Plesna scena.hr

Jezik u kojem više nema mjesta za humor

Zagrebački plesni ansambl: Staging a Play: Tartuffe, red. Matija Ferlin

• 
  
  Drugi rad iz ciklusa produkcije Staging a Play: Matije Ferlina, dosljedno se nastavlja kao redateljev interes u istraživanje potencijala prevođenja jezičnog djela u tjelesni izričaj i njegovu prezentaciju. I ovoga puta, uzet je kanonski dramski tekst, klasicistička komedija Tartuffe. Vizualna razina radnje je konstantna u intenzitetu devetero plesača, odnosno likova koji istovremeno, kroz izražajne kretnje i nemirne izmjene fizičkih formacija, funkcioniraju kao gotovo prenapregnuti verbatim prijevod dramskog predloška – svi govore odjednom. Svaki pokret ima svoju vlastitu ekspresiju, ne treba podtekst – ono samo jest podtekst. Semiološka radnja, odnosno motivacije i misli likova koje stoje iza vizualne radnje, ovdje je spojena s fizičkim pokretom. Verbalna radnja koja može služiti kao prostor za paralaksu, ili tampon zona, odnosno percepcijski odmak između viđenog i stvarnog, ovdje je izuzeta. Podtekst koji je inače implicitan, koji se razvija s djelom, ovdje je u strogom međuodnosu s mizanscenom koja je postavljena ispod reflektora na samoj sredini pozornice. Uloga pozadinskog podteksta je da uslojava značenja i svojim kontekstom tvori interesantnost i dodatnu napetost na sceni. Procesom njegovog usmjeravanja u glavni tok kazališne inscenacije, stvoreni su problemi s percepcijom. Prvotno iskustvo gledanja se kroz izvedbu prolongira bez gradacije, komunikacija je na razini doživljajnosti, novih doživljaja nema, a u utrajavanju nije poanta. Ipak, vješto određena razina apstraktnosti pokreta na sceni kroz koju se prikazuje samodostatni podtekst djela, uspijeva zadržati predstavu u proizvodnji dramski dovoljno potentnog.
  
  Ples zamjenjuje govor kao posrednički iskaz. Sav pokret na sceni djeluje u svom svojevrsnom, zajedničkom diskursu, specifičnom načinu izražavanja, tjelesnoj igri koja nije neutralna već odražava ideju. Koreografski precizna poetika i estetika koja uspijeva dodatno kodificirati cjelokupni tekst nam ne omogućava da zamislimo proces tog prijevoda čiju izvedbu vidimo. Za razliku od prethodnog dramskog teksta koji je funkcionirao kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play: Staklena menažerija koji je bogat scenskim uputama, Molièreov Tartuffe ima vrlo oskudne didaskalije a većina ih se odnosi isključivo na izlaske i dolaske likova na scenu što je u Ferlinovom Tartuffeu konceptualno izigrano. U tekstu Molièreovog Tartuffea velik dio humora je utkan u komunikaciju pomoću odnosa uglađenog diskursa podcrtanog zloćom. U Staging a play: Tartuffe, pokret je kodificiran u estetsko zanimljiv ali eluzivan plesni jezik, u kojem humora nema. Međuodnosi likova su ocrtavani jednakim tehnikama, i takva jednaka razina suptilnosti sveukupno djeluje grubo. Bez prekida u njihovom otpočetka jasno uspostavljenom mašinskom odnosu, nema mjesta za humor. Konvencije kazališnog jezika su neizbježne i naglašena šminka na bijelim podlogama lica pantomimskog karaktera jasno funkcionira kao ironijski meta-komentar na ideju naracije isključivo kroz pokret.
  
