Plesna scena.hr

Ljubav je hladnija od smrti ili izvedbena posveta Šišu

Teatar &TD, Zagreb: Željko Zorica Šiš, Ljubavni slučaj Fahrije P., usuglašivač ideja Zlatko Burić Kićo

• Čovjek je čovjeku radost
  čovjek je čovjeku ljubav
  čovjek je čovjeku drug
  čovjek je čovjeku inspiracija…
  (Dušan Makavejev, Poljubac za drugaricu parolu)

  
  
  Sve počinje, ta scenska travestija, glazbeno-vizualno nadrealno iskustvo, kako je sâma izvedba transžanrovski promovirana u medijima, prologom uvodničara s megafonom (Sven Jakir) u foajeu Teatra &TD. Riječ je o uvodu u scensko prevođenje (bez redatelja/ice – Zlatko Burić Kićo u tom kolektivnom kazalištu/trupi slovi kao usuglašivač ideja) tri stripa Željka Zorice Šiša (nekadašnjega člana Kugla Glumišta, osnivača nekoliko nezavisnih kazališnih skupina, zoo-nadimak-kratica od Šišmiša) iz osamdesetih godina.
  
  (Kratak biogram: Željko Zorica Šiš (Zagreb, 9. prosinca 1957. – Zagreb, 5. rujna 2013), multimedijalni umjetnik. Od 1976. djeluje kao scenograf, grafički dizajner, crtač stripova, lutkar, redatelj i ilustrator; posljednjih godina života svestrano je djelovao i kao redatelj i scenarist televizijskih dokumentarnih filmova. Bio je član skupine Kugla glumište (1975–1981/2); pokrenuo je umjetničke grupe Ulješura i ZZOT (1984), Kačinsky Troup (1985) i Uplašene žirafe (1987) koja s prekidima djeluje sve do sredine devedesetih (Režanje mjeseca, Ples flamenga, Porno, Playture: Sharp Drive, Labuđa močvara). Godine 2003. inicirao je pokretanje Zagreb film festivala (ZFF), dio kojega je 2003–2005. bio i Festival prvih. Voditelj je Festivala prvih, čija je temeljna odrednica za sudionike da u odabranome mediju rade prvi put, a što je nastavila promovirati Ana Janjatović Zorica. Zamisao je bila da je to u prologu zaista Šiš, zapravo Šišov spirit (in a good spirit, kao što je zaista uvijek bio i otvoreno djelovao), koji sada nadrealno živi u Institutu dr. H. C. Zabludovskog, vlastitoj fiktivnoj fantazmagoriji, kako je to ovjekovječio u svojim fantastičnim bestijarijima – Usnuli čuvari grada Zagreba ili Fantastični bestijarij (1996), Fantastični bestijarij Roskildea (1999) i Fantastični bestijarij Hrvatske (2000).)
  
  Strip-operna fantazmagorijska predstava prijateljski je dokumentirala zaista sve Šišove znakovite i znakovne jezike – od stripa, performansa političkoga modusa, kontroliranih hepeninga, filmskih eksperimenata, slobodarskih manifesta itd. a sve je to bilo pritom protkano Šišovim alegorizmom i transbaroknim jezikom o čemu isto tako svjedoče brojne stranice njegovih knjiga o dr. Zabludovskom; riječ je o autorskom dvojcu – dr. Hansu Christianu Zabludovskom (Zaby) i njegovom promotoru Željku Zorici, od kojih je prvi imaginarni alter ego.
  
  Prolog, dakle, ispisuje Dragana Milutinović kao montažu citata iz spomenutih bestijarija dr. Zabludovskog, pri čemu je parafrazirala i odabrane citate Branka Miljkovića, R. M. Rilkea, Guillaumea Apollinairea, markiza de Sada – četiri omiljena autora koje je Šiš često estetski slijedio u svojim radovima. Uvedeno je  i ono ritualizacijsko pitanje koje je uobičajeno pred kraj života, kada je Šiš postao svjestan da je na kraju životne niti – pitanje koje predstoji svima nama: vrijedi li to što radim, ima li smisla? I tu je uveden Brechtov stih „Je li uspio posao koji je progutao moje dane“ kojim Dina Puhovski završava opernu dionicu, koja je isto tako oblikovana montažom nekoliko Brechtovih songova /pjesama.
  
  Nadalje, drugi dio (Šišov strip Ed Killer) te strip-operne dramaturgije odvijao se u kružnoj dvorani Teatra &TD, koji je temom klimatskoga poremećaja (točnije jednom od tema tog stajaćeg, hodnog dijela predstave, a koju na njemačkom saopćava jedan od konferansjea te punk-ludičke verzije vijesti – Domagoj Janković) činio prijelaz prema središnjemu dijelu predstave koji se na način Dalíjeve paranoično-kritičke metode odvijao u kinu SC, a odnosio se na Šišov strip Ljubavni zivot Fahrije Pešić (Ivan Marušić Klif – animacija strip crteža; Igor Hofbauer – izrada novih crteža bez strip oblačića na temelju postojećega Šišova predloška). Pritom dodane su i pojedine scene iz Šišova stripa Mumije, a u kontekstu cijele te priče o ljubavnim jadima Fahrije Pešić, koja traga za svojim nestalim ljubavnikom, isto tako gastarbajterom u Njemačkoj, sedamdesetih godina u obećanoj zemlji, dodana je i sekvenca u kojoj Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo glumački predočavaju jednu scenu iz Fassbinderovog filma Ljubav je hladnija od smrti (1969).
  
