Festival 7DS (Sedam dana stvaranja) održava se već četrnaest godina u Pazinu. Na festivalu se predstavljaju različiti izvođači, od plesnih i glazbenih do likovnih umjetnika i pjesnika. Uz njihove nastupe održavaju se i radionice otvorenog tipa i rezidencije. Već drugu godinu na festivalu je nastupila i osebujna, izvođački ekspresivna multidisciplinarna umjetnica Maya Petrovna. Ove godine je predstavom Futura monomania preobrazila stari pazinski kaštel u fantazmagoriju punu simbolike i suvremenih asocijacija. Njeni sugestivni kostimi, vizualnost scene (svjetla, rekviziti i projicirani eksperimentalni filmovi) te glas i kretanje evociraju nadrealizam, ali vode i dalje u nešto opće ljudsko, multikulturalno, sveprisutno i unutarnje. Sama kaže da u predstavi predstavlja likove ili karikature iz starih svjetova koji su u tranziciji u futurizam.
U okruženju pazinskog festivala, a prije njezinog drugog nastupa u Lapidariju u Poreču, razgovarala sam s umjetnicom odraslom u Sarajevu, s adresom u Londonu te životnim putem koji ju je nakon rodnog i ratnog grada odveo u Španjolsku, a zatim u Australiju gdje je magistrirala filmsku glazbu. Petrovna je skladala filmsku glazbu (između ostalih surađivala je s redateljem Bazom Luhrmannom), skladbe i orkestracije za Sydney Studio Orchestra i Sydney Symphony Orchestra, a u Londonu je započela vlastitu glazbeno scensku karijeru.
Pazinska publika te upoznala kao autoricu, izvođačicu, glazbenu i vizualnu umjetnicu. Kako se gradila tvoja multidisciplinarna karijera? Jer uz talent za svaku od tih vještina je potrebno i posebno obrazovanje?
Hvala puno na komplimentu… Kao dijete sam vježbala ritmičku gimnastiku, a polazila sam i srednju glazbenu školu: solo pjevanje i gitaru. Nakon rata, sa sedamnaest godina, otišla sam u udomiteljsku obitelj u Španjolsku preko organizacije esperantista. Ubrzo sam počela pjevati u punk bendovima u barovima i pubovima. Kasnije sam u Sydneyu dovršila magisterij filmske glazbe i kompozicije na prestižnom AFTRS-u. Odakle sve počinje: definitivno od glazbe. Na svirkama i koncertima mi je nedostajao pokret i vizualnost koju sam osjećala te sam upisala satove modernog baleta u Sydney Dance Company. Naime, osjećala sam da ne dajem dovoljno, da nešto nedostaje. Također sam počela s izradom kostima. Počela sam s idejom da svaka skladba ima svoj kostim. I dan danas to radim, a kako bi u predstavi dobila vrijeme za preodijevanje uključila sam eksperimentalne filmove raznih autora.
U predstavi govoriš o suvremenim temama, onome što nas okružuje, ali i onome što se osjeća iznutra. Koji to svijet prikazuješ?
Fokusiram se na jednu temu; prošle godine to je bilo pitanje izbjeglica i deformacije, a ove godine pretjerana konzumacija plastike i uopće svega – generalno. Važno mi je reći da ne želim osuđivati nikog jer i sama kupujem vodu u plastičnim bocama ali želim osvijestiti pitanje, otvoriti razgovor, jer vjerujem da ako kreiramo vlastitu utopiju kao pojedinci – zajedno ćemo imati veliku utopiju… Predstava Futura monomanija znači opsesija jednom stvari: mono – manija. Kako se razvila? Sve je opet počelo od glazbe. Kada stvaram glazbu imam viziju karaktera i radim: imam računalo za skladanje na jednom stolu i šivaći stroj na drugom stolu i skačem između jednog i drugog. I to zna trajati cijele dane i noći.
