Plesna scena.hr

O učenju i odgovornosti

Intervju: Vlasta Kaurić, plesna pedagoginja i koreografkinja

• Suvremeni ples je, između ostalog, i način mišljenja, življenja i djelovanja. To je poziv na slobodu i kreaciju – za razliku od civilizacijski uvriježenih imitacije i preuzimanja formalnih obrazaca, iz čega prirodno proizlazi i pedagoško, prosvjetiteljsko djelovanje. U plesnoj pedagoškoj praksi lakši je dio posla prenošenje tjelesne tehnike, obrazaca i sistematiziranog znanja, onaj teži i ljepši izazov je otkrivanje i poticanje osobnih impulsa i osebujnih rješenja učenika. Vlasta Kaurić je izišla iz prve generacije učenica Ane Maletić, osnivačice tada jedinstvene Škole za ritmiku i ples u Zagrebu koja je 1954., u poslijeratnom, novom društvenom sistemu SFRJ dobila pravo djelovanja postavši ishodište i temelj hrvatske suvremene plesne scene. Dobitnica je Nagrade grada Zagreba za pedagošku djelatnost (1978).
  
  Što vas je motiviralo na upis u tada upravo otvorenu Školu Ane Maletić?
  
  Još prije otvaranja Škole za ritmiku i ples polazila sam plesni tečaj u studiju Ane Maletić u Mesničkoj ulici. Kada se 1954. otvorila Škola Ana je od nas nekolicine starih polaznica osnovala 1. razred. Tako je prijelaz u Školu bio prirodan nastavak plesnog obrazovanja samo sada sa puno većom satnicom – prema planu i programu Škole koji je od početka bio dosta zahtijevan.
  
  U kratkim sjećanjima na Anu napisali ste da je „svako njezino predavanje bilo novi doživljaj; tjeralo je dalje u analizu, varijaciju, novu kreaciju, u beskonačnost...“ Nesumnjivo vas je silno nadahnula i usmjerila kao plesnu pedagoginju i koreografkinju.
  
  Ana Maletić je bila veliki plesni pedagog – kreativna, sugestivna, nadmoćna. Kao da je u svaki atom našeg tijela usadila potrebu za plesom… istovremeno je oslobađala i usmjeravala našu kreativnost.
  
  Koliko je to bio privilegij, izazov i/ili odgovornost biti prva generacija?
  
  Za vrijeme školovanja to je značilo biti primjer mlađim generacijama koje su uvijek sa zanimanjem iščekivale izvedbe koreografija koje je Ana postavila s nama. To je uvijek bio doživljaj, i za nas i za njih… No, po završetku Škole kao plesni pedagog i koreograf – to je bilo usko povezano – počela sam osjećati veliku odgovornost koja je preda mnom. Kako sada dalje prenijeti učenje Ane Maletić na svoje učenike, polaznike svojih grupa? Najednom sam odrasla! Prestala sam biti samo plesač i uživati u plesu – sada sam bila odgovorna prenositi znanje dalje…
  
  Po završetku Škole, od 1960. do 1964. plešete u folklornom ansamblu Joža Vlahović. Znamo da je Ana sanjala o nacionalnom baletu kao sintezi folklorne baštine i suvremenog stvaralaštva; moguće je i njezina najuspješnija koreografija bila Šiptarska suita postavljena za Lado (tada Državni ansambl narodnih plesova, 1959.). Što je vas odvelo u Vlahović i kako ste doživljavali povezanost suvremenog i narodnog plesa?
  
  U KUD-u Joža Vlahović sam plesala četiri godine i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Kad plešeš kao da si spojen sa zemljom; to mi je dalo kao neki odmak… Ana nas je učila da koristimo blago našeg folklora i prenosimo ga u suvremeni plesni izraz. Povezivanje i unošenje folklornih elemenata daje specifičnost i originalnost suvremenom izražaju i doživljaju ritma i pokreta. Ana je bila svjesna da je to specifičnost njezine škole u odnosu na europske plesne pedagoške prakse, koje je ona redovito pratila.
  
  Tijekom tog perioda započinjete i pedagošku aktivnost, najprije u Malom kazalištu Trešnjevka.
  
