Plesna scena.hr

Tapkanje po intuitivnosti

Koreospektar, Zagrebački plesni centar: This Is Not a Love Song, kor. Josipa Štulić

• 
  
  This Is Not a Love Song je prvo samostalno, autorsko djelo plesačice Josipe Štulić (premijerno izvedeno u lipnju 2016. u Kranju, a zatim uskoro u Zagrebu i Zadru kojom prilikom smo objavili osvrt Sanje Petrovski; op.ur.) koje je, izvedeno unutar ovogodišnjeg programa Koreospektra, ostvarilo zabavnu plesnu večer blisku monodramskoj formi. Predstava se sastoji od nekoliko raznorodnih sekvenci. Započinje mirnom prisutnošću nepokretnog tijela plesačice na sceni. Ona leži na podu, i označava kraj procesa koji ćemo tek vidjeti. Koncept ove autobiografske izvedbe obrće kronologiju, počinjući sa sadašnjim stanjem, njenom trenutnom prisutnošću na sceni ZPC-a, doslovno i figurativno.
  
  Ples unutar izvedbe, na glazbu ili bez nje, prikazuje koliko je plesačičino tijelo obilježeno naučenim kretnjama i usavršavanom tehnikom. Pokret se kreće od aseksualnog do vrlo seksualiziranog, od očišćenog i stiliziranog do dječje energičnog, prateći i odgovarajući na kontekst scena koje se nižu. Pratimo plesačičin pokušaj oslobađanja i tapkanja po intuitivnosti, dopuštanju odabira svog pokreta, unatoč teretu plesnog jezika i prisutnosti osobne plesne povijesti koje Josipa Štulić sadržava. Njezin pokret je u trenucima kada su se te dualnosti izbjegavale ostao zatočen i djelovao razlomljeno i nasumično. On ne samo da nije bio tehnički naučen nego je bio kočen i od odlaženja u sferu pravljenja kretnji koje su učene iz užitka ili usvojene iz kulture, odnosno pop kulture. Stil mini-izvedbi koje se pjevaju, poput dječje obrade Tajči do live-loopinga klapske pjesme Naranča, gotovo je žanrovski, kulturnopopularan mišung s intimnom autorskom komponentom. Monološke, gotovo deklamativne forme pitanja na engleskom, kao i govor publici na njemačkom i hrvatskom, postavljaju obrise naraciji vlastitih doživljaja i osobne povijesnosti.
  
  Najveći problem su prijelazi koji nisu očišćeni niti logički riješeni. Korištenje scene, iako opsežno i zaigrano, prepuno je nepraktično riješenih stanki potrebnih za presvlačenje i baratanje tehnikom poput kablova, mikrofona i looping uređaja. Mjesta neiskorištenih prilika i glavni problem u ritmu izvedbe (koja se neovisno o njemu uspijeva gradirati) je nesređen odnos i baratanje s kazališnim aspektom izvedbe. Prilike da se namještanje scene vlastitih izvedbenih postaja i osobnih transformacija izvedbeno prikažu i prokažu čine se propuštene. Neki izvedbeni tropi poput korištenja dima i maske, iako natuknuti unutar vlastite igre s izvedbenošću što predstava i tematizira, su također ostali bez jače funkcije. Dimna zavjesa koja se stvori na jednoj strani scene, djeluje kao savršeno mjesto da iz nje izroni izvođačica na svjetlećim koturaljkama, no njen izlaz je s druge strane te scenska magla jalovo nestaje.
  
  Maska, promjene odječe, frizure i bojanje tijela izvođačice su bili više organski uklopljeni u scenu no svejedno su ostavljali dojam zakulisnog a ne izvedbenog. Slična stvar se dogodila i s pokretom koji je izlazeći iz plesno tjelesnih u vokalne sekvence, gubio na zanimljivosti preuzimanjem funkcije i pokreta scenskog radnika. Kroz predstavu se ipak tematizirao osobni odnos s izvedbom i bivanjem na sceni tako da se i navedeni nezgodni prijelazi, unatoč narušavanju tečnosti izvedbe, doživljavaju simpatično.
  
  This Is Not a Love Song nije samo prozor u intimni svijet plesačice, njezino djetinjstvo, odnos prema vlastitom tijelu kao i stav spram plesa i svoje putanje kroz izvedbenost, nego je i opuštena ispovijest koja propituje i pritom miješa učeni plesno izvedbeni kod s onim spontanim, dječjim, povezanim s užitkom, slobodnim od nametnutih oblika više umjetnosti.
  
  © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 7. veljače 2018.
  
  This Is Not a Love Song
  koncept Matej Kejžar
  koreografija i izvedba: Josipa Štulić
  scenografija i likovna suradnja Ivana Štulić, fotografija i oblikovanje Valentina Toth, tehnička podrška Duško Richtermoc

Piše:

Maja
Ležaić