U petak i subotu 16. i 17. lipnja 2017. u suorganizaciji autorskog kolektiva BADco. i Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu održao se međunarodni simpozij Okret. U Tonskoj dvorani HNK-a gdje se posljednjih i idućih mjeseci odvija umjetničko-istraživački rad na predstavi Ispravci ritma koja je u koprodukciji kazališnog kolektiva BADco., Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara najavljena za sezonu 2017./2018., održana su predavanja i diskusije istaknutih plesnih i izvedbenih teoretičara i umjetnika: Bojane Cvejić, Ramsaya Burta i Andersa Paulina, a među sudionicima su bili i Una Bauer i Nataša Govedić s Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, kao i članovi autorskog kolektiva BADco. Tema simpozija bio je okret. Kao koreografirana kretnja, teoretska figura, aspekt ritma… u svim svojim definicijama i potencijalnosti, kvalitetama i učincima. Okret kao dio kretnje čiji je gradivni i kvalitativni dio.
Simpozij je započeo u predavanjem Bojane Cvejić, dramaturginje i filozofkinje, profesorice na Nacionalnoj akademiji za umjetnost u Oslu te profesorice na PARTS akademiji u Bruxellesu kao i jedne od osnivačica Teorije koja hoda (TkH). Trenutno u nacionalnom kazalištu u Oslu radi na predstavi s Andersom Paulinom, a u Zagrebu je na simpoziju održala predavanje pod naslovom Okretanje vijka, okretanje gumba (Turning the Screw, Turning the Knob). Bojana Cvejić se kroz svoje predavanje usmjerila na logiku progresa unutar projekta ali također i temporalnog progresa unutar šireg gospodarskog i povijesnog aspekta. Baveći se određivanjem koje su to zapravo smjene, promjene i preokreti pažnje unutar umjetničkog djela, otvorila je prostor za definiranje tko ih čini i s koliko možebitne arogancije. Okret ipak vidi u području iskustva, subjektivnosti, idejnosti a definira ga kao ohrabrujući poziv, dio poetike vođenja fundamentalnim sentimentima činjenja umjetničkog rada. Nije riječ o paradigmatskim smjenama, marševima devedesetih niti hegemonijskim ovrhama. Riječ je o promjeni u okretu a ne prekidu, prijelomu ili pauzi. Nadalje, usmjeravanjem na trenutni estetski okret, postavlja pitanje što totalna estetizacija svakodnevnog znači za nas i kako intenzivnost estetskih atributa funkcionira kao mjera u svojoj ekspanzije kroz i putem kapitalizma.
Kasnije istog dana, u klubu Booksa u sklopu Design Destricta, predstavljena je nova knjiga Ungoverning Dance: Contemporary European Theatre and the Commons Ramseya Burta, teoretičara plesa i postkolonijalne teorije. Sljedećeg dana slijedilo je njegovo predavanje Uhvati me ako možeš (Catch Me If You Can), koje je polazilo od primjera plesnih izvedbi i video izvedbi koje u sebi sadrže elemente koreografskog, fizičkog okretanja, uglavnom oko vlastite osi, kovitlanja, vrtloga ali i lupinga. Burt se bavio vezom između imerzivnosti i razdaljine koju okretanje stvara, idejom da krug djeluje kao inkluzivna ili ekskluzivna inskripcija teritorija. Okret je tretirao kao potencijalnu gestu ali i refleksiju. S obzirom na Agambenovo razmatranje okreta kao promjene koja ne čini i uvjetuje progres, predavanje se zaokružilo u opservaciji okreta kao bijega i izbjegavanja uhvatljivosti.
Posljednje predavanje bilo je Cezura: Prazan transport (Caesura: An Empty Transport) Andersa Paulina, švedskog redatelja, koji je ideju okreta započeo rastvarati iz Hölderlinovog pojma cezure. O cezuri se govorilo kao otvorenom potencijalu u praznini, međuprostoru progresije, disrupciji u toku koja se može igrati s očekivanjima i koja je prostor velike sposobnosti za prilagodbu dok je sama transport nečeg praznog. Predavanje se bavilo idejom cezure unutar procesa ritma kao game changera koji okreće.
Simpozij je završen u subotu 17. lipnja u Galeriji Vladimir Bužančić otvorenjem izložbe Dispozitivi gledanja koja je dio cjelogodišnjega suradničkog projekta BADco. i Marka Tadića pod naslovom Ništa tromo u svijetu.
© Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 10. srpnja 2017.
