na Gradski ured za kulturu po pitanju ZPC-a, kao i daljnji autorski radovi neke su od tema o kojima razgovaramo pred njegovo gostovanje Dornachu u Švicarskoj, gdje nastupa na sceni svjetskog antropozofskog centra Goetheanum u sklopu euritmijske Olimpijade koja prikazuje diplomske nastupe euritmijskih akademija iz cijelog svijeta. Potom slijedi nastup na akademiji u Stuttgartu koji je ujedno i diplomski ispit.
  
  Nakon školovanja u klasičnom baletu, suvremenom plesu, fizičkom kazalištu i velikog broja autorskih i suradničkih radova na nezavisnoj sceni i kazalištu, odlučili ste se za studij euritmije. Forma je to koja nalikuje na ples, a zapravo to nije, i forma koja je vrlo malo poznata unutar suvremenog izvedbenog miljea. Možete li pojasniti što vas je privuklo baš euritmiji?
  
  Euritmiju nije potrebno posebno predstavljati. Prisutna je već oko stotinjak godina u cijelom svijetu kako na sceni tako i u profesionalnoj i akademskoj zajednici, kao dio kurikuluma waldorfskog školskog sustava te kao dio rehabilitacijskih programa u zdravstvenim ustanovama. Privuklo me je produbljivanje znanja o pokretu i njegovu prvobitnom izvoru koji počiva u čovjekovu duhu.
  
  Kako izgleda taj studij? Što se studira i na koji način?
  
  Temelj je, uz ostale akademske predmete, tonska i govorna euritmija. Tonska euritmija je vrlo zahtjevna i podrazumijeva usvajanje znanja o prirodi i strukturi glazbe, a govorna je na sličnom tragu s fokusom na govor i pisanu riječ. Naravno obje imaju svoj ekvivalent u čovjekovu pokretu. Umjetnički studij traje četiri godine, a pedagoška i zdravstvena euritmija još dvije godine.
  
  Što vas od toga najviše privlači u budućem radu?
  
  Svo troje – izvedba, pedagogija i terapija. Za početak je, čini mi se, važno iskušati se i izbrusiti kroz izvedbenu euritmiju, a kasnije možda ostale. Tako je bilo i s mojim prethodnim obrazovanjem s iznimkom da do sada još nisam iskušao zdravstveni potencijal pokreta u radu s bolesnicima.
  
  Do koje mjere su znanja i vrijednosti euritmije primjenjivi ili kompatibilni današnjim izričajima? Postoje li primjeri u Europi gdje je euritmija dio kurikuluma suvremenih plesnih ili kazališnih studija?
  
  Da, euritmija je prisutna kao akademska disciplina na umjetničkim studijima sveučilišta diljem svijeta kako onim antropozofskog usmjerenja tako i onima koji nemaju taj predznak. Primjeri su Hogeschool Leiden u Nizozemskoj gdje se euritmija studira u sklopu plesnog odsjeka ili sveučilište Alanus u Bonnu u Njemačkoj u kojem je ona dio kazališnog odsjeka. Naravno, ima i drugih primjera. Na našoj Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu pojedini su profesori dobro upoznati s ostavštinom dr. Rudolfa Steinera kao idejnog začetnika euritmije i s njegovim utjecajem na kreiranje glumačke Čehov metode koja se podučava širom svijeta. Ne znam koje referentno polje podrazumijevate pod „današnjim izričajima“. Interdisciplinarnost je danas ustaljena praksa u izvedbenim i drugim umjetnostima i u tom smislu se podrazumijeva proučavanje svih izvedbenih praksi pa tako i euritmije. Zanimanje za euritmiju je u porastu u zapadnoj Europi, Sjedinjenim Državama, Aziji i drugdje. Pretpostavljam i zbog holističkog pristupa tijelu i pokretu kao i društvenoj i ekološkoj osviještenosti koju podučava i zagovara. Kod nas euritmiji pomaže sve veće zanimanje za waldorfsku pedagogiju u waldorfskim, ali i ostalim vrtićima i školama.
  
  Na koji način je vaša praksa, izvedbena i autorska, promijenjena ili potaknuta ovim studijem?
  
  U izvedbenom smislu pokret je pročišćeniji, osvješteniji, protočniji i muzikalniji, manje isključivo tjelesan, a u autorskom smislu proširio sam razumijevanje polja izvedbenosti osobito na područje glazbe i poezije.
  