  Da, moje prvo radno mjesto bilo je u Malom kazalištu Trešnjevka. To je bila sezona 1961/62. a direktor je bio Vid Fijan. Radila sam s djecom koja su bila pretežno s Trešnjevke i okolice, npr. Jaruna kojeg su tada činile male obiteljske kućice i vrtovi. Većina njih je tada prvi put ušla u kazalište i susrela sa predstavom i plesom. Bili su predivni, otvoreni za sve mogućnosti stvaralaštva: glume, pjevanja, plesa… S njima sam koreografirala dva dječja mjuzikla: Zeko, Zriko i Janje te Lopta iz svemira. Redatelj je bio Jan Janković. Ta djeca su u kratko vrijeme sve naučila, i glumiti i pjevati i plesati!
  
  Ana Maletić umirovljena je u lipnju 1960. tijekom priprema završnih ispita prvih apsolventica Škole. Vlasta Kaurić se 1964. vraća u Školu gdje do umirovljenja 1993. predaje praktične plesne predmete te povijest plesa, kinetografiju i metodiku Labanovog odgojnog plesa, ali i preuzima vodstvo, odnosno obranu mlade Škole od napada i pokušaja zatvaranja. Bilo je više tih apsurdnih i pretpostavljam vrlo stresnih situacija?
  
  U Školu za ritmiku i ples se vraćam 1964. kao predavačica i voditeljica Škole. U nastavi i vođenju Škole nije bilo problema, ali trebalo je vremena da shvatim kako postoji nesklonost određenih osoba Školi. Grad je Školu htio zatvoriti i to u doba kad su novine pisale: „Zagrebačka Škola za ritmiku i ples jedinstvena je u Europi“! Dolazilo je do apsurdnih situacija: zabranjeni su upisi – ne zna se zašto – i traži se popis učenika jer Školu pohađa mnogo učenika stranih prezimena, iz čega je valjda bilo očito da je Škola elitna, itd. Problemi su teško ali uspješno rješavani.
  
  Koncept Vlaste Kaurić bio je širenje Škole putem područnih odjeljenja niže škole, što je u jednom periodu zaživjelo u Novom Zagrebu, Velikoj Gorici, Dubravi, Osijeku i Zadru. Istovremeno, kao suradnica Hrvatskog sabora kulture, ona intenzivno djeluje na promociji plesnog odgoja (plesa kao estetskog odgoja), prati i potiče plesni amaterizam, vodi seminare za voditelje plesnih grupa; otkriva neplesačima čar vođene improvizacije i zajedništva plesnog kora. Predavala je eukinetiku i koreutiku u Ljubljani i Mariboru, vodila Plesne teme u Grožnjanu (radionice ritmike i plesa u Kulturnom centru Međunarodne federacije Muzičke omladine), surađivala s Kineziološkim fakultetom vodeći treninge suvremenog plesa za državne reprezentacije ritmičke gimnastike. Kako bi saželi ta iskustva?
  
  Kao suradnica HSK radila sam na razvoju plesnog amaterizma kod nas. Interes za ples je postajao sedamdesetih sve veći ali nije bilo dovoljno stručnih voditelja. Zato je HSK pokrenuo ljetne i zimske seminare za osposobljavanje i obrazovanje kadrova za rad sa plesnim grupama. Rezultat tih seminara koji su kontinuirano trajali osamdesetih i devedesetih godina, bio je formiranje čvrstih plesnih jezgri amaterskog plesa u Zagrebu, Karlovcu, Sisku, Čakovcu, Varaždinu… Otad pa nadalje raste broj plesnih grupa koje se međusobno razlikuju po plesnom izrazu koji njeguju i razvijaju do visokog stupnja amaterizma. Oni svake godine pokazuju svoje radove na susretima grupa.
  
  Svojevremeno ste puno surađivali sa Obrazovnim programom televizije?
  
