Plesna scena.hr

Licemjerje sveopćeg poziranja

Zagrebački plesni ansambl: Staging a Play: Tartuffe, red. i kor. Matija Ferlin (izvedba 4. siječnja 2018.)

• 
  
  Nakon niza suradnji s inozemnim koreografima i nekoliko djela kućnih koreografa, Zagrebački plesni ansambl konačno je angažirao hrvatskog autora, a Matija Ferlin je siguran izbor kao cijenjeno i već etablirano ime domaće scene. Predstava punog naziva Staging a Play: Tartuffe nastavak je njegove serije plesnih inscenacija dramskih tekstova, nakon što je prošle sezone u Ljubljani i u produkciji Zavoda Emanat postavio Staklenu menažeriju Tenneseeja Williamsa, pri čemu mu je primarni fokus „istražiti narativne mogućnosti apstraktnog pokreta u korelaciji s kanonskim dramskim tekstom“. S obzirom na taj primarni izazov, mora se reći kako je Ferlin bio uspješan. Iz Molièreovih dramskih dijaloga, on je koristeći samo specifičan pokret mješavine doslovne geste i apstraktnog suvremenog plesa izgradio posve prepoznatljive likove (karikature) te popularne komedije, pa iako u programskoj cedulji nisu navedene uloge, publika ih vrlo jasno može razaznati, što i jest neizbježna nakana gledatelja suočenog s (još jednom) obradom klasičnog i već poznatog predloška.
  
  Najviše je iznenadila i istaknula se Petra Valentić u ulozi gospođe Pernelle čija se dominacija u obitelji manifestira visokim izbačajima nogu, dubokim i širokim pliéovima i prodornim osvajanjem prostora, pri čemu joj se ostali ukućani moraju sklanjati da ne bi bili pokošeni ili je pak podižu visoko u zrak pa njezina prisutnost uvijek nad njima lebdi. Petra Chelfi kao Dorina brza je i sveprisutna, tu i tamo začini scenu dozom ironičnoga praha kojeg spremno i doslovno sipa iz svog džepa, no Ferlin ju je prikazao više kao smutljivicu negoli mudru i obitelji vjernu pomoćnicu. Orgon u izvedbi glumca Domagoja Jankovića nije ponosna glava kuće, već mlitav i nemoćan odebeo čovječuljak koji se vucara scenom klonulih ruku, a ostali ga ukućani svako toliko moraju uštimavati kao da je zapušteni instrument. Roberta Milevoj kao Tartuffe doslovno pozira iz jednoga u drugi položaj, šuljajući se na prstima kao sjena prati ostale izvođače povremeno svojim prolascima manipulirajući njihovu prostornu raspoređenost ili ih podiže i premješta kao šahovske figure. Uglavnom je mirna i staložena, osim u susretu s usplahirenom Elmirom Darka Japelja pod čiju suknju ne odolijeva zaviriti.
  
  I ostali su ukućani prepoznatljivi – Mariana Kasije Vrbanac kao ukočena i bespomoćna lutkica, Cleante Marina Lemića kao dostojanstven i elegantan čovjek od razuma, a Loyal Sintije Kučić kao precizan i strukturiran čovjek od vlasti u čestim obilascima oko scene i uglatom, vojničkom pokretu. Najmanje je uvjerljiva Andreja Jandrić u ulozi Damisa koji djeluje više bojažljivo nego što bi trebao biti ljutit i bijesan na svoga izmanipulirana oca.
  
  Ferlin režira mikro i makro pogled na zbivanja tako što kontinuirano zadržava sve izvođače na sceni zbog čega možemo pratiti glavnu radnju u prvome planu i ostatak ansambla koji svojom koreografijom kreira živu kulisu i podcrtava atmosferu pojedinih scena. Na taj način inzistira na neprekinutoj koreografiji grupe kao jednog kolektivnog tijela, a s odmakom je zanimljivo pratiti njihova pregrupiranja u odnosu na fiksni izvedbeni prostor. Ferlinov Tartuffe tako čini se stavlja naglasak na licemjerje društva kao zajednice, ne samo pojedinca jer to nije komedija s happy endom, nego tragedija u kojoj Tartuffe možda jest manipulator iz sjene, ali Orgona, već od početka izmrcvarenog i slabog, dokrajči i ubija čitava zajednica, nakon što je njegova kuća, postala naša („For today I must stay at your house.“ rečenica je čija velika trodimenzionalna slova čine jedinu scenografiju komada, a riječ your na kraju jednostavnim prekrivanjem slova y postaje our). 
  
  Ono što u načinu na koji se grupa kreće najviše upada u oči jest njihovo kontinuirano zurenje u publiku. Izostanak međusobnog kontakta očima čini ih dehumaniziranima, a cijelu situaciju naglašeno režiranom. Njihov nedostatak međusobne komunikacije, izrazito jaka šminka i šareni ekstravagantni kostimi, fiksiranost na vanjštinu i pozu i pogled namješten prema publici, ono je što ih čini licemjernima u očuvanju Orgonova dostojanstva i nesposobnima da mu pomognu. Matija Ferlin pronicljiv je u svojoj suvremenoj interpretaciji Tartuffea, a zajedno s cijelim autorskim timom čija je izvedba odlična, kreirao je dojmljivu predstavu.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 24. siječnja 2018.
  
  Staging a Play: Tartuffe
  režija i koreografija Matija Ferlin
  premijera 25. studenoga 2017. (Mediteranski plesni centar, Svetvinčenat) / 4. prosinca 2017. (Zagrebačko kazalište mladih)
  izvedba i koreografija: Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić, Kasija Vrbanac
  dramaturgija Jasna Jasna Žmak, scenografija Mauricio Ferlin, glazba Luka Prinčič, Matjaž Predanič, kostimografija Matija Ferlin, Desanka Janković, oblikovanje svjetla i tehničko vodstvo Saša Fistrić, fotografija Jelena Janković, produkcija i organizacija Nina Križan, umjetničko vodstvo ZPA Petra Glad Mažar
  produkcija: Zagrebački plesni ansambl
  partneri: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, Zagrebačko kazalište mladih

Piše:

Jelena
Mihelčić