  Iznimno ste aktivni unutar Upravnog odbora UPUH-a kao i Plenuma ZPC-a. Gradska vlast se nije promijenila tako kulturna politika spram Zagrebačkog plesnog centra ostaje ista. Smatrate li da je bojkot ZPC-a i dalje strategija na kojoj treba inzistirati? Koji su daljnji koraci koje UO UPUH-a namjerava poduzeti?
  
  I dalje mislim da plesna i srodne joj umjetnosti moraju biti ravnopravne s ostalim, što sada nije slučaj, uz izuzetak baleta naravno. Borba plesne zajednice za uspostavu autonomije Zagrebačkog plesnog centra civilizacijsko je pitanje i pomalo je šokantno da se mi njime bavimo u 21. stoljeću. Transparentnost upravljanja budućim samostalnom ustanovom kao i normalizacija adekvatne financijske potpore plesnoj i srodnim izvedbenim umjetnostima važan su dio te borbe. Nastaviti ću se zalagati u tom smjeru kroz Plenum ZPC-a koji je puno napravio informirajući i vršeći pritisak na Gradski ured za kulturu i sport kroz Odbor za kulturu grada Zagreba i gradske vijećnike, tako i kroz strukovnu udrugu UPUH koje sam član, a koja okuplja većinu članova plesne zajednice u republici Hrvatskoj čiji sadašnji upravni odbor također snažno djeluje i podupire borbu za autonomnost ZPC-a. Slijedeći koraci u tom smjeru su obraćanje novom sazivu članstva u Gradskoj skupštini krajem lipnja kao i ponovna sjednica novog Odbora za kulturu Gradske skupštine s temom ZPC-a na koju se obavezao prijašnji saziv gdje će se revidirati šestomjesečno razdoblje rada ZPC-a u sadašnjem modelu upravljanja.
  
  I dalje ste aktivni i na riječkoj sceni, koja je i vaše umjetničko ishodište, mada već nekoliko godina uglavnom djelujete u Zagrebu. Rijeka je sada u fokusu javnosti s programima Europske prijestolnice kulture. Jeste li uključeni u te programe?
  
  Relacija Rijeka – Zagreb moje je prirodno kulturno okruženje već niz godina. Trenutno živim u Zagrebu djelomično i zbog spomenutog intenzivnog studijskog programa. U EPK sam involviran u dva projekta: prvi je vezan za Trafik kroz jedan veći izvedbeni projekt koji bi uključivao cijeli grad kao lokaciju. Plan je da se pripreme odvijaju kroz cijelu 2019., a izvedbe tijekom 2020. godine. Drugi projekt je Ponton kojem su nosioci grupa umjetnika i riječkih intelektualaca s ciljem realizacije svjetlosne instalacije/objekta na moru ispred Riječke luke koji bi bio prepoznatljivi landmark Rijeke tijekom EPK, ali i kasnije. Oba projekta su financijski vrlo zahtijevana i složena, ali biti europska prijestolnica kulture podrazumijeva veće ulaganja grada i države u sektor kulture i u tom smislu bi kroz EPK Rijeka mogla jako profitirati.
  
  Vaši dalji autorski projekti?
  
  U pripremi je Trafikova nova predstava pod naslovom Prevođenja čija je premijera predviđena na drugom izdanju riječkog izvedbenog festivala Periskop, a u Zagrebu na Pobješnjelom Ganz novom festivalu na jesen. Prije toga tijekom srpnja premijerno ćemo na danu grada Karlovca izvesti projekt KABODY zone tranzicije koji radim u suradnji s nekolicinom sjajnih karlovačkih izvedbenih umjetnika. Želja mi je realizirati i treći dio trilogije na temu Umjetnost i tabu nakon predstava Dijagnoza umjetnost i Hermafroditi duše pod nazivom Gott ist tot koji tematizira odnos umjetnosti i religije. Naravno uz ove aktivnosti nastaviti ću pedagoški rad kroz PAP (Performing Arts Program) program koji sam s kolegama pokrenuo u Muzeju suvremene umjetnosti 2015. godine, suradnju s Dramskim studijom za djecu i mlade Pučkog otvorenog učilišta iz Zaprešića kojima sam se pridružio zimus, a surađivati ću i s profesionalnim euritmijskim ansamblom IONA kojeg vode moji mentori sa studija ako se za to ukaže potreba.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 28. lipnja 2017.

Piše:

Iva Nerina
Sibila