  Središnji dio tog nadrealnoga mikstuma slijedi stripovsku dramaturgiju navedena Šišova stripa: glumački dio uz strip videozida koji dodatno prati scensku izvedbu, tako da likovi djeluju u realnosti na potenciju – kao strip likovi na videozidu i kao dramski likovi (izvedba). Središnji su likovi tog Herz-krimi stripa Fahrija Pešić (Hrvojka Begović), njezin suprug (Sven Jakir) i privatni detektiv Reiner Fass (Zlatko Burić Kićo). Riječ je o tragičnoj sudbini dvoje gastarbajtera na tržištu radne snage (na koje ih je predala/prodala vlastita država) početkom sedamdesetih, koje je sudbina ponovo spojila u Münchenu – Fahriji, koja se uspješno udala za Nijemca, i njezinom nesuđenom ljubavniku Fahri (Fahrija je platila 5000 maraka kako bi se Fahro ilegalno, bez putovnice, prebacio u Njemačku), a kojega je pak ubio ljubomorom zagrižen Fahrijin suprug. Sve to rješava privatni detektiv Reiner Fass, Private Eye posvetno nazvan prema Zoričinom kultnom redatelju, nekoliko puta citatno referiranom u toj scenskoj fantazmagoriji.
  
  I tako se tom kriminalističkom predilekcijom scenski rješava tragični Herz roman iz domaćih crnih kronika. Uglavnom, riječ je o sjajnoj sapunici s političkom kontekstualizacijom koja donosi vrlo jasnu priču o našim gastarbajterima u bivšoj državi, koji su se i vraćali na svoja rodna ishodišta s dobrim mirovinama, za razliku od današnje situacije kada se postranzicijski gastarbajteri više i ne vraćaju jer se i nemaju kamo vratiti, a i ne mogu. Odnosno, kao što je Zlatko Burić (i sâm s iskustvom svojevrsnoga gastarbajtera) nedavno izjavio za Nacional: „Fahrija danas ima smartphone i govoreći u njega pokušava dobiti prave papire, samo što to danas nije za München kao 1984., nego za Irsku.“
  
  U tom spoju melankolije filmskih svjetova Rainera Wernera Fassbindera, klasičnog noir krimića i ekspresionističke groteske Georga Grosza (njegova Maska smrti modificirana je u Šišov strip Mumije) izdvojila bih izvedbeni format Hrvojke Begović kao nesretne Fahrije i njezine dionice-žalopojke u duhu sevdalinki, žalopojnica za voljenom, u ovom slučaju izgubljenom, osobom kao i izvedbe u dada-punk strukturi privatnoga detektiva Reinera Fassa, Private Eye (Zlatko Burić Kićo). Pritom su i kostimografski potencirane njihove strip-uloge: Fahrija u pink umjetnoj bundici i vrtoglavim potpeticama u kojima jedva održava ravnotežu, a privatni detektiv u pantera mačkastom odijelu s iznimnom dozom ozbiljnosti kada ispituje Otta Spitza kao i njegovog bossa Büchnera, talijanskih mafijaša koji jugoslavenske radnike dovode na crno na njemačko tržište rada a pritom slave svoj fascio.
  
  Završne scene, niz scenskih postaja, osobno sam doživjela kao pojedinačne izvedbene i interpretativne susrete pojedinih parova (Dragana i Kićo, Hrvojka i Domagoj, Indoš i Tanja) s Kićinim art svjetovima… i to kao niz izvedbenih posveta Šišovu filmu Cabbage Clairvoyant, manifestu grupe ZZOT, zatim parole iz Makavejevljeve knjige Poljubac za drugaricu parolu… da bi sve završilo šamanskim Kićinim plesom o Kralju Žapcu (žapca viđenoga u Maksimirskom jezeru u posljednjem susretu sa Šišom) koji se asocijativno otvara kao spomen Kralja Guštera Jima Morrisona. I uslijedila je glazbeno-operna završnica u foajeu SC-a, s velikom glazbenom šahtofon-kutijom, s početnim drvenim začudnim instrumentom nalik, kako bih nevješto opisala – špičastim guslama, dok na harmoniju svira i kroz njega puše Henning Frimann Larsen (iznimna glazbena modulacija indijskoga harmonija i kao puhaćega instrumenta). Kao što je navedeno u programskoj knjižici, glazbu u predstavi su skladali Miro Manojlović, Henning Frimann i Peter Ole Jørgensen, a kao kostimografi navedeni su Twins – Domagoj Štimac i Damir Begović.
  
  Ukratko, riječ je o glazbeno-opernoj završnici te miksture stripa, opere, čitanja, odnosno kako su sami izvođači/ice (njih sedamnaestero iz različitih medija) odredili tu svoju scensku miksturu – strip koji se pjeva i predstava koja se čita. I to sve protiv svijeta u kojemu je ljubav hladnija od smrti, kako bi to rekao Šišov redatelj Rainer Werner Fassbinder, jedan od njegovih cimera u Institutu dr. Zabludovsky. Zavazda… Obavezno pogledati jer u srcu ostaje toplina.

  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 21. ožujka 2018.
  
  Željko Zorica Šiš
  Ljubavni slučaj Fahrije P.
  usuglašivač ideja Zlatko Burić Kićo 
  premijera 13. prosinca 2017.
  autorski tim: Zlatko Burić Kićo, Dragana Milutinović, D.B. Indoš, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer, Henning Frimann Larsen, Peter Ole Jørgensen, Twins – Domagoj Štimac i Damir Begović, Ana Janjatović Zorica, Vedran Hleb
  skladatelji Miro Manojlović, Henning Frimann, Peter Ole Jørgensen, kostimografi Twins – Domagoj Štimac i Damir Begović, oblikovatelj rasvjete Damir Kruhak, fotograf Damir Žižić, grafička dizajnerica Lana Grahek