Plesna scena.hr

Hodočasnici na Placi

18. festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 20. – 23. srpnja 2017. (1)

• 
  
  Prvu večer Festivala koji već osamnaestu godina u malom istarskom gradiću poetičnog renesansnog središta okuplja šaroliko međunarodno društvo plesnih umjetnika i simpatizera, (a čini mi se da je ove godine više i samo radoznalih turista privučenih ambijentom i programom na općepoznatom jeziku), obilježio je nastup mnogočlane austrijske skupine Hungry Sharks na velikoj sceni Kaštela. Plesna tehnika te atraktivne grupe temeljena je na tzv. urbanom plesu sa suvremenim otvorenim stavom spram utjecaja drugih stilova. Koreografija Valentina Alferyja Hidden in Plain Sight (Skriveno svima pred očima) kombinira mogućnosti slaganja osobnih sekvenci nastalih na temelju usvojenih obrazaca, tehničke vještine i trajne, energije plesača koja ne popušta u zajedničku partituru.
  
  Nadahnut znamenitim kratkim filmom Rybczyńskog Tango iz 1981., Alfery je ipak ostao na razini formalne igre i nije do kraja iskoristio simboliku i mikro značenja paralelnih repetitivnosti koja u filmu rezultira stilizacijom svakodnevice kao humorističkog viđenja fiksiranih životnih shema i čvrsto zacrtanih putanja. Predstava u svom slaganju i razlaganju ima vrlo duhovitih situacija, plesači su precizni i fokusirani na svoju sekvencu (koja uključuje prostorni put, radnju i više ili manje razvidan osoban stav pri njenom izvođenju) dok im autor smanjuje i mijenja prostor djelovanja, koristeći slučajni odabir pri uključivanju pojedinca u grupu ili izvlačenju iz nje, ali sve zajedno u toj, nesumnjivo beskrajnoj mogućnosti variranja, ponavljanju modificiranog obrasca kretanja od sola, pa postupkom gomilanja/zgušnjavanja do neke kulminacije u skladno razbarušenoj skupini, pa opet pražnjenja, pomalo zamara – ostavljajući dojam odlične, nešto preduge studentske vježbe bez završne, autorske poante.
  
  I ove su godine (kako je Jelena Mihelčić najavila u osvrtu na Spring Forward Festival) dvije zanimljive predstave iz Aerowaves mreže selektirane za Festival plesa i neverbalnog kazališta (izbornik tog dijela programa u Savičenti bio je Edvin Liverić). Riječ je o dva nesumnjivo originalna autorsko izvođačka dueta, no koja su u konačnici ostavila nejednak dojam. Mađarski su umjetnici Emese Cuhorka i László Fülöp (Timothy and the Things) u svom radu Your Mother at My Door (Tvoja majka pred mojim vratima) išli na parodiju probe u kojoj se privatno (muško-ženski odnos) i profesionalno (glazbeno plesni duet) isprepliće, no uz neke odlične izvođačke cjeline previše je sitcomovskog forsiranja, koje ne izaziva smijeh. Moguće je bio problem i u promijeni scene koja se dogodila u posljednji trenutak: predstava je trebala biti održana u intimnom prostoru Lože i zasigurno bi tamo bolje sjela nego na velikoj pozornici Kaštela.
  
  No zato se, drugog dana Festivala, sve savršeno poklopilo u spontanu suigru u nastupu slovenskih umjetnika Žigana Krajnčana i Gašpera Kunšeka i predstavi neodoljivog šarma i tople mudrosti bivanja, Alien Express: od Place (znamenitog renesansnog trga), preko aktivne, zainteresirane publike (jedna mlada žena je onako, bez predumišljaja, priskočila u pomoć izvođaču pri pjevušenju – prisjećanju teksta pjesme Show Must Go On) do kratkog ali upečatljivog dueta s velikim noćnim leptirom koji se uključio u izvedbu. Predstava je započela publici iza leđa, pred impresivnom kamenom fasadom i zatvorenim vratima Crkve Navještenja Marijina, ispred koje su još, na silu, prošla dva zakašnjela, tvrdoglava vozača ignorirajući činjenicu da su upravo projurili posvećenim prostorom scene što su izvođači odlično iskoristili kao uvod u silazak sa svog Alien Expressa i odmorište na savičenstskoj stanici. Podsjećajući na dvojicu hodočasnika iz Buñuelovog filma Mliječni put (La Voie lactée) koji su krenuli iz Pariza u španjolsko svetište Santiago de Compostela, Krajnčan i Kunšek (u urbano radnoj, sivoj, šlampavo komotnoj, pohabanoj odjeći, gornji dijelovi trenirki s kapuljačama) kao da su izašli iz vremeplova, uznemirujući memoriju trga koji – kako kaže brošura Turističke zajednice općine Svetvinčenat, „pamti tisuće bučnih sajmova, tihih procesija povodom crkvenih blagdana“. Na trenutak su Don Quijote i Sancho Pansa, ili pak Estragon i Vladimir koji ne čekaju Godota; možda zaboravljeni članovi neke stare družine commedie dell'arte… A opet su toliko suvremeni, osjetljivi, zaigrani i živi, vrsni izvođači koji šire užitak igre i radost kazališne komunikacije.
  