U publici želim probuditi svijest, jer prezentiram sve što je život, smijem se i ljutim, a to izražavam do maksimuma. Pokazujem plastični svijet i novinski svijet vijesti, ali i drugi zamišljeni svijet koji ne postoji, neki opsesivni svijet u kojem kada jesmo zapravo sve drugo ignoriramo. Kada čitamo novine ili gledamo vijesti mi upijamo puno negativne energije, a onda na kavama to još prepričavamo. Moj lik je karikaturalan u plastičnoj haljini s velikim usnama i izgleda groteskno! Mi smo takvi, kao da ne upotrebljavamo dio mozga…
Iznenađuješ tijekom predstave raznim likovima, neke si nazvala futurističkima; jedan ima organe na plaštu, drugi predimenzionirane ruke. Oni izazivaju začudnost i složene emocije. Kostime koje skidaš na sceni doživjela sam kao slojeve koje trebamo odbaciti da bi se vratili autentičnom i ogoljenom sebi… Na kraju izvedbe dolaziš u crvenom kostimu koji podsjeća na rusku tradiciju, koje je njegovo značenje?
Nadahnuće za tu scenu je bila rusko selo u kojem još uvijek postoje stari poganski običaji vezani uz prirodu. Oni žive jednostavno. Još uvijek vjeruju u vještice, a gledaju na zanimljiv način na ovu našu civilizaciju, na nas koji jedemo iz plastike. Moj komentar je kroz pjevanje, pokušala sam glasom izreći mogućnost izlaza iako se u glasu nazire plač. On je kao okvir na slici…
U tvojoj se glazbi osjećaju se etno utjecaji raznih korijena...
To mi je drago pitanje. Odakle vučem korijene? Dolazim iz Sarajeva, moj otac je slušao fado, Amáliu Rodrigues, te rusku zavičajnu glazbu dok je majka slušala Puccinijeve opere, što je stvorilo ranu kreativnu otvorenost ka drugim stilovima glazbe. Otac me upoznao s ruskom tradicionalnom glazbom te sam više povezana s tim kulturama koje su nekako još u mraku, također s ruskim piscima i skladateljima, Dostojevski, Rahmanjinov… Ali, upijala sam glazbu gdje god sam bila: od Španjolske do Australije, odnosno, sada Londona.
Budući da sam u dvadeset godina prošla mnogo zemalja, izgubila sam svoje korijene, pa ne osjećam patriotizam ni na kojem mjestu. To mi je dalo veliku kreativnu slobodu i volim čuti kada za moj rad ne znaju odakle sam i često govore da je otherworldly. Meni je to veliki kompliment, da moja glazba ne pripada nijednoj tradiciji nego kompletnom univerzumu mnogih kultura i vjerovanja sa kojima sam živjela zadnjih dvadeset godina. Pjevam na latinskom i starogrčkom jeziku koji ljudi ne razumiju, jer tako mogu pažnju usmjeriti na emocije pjesme.
Koliko si autorskih predstava ostvarila?
U zadnjih pet godina sam ostvarila četrnaest solo predstava. One traju po dva sata, a tijekom izvedbe promijenim osamnaest kostima. Na festivalima izvodim inačice predstava od oko sat vremena. Izvedbe su uvijek malo varirane, iznova modificirane, pri čemu moram misliti na dinamiku cjeline, i svaki detalj. U Londonu izvodim predstave u Circus Box Soho.
Što bi rekla o segmentu plesne umjetnosti?
Volim vidjeti dobre plesne tehnike, no meni je najdraži buto, japanska tehnika. Sviđa mi se zbog plesnih pozicija koje su neprihvatljive u modernom ili klasičnom baletu u kojem se i teške scene pokazuju na lijep način. Sama dosta improviziram. Iako volim tehniku, za mene je svaki ples ujedno i kazalište. Plesači bi trebali raditi na mimici i ekspresiji. Jako je važno da plesač može komunicirati emociju.
Koji je profil festivala na kojima gostuješ? Jesu li to uglavnom ambijentalni prostori ili kazališta?
Pozivaju me na festivale kazališta, performansa, fizičkog i modernog teatra, modernog plesa ili cirkuske festivale. Volim kazališne scene zbog jače tehničke podrške, ali inače volim nastupati u nekoj staroj zgradi, tvornici ili crkvi gdje ljudi dožive predstavu i kažu nešto kao: doživio sam čudnu predstavu na čudnom mjestu. Volim i koncerte na takvim mjestima. Svidjelo mi se u Pazinu jer na festivalu vlada bliska i prijateljska atmosfera. Bilo bi mi drago ponovno nastupati u Hrvatskoj.
Više o Mayi Petrovnoj i njezinom radu možete saznati na njezinim internetskim stranicama.
© Nevenka Miklenić, PLESNA SCENA.hr, 12. rujna 2017.
