Plesna scena.hr

Sinergija tjelesnosti, duhovnosti i prirode

Zagrebi! Ekofestival, jezero Bundek, Zagreb: Vertigo Dance Company, Rađanje Feniksa, kor. Noa Wertheim

• 
  
  Šarmantno plesno događanje priredila je izraelska skupina Vertigo Dance Company, na livadi zagrebačkog jezera Bundek, a gostovanje je ostvareno suradnjom Zagrebi! Ekofestivala i Hrvatskog instituta za pokret i ples. Predstava Rađanje Feniksa smještena je unutar prozračne Geodezijske kupole kojom je i nadahnuta. Kupola je djelo američkog izumitelja Richarda Buckminstera Fullera, a sastavljena je od trokutastih, pentagonalnih i heksagonalnih oblika, te odražava geometriju svemira. (Na žalost, vjerojatno zbog očekivane kiše krov kupole bio je prekriven najlonom, što je na neki način odrezalo komunikaciju plesača i kozmičkih prostranstava kojima se obraćaju).
  
  Publika je pak smještena uokolo, tik do konstrukcije, te uključena izvedbeni krug. Osjećaju zajedništva pridonosi  miris treseta kojim je prekrivna pozornica, a ugodnoj i opuštenoj atmosferi, paradoksalno, išlo je u korist i polusatno čekanje početka predstave, uz tihu glazbu, baklje koje osvjetljavaju prilaz, svjetla jurećih automobila te pun mjesec. To uživanje u vjerojatno posljednjem ovogodišnjem ljetnom ugođaju, prekinulo je petero plesača. Zamotani u crvene šalove (poput inačice budističkih svećenika) oni sjedaju oko pozornice među publiku gdje se i vraćaju tijekom predstave, čekajući na svoj izlaz.
  
  Nazvana "eko-predstavom" Rađanje Feniksa u koreografiji Noe Wertheim sastoji se od niza dijelova, koreografiranih u poznatom idiomu organskog kretanja, punog dubokih iskoraka, energičnog kotrljanja po podu, premeta preko jedne ruke te jednostavnih prenošenja težine i podrški. U taj su plesni leksik upleteni odjeci borilačkih vještina, energetske kugle među rukama i snažni izbačaji ruku prema nebu što daje atmosferu mistike i duhovnosti. Na zavodljiv ritmičan kolaž etno-glazbe koju je skladao Ran Bango, u kojoj čujemo i zvuk vjetra i padanje kiše, izmjenjuju se energični grupni, nježniji pojedinačni plesovi, te dueti između agresije i nježnosti.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Cijela situacija, povezanost plesa i prirode koja prodire sa svih strana (pa i kroz plesače same), pomiču ovu predstavu iz niza zgodnih sekvenci u proslavu unutarnje snage čovjeka kao preslike puno većeg organizma prirode, kojem se umjetnici obraćaju s punom zahvalnošću. Oznojenih tijela na koje je se zalijepila zemlja oni naglašavaju (naročito u lirskom solu kojim Ivica Bago privodi predstavu prema katarzičnom završetku) kako se iz zemlje rađa život, i njoj se na kraju i predaje.
  
  Završna scena, svojevrsna je poskočica kojom plesači dolaze do ruba rituala. Otvarajući ruke širom prema nebu i prelazeći rukama preko srca postavljaju sebe kao vertikalu, kao medij između neba i zemlje. Ritmična i emocionalno nabijena glazba, ovdje kulminira, te i očekivano, po završetku predstave slijedi poziv publici da izađe i zapleše. Što je publika, ponesena događanjem, zaista srčano prihvatila.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Tako je Rađanje feniksa, vrlo točno smješteno u šaroliki okvir Ekofestivala, unatoč ne pretjeranoj originalnosti same koreografije, uspješno prenijela filozofiju grupe koja ples doživljava (barem u ovoj predstavi) kao sinergiju duhovnosti, ekologije i rituala.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 15. rujna 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila