Kako je plesna predstava Popodne i večer jednog fauna Artoura Astmana (autor i izvođač) iz izraelskoga kazališta Clipa Theatre osvojila dvije nagrade na ovogodišnjem 23. PUF-u, otvaram ovaj prikaz upravo tom iznimnom plesnom energijom, u kojoj je spomenuti plesač dirljivo, bolno, strahotno prožeo biografsku priču provokativne koreografije Vaclava Nižinskog Poslijepodne jednog fauna iz 1912. godine s vlastitom autobiografskom pričom plesača, umjetnika. Tako znamenitom impresionističkom poslijepodnevu fauna, kako ga je utjelovio veliki Nižinski, Astman dodaje i svoju večernju, ponoćnu biografiju u kojoj je iznimnim snagama plesno i verbalno dokumentirao djetinjstvo u Rusiji, odlazak s majkom plesačicom u Izrael (gdje je prije umjetničke karijere radio kao striper i zvijezda TV reality showa) kao i traumu djetinjstva kada se jedne večeri kao dječačić ušuljao u krevet svoje dadilje, tražeći majčin zagrljaj. Bolno prožimanje dviju biografija Artour Astman završno je uokvirio instalacijom svakodnevice – malim prijenosnim roštiljem na kojemu, sada više kao rogati antibog nego kao faun, peče krvavi biftek, pozivajući publiku na tu zaklanu večeru. Ponavljam – moćno, bolno, već dugo nisam gledala tako potresnu autobiografsku scensku priču zarazne boli.
Dakle, upravo je navedenoj predstavi u kojoj smo mogli svjedočiti i re-enactmentu izvedbe Nižinskog žiri ovogodišnjega PUF-a dodijelio nagradu Kaplja (nagrada za pojedinačno ili skupno ostvarenje koje unutar svog prinosa predstavlja nagovještaj osvježenja i trag na Kazališnom nebu PUF-a), a studentski ocjenjivački sud dodijelio joj je nagradu Spasko. Riječ je o nagradi koja nosi ime po Predragu Spasojeviću Spasku (1959–2010), autoru PUF-ovskih mačkoplakata, za najemotivniju predstavu, što je studentski žiri savršeno detektirao. (Posljednji Spaskov mačkoplakat bio je plakatni Shakespeare sa slatkastim mačjim licem, za 16. PUF 2010. godine. Možda se Predrag tim mačjim Shakespeareom dizajnerski prisjetio Hamletova stiha nad Ofelijinim grobom: „The cat will mew, and dog will have his day“ („Mačke i dalje mijaču, a psi se glože“). Odnosno, primijenjeno na alternativnu PUF-situaciju: PUF i dalje mijauče, a političari se glože.)
Ovogodišnji plakat predstavlja 23 crne mačke s prodornim pogledima, no različitih boja očiju gdje me navedena demarkacija crnih (u nekim kulturama i sustavima vjerovanja ne baš poželjnih) mačaka podsjetila na ironizaciju podjele prema našem najvećem organu – koži, kad se Woody Allen kao Harry u svom filmu Razarajući Harry (Deconstructing Harry, 1997) pita zašto se ne bi radije grupirali, eto, prema boji očiju?
Festivalski projekt Anno Domini, pod naslovnom odrednicom Zauvijek/Nikad, pripao je hrvatsko-izraelskoj koprodukciji, a osmislili su ga članovi spomenutoga Clipa Theatrea (Tel Aviv) kao izvedbeni susret s izvođačima/izvođačicama Kazališta Dr. INAT iz Pule, članovima Dramskog studija INK-a te nekolicinom pulskih umjetnika, među kojima se posebno isticao Josip Pino Ivančić. Naime, njegova je izvedba u tom izvedbenom kolopletu u i oko fontane u Parku Monte Zaro (ne gornje već one donje – manje fontane, koja je prvi put ušla u izvedbeni prostor PUF-a) – koji je ironijski demonstrirao vječno vraćanje krvavih svetkovina u okrilju sveopće monetarne vladavine, podjele teritorija i sukoba (pa i izraelsko-palestinskoga sukoba) promovirala umjetnika Ivančića kao mogućega pulskoga gradonačelnika (iz redova Radničke fronte koja ga je istaknula kao kulturnog radnika za gradonačelnika Pule pod sloganom „Ne ja, već mi!“). Ukratko, prije izvedbe te multimedijalne predstave, koja je tematizirala krvavu historijsku zmešanciju, od umjetnika smo dobili letak s navedenim performativom „Ne ja, već mi! Za Pulu u kojoj svi odlučujemo.“
Krenimo dalje na nagrađene Kazališnoga neba PUF-a koje podrazumijeva tri ravnopravne nagrade. Nagrada Oblak (nagrada za scensko promišljanje koje svojom cjelovitošću i zaokruženošću ostaje središnjim i prestižnim ukrasom Kazališnog neba PUF-a) dodijeljena je poljskoj skupini Karbido za glazbeno-scensko djelo Stol. Ukratko, riječ je o sjajnoj glazbenoj predstavi, koncertu izvedbe (posvećenu Johnu Cageu i njegovoj zen-igri neodređenosti i slučaja) na svojevrsnom zvučnom stolu.