  Od 1969. do 1971. redovito sam radila emisije O plesu za program TV u školi. Bilo je ukupno deset emisija edukativnog karaktera vezano na teme modernog odgojnog plesa Rudolfa Labana, kao Naše tijelo – zanimljiva udaraljka, Tijelo u pokretu…
  
  Nedavno smo se okupili u Školi suvremenog plesa Ane Maletić gdje smo, unutar Plesno-arhivskog događanja Refleksije u organizaciji llinkt!-a, pogledali snimku vaše koreografije Refleksije iz 1983. (na glazbu Adam i Eva Zorana Hristića) postavljene za Zagrebački plesni ansambl. Kako su, iz kojeg impulsa i promišljanja nastale Refleksije i kako se vama, s ovim odmakom čini odgledana snimka?
  
  Idejni impuls za Refleksije na glazbu dobila sam prigodom posjeta jednom depou skulptura u Gliptoteci. Kada sam se našla sama u tom ogromnom pomalo zapuštenom prostoru okružena kipovima u različitim položajima i pozama; neki su stajali, sjedili, bili zaustavljeni u kretnji, neki su bili oštećeni… Sjela sam na jednu slobodnu kocku, postolje, i pustila si da se stopim s likovima koji su ovdje imali svoj život; tako se u meni započela priča o buđenju, odnosima, sukobima… A zanimljivo je bilo vidjeti snimku. Lijepo je otplesano…
  
  Sa Zagrebačkim plesnim ansamblom i njegovom osnivačicom Lelom Gluhak Buneta ste intenzivno surađivali devet godina. Koje biste koreografije izdvojili?
  
  U ZPA sam djelovala od 1972. do 1983. Moje koreografije su bile dio obaveznih godišnjih nastupa, i gostovanja. Puno sam radila na glazbu Marka Ruždjaka: Rotta, pa Diaphana i Canticum columnarum (1975), Undula (1980)
  
  Druženje s Markom Ruždjakom proširilo se i na umjetničku grupu koja je među prvima na hrvatskoj sceni eksperimentirala na povezivanju projekcija grafika i crteža sa pokretom i glazbom. Prvi takav nezavisni multimedijalni projekt je bio Siliton Moving Art (1977) s likovnom umjetnicom Renatom Chalupom.
  
  Siliton Moving Art je okupio zanimljivu grupu umjetnika, osim Renate Chalupa (grafika) i Marka Ruždjaka (glazba) i mene (koreografija), bili su tu još iVladimir Petek (fotografija) te inženjer Vukičević (laser). Bilo je jako zanimljivo, prvi put se koristio laser i predstava je ispala odlično. Ali nemam ništa od nje… Siliton Moving Art se nije mogao snimiti u cjelini, zbog vizualnog efekta – na pokret je išla projekcija slike koja se dobila pucanjem lasera preko staklenog tanjura nepravilne površine što je tvorilo poseban dojam svemirskog, vanvremenskog prostora… Uglavnom prvo smo u Ljubljani snimili samo koreografiju, a sve je trebalo biti grafički završeno na TV Kopar, ali ja to nisam nikad vidjela. Znam samo da je sama koreografija pod naslovom Balet v belem davana na TV Ljubljani u svibnju 1980. u doba žalovanja za pokojnim predsjednikom Josipom Brozom… O tome mi je pisala Marija Vogelnik s komplimentom da je koreografija „vanredno profinjena“.
  
  Što još reći?
  
  Osim multimedijalnih akcija, bavila sam se i ranim renesansnim plesovima, pa sam postavila plesove za ansambl za ranu glazbu Syntagma musicum. Koreografirala sam Varijacije na narodne teme Emila Cossetta, skladatelja s kojim je Ana ostvarila svoju znamenitu Šiptarsku suitu.. Imala sam jedan krasan period suradnje s mađarskim revijalnim ansamblom Ady Endre. S njima sam postavila Veliki prasak 1996. Mnogo toga me zanimalo. Teško je to sad ovako reći i zapisati. Voljela bi završiti s Aninim riječima: „Ples u kojem se čovjek gubi i u kojem se nalazi, kao spontano samoizražavanje i kao oblikovano misaono djelo, ostaje pojava koja unatoč svim objašnjavanjima sadrži nešto neshvatljivo.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 27. veljače 2018.

Piše:

Maja
Đurinović