  Treći dan festivala bio je u znaku začudno grotesknog portugalskog trija. Adorabilis su Jonas Lopes, Lander Patrick i Lewis Seivwright: tri snažna, tamna muškarca nagih mišićavih torza u uskim tajicama, ružičastim čarapama (boja male, slatke poput igračkice, naizgled bezopasne, novootkrivene hobotnice koja bi trebala dobiti ime Octopus Adorabilis), egzotično nakićeni oko vrata i s mrežicom na glavi. Njihova travestija je već od početka, nekako rubno, grubo (riječ je o kodu beskrajno udaljenom od naših iskustava), ali ipak kao smiješna, potencirana mekanim pokretima uvijanja tijela i sitnim koračićima na poluprstima, no sva ta raskošna karnevaleskna igra imitacije bića koja se kreću ispod površine vode, dobiva protutežu u malom akvariju u kojem beznadno pluta jedna ribica. Tijekom izvedbe se kroz prostorno kretanje i unutar manjih koreografskih cjeline prepoznaje stilizacija motiva na široj bazi faune, pri čemu taj pomaknuti, ljudski imaginarni bestijarij na sceni koristi i kombinira vrlo različite kulturološke motive i klišeje. Sve na taj lažno blistav, tjelesno iscrpljujući, pomalo histeričan, zavodnički, think pink! način koji medijskim i društvenim navođenjem plijena na sretni svijet općih mjesta prikriva zastrašujuću moć kontrole.
  
  Koliko su stare uspješne veze između Zagrebačkog plesnog ansambla i španjolskih umjetnika podsjetila nas je ponovna prisutnost Laure Arís Alvarez, plesačice koja je prije dvadesetak godina nastupala u Prepoznavanju krajolika (projektu ZPA i španjolske trupe Lanònima Imperial premijerno izvedenom u ZKM-u 1996.), da bi se po pozivima Snježane Abramović Milković periodično vraćala na različite oblike suradnje s ansamblom odnosno Festivalom. Ove je godine Laura Arís na neki način uokvirila Festival, otvorivši ga svojim solom Open wound (Otvorena rana); tijekom festivala održala je radionicu Power Sources da bi posljednji dan nastupila u duetu s Álvarom Estebanom u zajedničkom autorskom radu Cualquier Mañana (Jednog jutra). Kako sam osobno prisustvovala samo kratkom solu na Trgu prvog dana Festivala, koji nije ostavio jači dojam, očekujemo zaseban osvrt sudionika radionice posvećen poetici i metodici rada španjolske umjetnice.
  
  Kao i svake godine Festival je imao izvrsnih, dobrih i slabijih izvedbi. Nažalost, u dijelu festivalskog programa koji je posvećen domaćoj sceni, i koji je godinama radio na uvidu u aktualnu i raznoliku produkciju hrvatske plesne scene, razvidne su sve veće posljedice sukoba na plesnoj ljevici, odnosno razdora koji desio oko Zagrebačkog plesnog centra podijelivši profesiju u dva tabora. I tu prazninu ne mogu popuniti ni angažirani mladi plesači, studenti plesnog odsjeka ADU čija je prisutnost i uključenost u festivalski program iznimno važna. Da su The Devil's Garden Zagrebačkog plesnog ansambla i Horizont događaja Martine Nevistić i najbolje predstave protekle dvije sezoni, što nikako nisu, njihov odabir bi u ovom trenutku bio upitan i na neki način manifestacija moći koja samo produbljuje raskol. I kao što Festival ne bi trebao odustati od organizacije susreta i umjetničkih dijaloga na razini suvremene hrvatske plesne scene, tako hrvatski plesni umjetnici ne bi trebali odustati od ovog odlično zamišljenog i uspostavljenog specifičnog, strukovnog susretišta, prostora mogućih rezidencija, radionica i inspirativnih scena. (Gradića u kojem se uvijek možete naći kod „Ferlina“!?)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. rujna 2017.

Piše:

Maja
Đurinović