  U kazališnom kontekstu, iako kontekstualno razumljiv, pokret djeluje autistično a podton cjelokupne predstave šarmantno drsko. Kostimi djelomično korespondiraju s krojevima mode prošlih razdoblja s varijacijom na temu harlekinskog i hipsterskog. Pa tako klasicistička obitelj buržoazije neodoljivo podsjeća na zajednicu suvremenih hipstera, koji kao koncept mogu odgovarati načinu funkcioniranja socioekonomskog položaja ukorijenjenog u tendencije buržoazije koja se iz nesigurnosti naivno pokušava prikloniti uz svoj željeni budući socijalni status. Odabir kostima bogatih različitim šarenim uzorcima koji su u stalnim kretnjama djeluje nasilno i hipnotički. Praćenje simultanih raznovrsnih kretnji rasprostranjenih po cijeloj pozornici, pojačano kretnjama različitih uzoraka kostima izaziva veliki optički napor kod gledatelja. Vrlo učinkovito kod ove izvedbe je pažljiva koreografija pogleda plesača koji je uvijek usmjeren prema naprijed, u publiku. Jedina osoba na sceni koja krši to pravilo, u trenucima kada mu publika može vidjeti lice, je lik Orgona kojeg na uvjerljivoj plesačkoj razini odlično utjelovljuje glumac Domagoj Janković. Ostatak postava uz izvedbeno donosi i prevalentno plesačko iskustvo te sa suverenošću plijene pažnju i zaokupljuju osjetnom preciznošću, promišljenošću i izvedbenim trudom radi kojih je ovakav hibridni izvedbeni model bio užitak za pratiti.
  
  Iako govornog teksta nema, radi se o kanonskom dramskom dijelu, klasicističkoj komediji poznate radnje i premise, stroge strukture, stabilne žanrovske gorčine i tragikomičnog komentara. Iako je original francuski, a produkcija hrvatska, odabrani jezik je engleski. Velika slova koja čine stražnji zid scene ispisuju rečenicu: „For today I must stay at your house“, što je jedno od dva mjesta u ovoj adaptaciji koji se zanimljivo podudaraju s režiserskim postupcima u prošlogodišnjoj HNK-ovoj produkciji Tartufea u režiji Eduarda Milera. Ono što je ispisano na pozadini scene kod Ferlinovog Tartuffea je biblijski citat a ono što se na istom mjestu ispisuje u Milerovom Tartuffeu je stih iz predstave: „Kako danas Vaša bolest?“. Druga instanca gotovo identičnog postupka, u dvije inače relativno minimalističke režije, je postavljanje scene gdje se u dramskom tekstu Orgon sakriva pod stol i poniženo svjedoči bludu Tartuffea sa svojom ženom. Oba režisera su taj blud oprizorila na nepomičnom tijelu Orgona, dok kod Ferlina on glumi stol, kod Milera se nalazi pod tepihom, zgnječen tijelima Tartuffea i Elmire. Iako je Staging a play režija svakako kriptičnija od HNK-ove adaptacije, zanimljivo je da je u oba, relativno uozbiljena postavljanja, bilo potrebno da se na sceni doslovno i do absurda dovde isti dramski moment, kao i istakne odabrana misao velikim tiskanim slovima u dnu scene.
  
  Podnaslov (without Valère and Flipote), dodiruje se svijesti o strogom odnosu izvedbe s originalnim djelom, budući da se glavno odstupanje od teksta već u podnaslovu napominje. Takav odnos s tekstom, uspostavljanje vjerodostojnosti i kredibiliteta unatoč njegovom prijevodu u drugi medij, stvara potentni prostor za snažan doživljaj interpretacije redatelja koja se neočekivano i time vrlo efektno prokazuje u samom kraju izvedbe. Zanimljivim postavljanjem i tumačenjem eponimnog lika kojeg na sceni suptilno i sjenovito ali empatijski i snažno vodi Roberta Milevoj – Tartuffea, i njegovog odnosa s Orgonom, ideja ljudske manipulativnosti i naivnosti se ostavlja po strani a stimulativno i apstraktno se prokazuje zaraznost sitničavošću, slabost pred uvjerenjem i opasna kumulativnost manjih zala. Odmakom u takvoj interpretaciji, izvedba ipak ostavlja dojam da tekst nije zarobio izražaj unutar urednog koncepta koji gledatelja lako može ubrzo previše akomodirati, već je iskorišten za hipnotičko i tečno, tragično uprizorenje svima poznate komedije.
  
  © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2017.
  
  Staging a Play: Tartuffe
  režija i koreografija Matija Ferlin
  izvedba i koreografija: Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić, Kasija Vrbanac
  dramaturgija Jasna Jasna Žmak, scenografija Mauricio Ferlin, glazba Luka Prinčič, Matjaž Predanič, kostimografija Matija Ferlin, Desanka Janković, oblikovanje svjetla i tehničko vodstvo Saša Fistrić
  produkcija: Zagrebački plesni ansambl
  partneri: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, Zagrebačko kazalište mladih

Piše:

Maja
Ležaić