Step (tap dancing) je oblik plesa kojeg karakterizira stvaranje zvuka udaranjem (step) cipela o pod kao poseban oblik korištenja udaraljki (percussion). Zvuk se proizvodi step cipelama koje imaju metalne tapove na prstima i petama. Osim step cipela koje se koriste za rhytham tap postoje i soft shoes bez metalnih dodataka na podplatima te se one razlikuju u zvuku koji proizvode (ovakve cipele često se koriste za sand dance pri kojem se zvuk proizvodi ili bolje rečeno pojačava odnosom stopala/cipele i podloge na kojoj su zrnca pijeska).
Nastanak i razvoj stepa
Sam termin step, odnosno tap dance nastaje tek u 20. stoljeću, međutim ples u kojem se proizvodi zvuk udarajući stopalima o pod nastao je mnogo ranije. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je step izvorno američki oblik plesne umjetnosti, a o njegovom nastajanju ima nekoliko teorija. Svaka od tih teorija u nekoj mjeri potvrđuje shvaćanje nastanka stepa kao interkulturne fuzije irskog jigs plesa, afričkih plemenskih plesova te engleskog clog plesa procesima imitacije, asimilacije i transformacije. Jedna od teorija nastanka stepa govori kako je step nastao na brodovima doseljenika koji putuju prema Americi tako što su Irci i afrički robovi pjesmom i plesom zabavljali kapetana i ostale putnike broda.
Druga, (opće)prihvatljivija verzija ove priče vezana je uz povijesnu činjenicu s početka 19. stoljeća kada u Ameriku dolaze crni robovi. Njima je zabranjeno svirati bubnjeve te su umjesto bubnjanja ritmove stvarali nogama. Veliki dio robova radi na plantažama pamuka gdje su, budući da im je bilo zabranjeno govoriti materinjim jezicima, komunicirali ritmom tako da ih vlasnici ne razumiju. U isto vrijeme u Ameriku dolaze i irski doseljenici koji sa sobom donose i razvijaju nacionalni irski ples clogging. Oko 1840. godine izvrstan plesač William Henry Lane, poznat kao Juba, dobiva slobodu (postaje oslobođeni rob) i putuje po Americi plešući. On sreće Irca Johna Diamonda, odličnog clog plesača te njih dvojica zajedno putuju po Americi dijeleći dva različita načina percussive dancea. Dolazi do miješanja te dvije tehnike/stila i početka stepa kakvog danas poznajemo.
Nakon Građanskog rata u Americi, najpopularniji oblik zabave su tako zvani minstrel showovi u kojima bijeli zabavljači boje lica u crno i imitiraju crnački način pjesme i plesa. Obzirom da je obojenima bio zabranjen nastup dolazi do bizarne situacije u kojoj se afrikanski zabavljači, kako bi im se omogućilo izvođenje, prerušavaju u sebe tako da svoja lica boje na isti način kao što to čine bijelci – tako da se ne zna da nisu bijelci.
Početkom 20. stoljeća zabrana točenja alkohola zatvara klubove, a lokali preživljavaju angažiranjem plesača stepa, čija popularnost raste. Svi tadašnji step plesači/zabavljači su isključivo crnci, ali je publika isključivo bijela i ulaz je zabranjen crncima. Poznati su zabavljači Louis Armstrong, Cab Calloway, The Nicholas Brothers; nastaje i ženska grupa The Cotton Club Girls ali za isključivo svjetlopute crne djevojke. Nekoliko godina kasnije se u publici otvara mali kutak za crnu publiku.
Tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća dolazi do popularizacije mjuzikla na velikom platnu. U to vrijeme su dva od tri snimljena filma bili mjuzikli i u svakom se plesao step. Mjuzikli su generalno imali zadatak dizanja morala publike zbog velike ekonomske depresije te se step u mjuziklima koristi za vesele plesne brojeve. Najveća promjena vezana uz razvoj stepa u tom razdoblju je pojava step plesačica. Dotada je step bila dominantno muška plesna tehnika.
Po završetku ere mjuzikla pada i popularnost stepa. Crni ljudi izbjegavaju pričati o tome jer smatraju da se tijekom i nakon minstrel perioda preko stepa podrugljivo gledalo na crnačku robovsku kulturu. Tek krajem osamdesetih godina 20. stoljeća s popularnošću filma Tap (1989.; redatelj Nick Castle; u glavnim ulogama su poznati step plesači Gregory Hines, Sammy Davis Jr. i Savion Glover) publika se ponovno vraća ovoj scenskoj tehnici i stilu plesanja. Od tada se step dalje razvija po Americi, ali nije popularan u svijetu. Početkom 21. stoljeća dolazi do fenomena step festivala, prvo u Americi i onda se šire dalje.