Nagrada Vjetar (nagrada za istraživačke dosege koji naslućuju promjenu i donose svježinu Kazališnom nebu PUF-a) pripala je lutkaru i glumcu Iliji Surli iz nizozemsko-brazilske kazališne skupine Duda Paiva Company za solo izvedbu lutkarsko-plesne predstave Slijepac, iznimne predstave koja je dočarala svu strast izvedbe s lutkama-monstrumima koje postaju strastveno i prijateljski lijepe u svojoj ružnoći. Odlično je kostimografsko ali i lutkarsko rješenje kostim pun grba iz kojih se izvlače te monstruozne, savitljive, amfibijske lutke. Posebno izdvajam ikonogram majke-čudovišta (kao dobre majke) i djeteta isto tako čudovišta (kao dobroga, dakle, svetoga djeteta) i monstruozno predivnu Pietà.
I posljednja nagrada – Munja (nagrada koja se dodjeljuje od 2015. godine za poseban doprinos i iznimne rezultate u različitim sastavnicama kazališta – glazba, scenografija, kostimografija itd.) dodijeljena je Aleksandru Švabiću, redatelju predstave Jedan mrtav čovjek u izvedbi glumaca/ica Teatra &TD, i to na moto albuma Glupost je neuništiva Branka Črnca Tuste (KUD Idijoti). Tu sveprotežnost ljudske gluposti redatelj je okvirno označio ulaskom i izlaskom glumaca/likova sa scene kao prostora karmina; ulazak u smislu isprike u, recimo, tramvajskoj gužvi „Oprostite, molim Vas, možete li se malo pomaknuti“ (poruka: volio bih/voljela biti prvi/a, stoga miči se, gubi se) a za izlazak likova iz te postpogrebne situacije bilo je zaduženo ženski lik – konobarica koja sva ta lica životnoga besmisla otire metlom s pozornice života u jednu od mnogih ropotarnica svakodnevice jer neke je ljude i susrete bolje zaboraviti zauvijek, za vijeke vjekova.
Zamjetno je da su 23. PUF-om dominirale plesne predstave: uz spomenutu plesnu predstavu Popodne i večer jednog fauna Astmana PUF-ovska je publika mogla pogledati i francuski Oriantheatre Dance Company i njihov Stop Spot (njihova plesna predstava Još nenaslovljena nagrađena je nagradom Oblak na 21. PUF-u), kao i španjolsku trupu Hurycan sa sjajnom uličnom plesnom predstavom (nagrađenom na 27. međunarodnom festivalu Theater&Dance Fair u Huesci) Volim te – Ne volim (izvedba pred mnoštvom turista na Forumu, što nije nimalo jednostavno jer je potrebno držati pozornost i onih najmlađih u prvim redovima) te mađarski Bandart Production s Rasplesanim grafitima. Riječ je o solo izvedbi s videoprojiciranim grafitima, tako da plesni solo prelazi u izvedbeni duet s majstorom videografita. Pored lutkarsko-plesne predstave Slijepac Duda Paiva Company trebala je gostovati i bugarska skupina Puppet's Lab s predstavom Ja, Sizif, no izvedba je nažalost odgođena jer su im u zračnoj luci zagubljene lutke…
I cijeli je ovogodišnji 23. PUF-ovski susret okončan bajkovitom uličnom izvedbom Simurgh talijanskoga Teatro dei Venti (2016. na PUF-u smo vidjeli još jednu njihovu bajkovitu izvedbu – Il Draaago), koji su nam pretočili predivnu, bajkovitu matricu iz perzijske pjesme Sabor ptica sufijskoga mistika-pjesnika Farida al-Din'Attara. Riječ je o alegorijskoj pjesmi koja opisuje potragu ptica (u značenju sufijskih mistika) za mitskim Símmorhom (Simurgh) ili Feniksom, kojega žele ustoličiti kao svoga Kralja. Tek nakon završne bitke dvije sukobljene ratničke pozicije ptica shvaćaju da su oni i Símmorgh zapravo jedno – Zemljani, bez rase, bez religije, bez ikakvih ladičarskih oznaka dihotomijskih ratova.
Inače, PUF dijeli rođendan s najvećom svjetskom konferencijom izvedbenih studija – Performance Studies international (PSi), koja je ove godine održana u Hamburgu, i gotovo kao da je PUF, tim završnim sufijskim ritualom, izvedbeno najavio protest art kojemu smo nedavno svjedočili u sjajnim uličnim borbama s vojskom i policijom, državnom služinčadi G20.
U najavi 23. PUF-a Branko Sušac, umjetnički ravnatelj PUF-a, istaknuo je kako vodi ozbiljne pregovore da nakon 23. PUF-a ovaj međunarodni kazališni festival translocira u neki drugi grad s više sluha za alternativnu kulturu u odnosu na Pulu koju je prilično razočarano odredio vukojebinom (poznato je da te riječi nema u engleskom jeziku, kako je to napisao Tom Burson u svome članku o 23 riječi koje ne postoje u engleskom jeziku ali savršeno opisuju iskustvo putovanja). „A place in the middle of nowhere" iliti vukojebina na hrvatskom, bosanskom i srpskom; bitno je da se (jezično) razumijemo… Znamo, da je Brankova psovka ritualna i da time samo želi magijski istjerati sve zle mentalne bedeme. Stoga i nije slučajno da je ovo izdanje PUF-a otvoreno izložbom Politika crteža, crtež politike, izborom ilustracija iz hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea jer smo i ovog puta svjedočili politici izvedbe, izvedbi politike… i one osobne i one kao metafore javnosti. Ukratko – sjajan PUF.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 19. srpnja 2017.