Odnos zvuka i pokreta
Kako definirati odrednice stepa koje ravnopravno zadiru u kategorije plesa i glazbe, zvuka i pokreta. Nastaje li zvuk zbog pokreta ili pokret zbog zvuka? Koja je primarna motivacija step plesača: proizvesti zvuk/glazbu (pomoću pokreta) ili pokret (koji zvuči)? Pleše li se step na/uz glazbu ili se njime tvori glazba? Ako step čini glazbu vidljivom tada on postaje glazba gluhima. Dok s druge strane, step čini pokret zvučnim, stoga ga možemo nazvati plesom za slijepe. Dakle, nerazdvojivost pokreta i zvuka te njihov kompleksan odnos kojim oni zapravo jedno drugoga uvjetuju osnovna su odrednica step plesa.
Sva glazba nastaje pokretom; ruke na klavijaturi, upuhivanje daha na puhačkim instrumentima… Međutim, glazbenik pleše nehotično, njegov pokret je samo nusprodukt tvorbe zvuka dok steper proizvodi i razvija pokrete koji stvaraju glazbu radi pokreta samih. Step se može plesati na glazbu i kao glazba. Zvučni koraci mogu biti sinkronizirani sa glazbenom podlogom ili mogu biti kao drugi sloj glazbe, nadopuna podlozi. Kada se steper nađe u glazbenom bendu njegove step cipele postaju instrument ravnopravan svim ostalim glazbalima. Međutim, stepati se može i bez glazbene podloge, a capella, tako da zvuk koji se plesom proizvodi postaje glazbom.
Odnos pokreta i zvuka, kako i zašto jedno drugo uvjetuje ili podržava, jesu li u savršenoj sinkroniji ili jedan drugog nadopunjuju odrednice su i stilskog izričaja i preferencija izvođača. Kada govorimo o preferencijama izvođača važno je spomenuti mogućnost izbora koju imaju: ili unaprijed skladati i fiksirati pokret i zvuk u čvrstu koreografiju/rutinu ili se koristiti metodom improvizacije skladajući zvuk čineći pokret u danom trenutku. Step plesači razviju navike, preferiraju određene korake i kombinacije koraka te individualni način fraziranja glazbe. Stoga, kada govorimo o metodi improvizacije u step izvedbi, osobni habitus u plesnom vokabularu i osobna preferencija fraziranja glazbe čine step improvizaciju unikatnim potpisom step plesača. Kada govorimo o skladanju glazbe step koracima neizostavni termini su sinkopa, fraziranje i ritmizacija.
Dva stila stepanja: Broadway tap i Rhytham tap
Step je na međi stoljetne debate o tome je li ples narativna ili apstraktna umjetnost, i po tom pitanju razlikujemo dvije glavne struje step izričaja: broadwayski stil, njegovan kroz filmske i kazališne mjuzikle, te rhytham tap – barski/jazzerski/ulični stil koji živi po jazz klubovima gdje je step plesač glazbenik jazz banda. Osim što Broadway tap i Rhytham tap možemo promatrati kroz njihov odnos prema fabuli, oni se razlikuju prema davanju prioriteta zvuku ili pokretu. Plesači koji njeguju broadwayski stil naglasak stavljaju na vizualni aspekt plesa stavljajući tako akustiku u drugi plan, dok se plesači rhytham tapa u prvom redu smatraju glazbenicima pri tome zanemarujući estetiku pokreta. Drugim riječima, plesači Broadway tapa su lijepi, skladni, svjesni linija koje njihovo tijelo stvara dok proizvode pokret/zvuk, a Rhytham tap plesači su neugledna izgleda, često pogrbljeni, ne mareći kako njihovo tijelo izgleda dok proizvode zvuk/pokret.
Step u Hrvatskoj
Prve podatke o stepu u Hrvatskoj pronalazimo u Zagrebu u drugoj polovini 1930.-ih. Tada je školu stepa vodio plesač i koreograf Rod Riffler, nedavno, od biografskog dramskog filma Branka Ivande Lea i Darija (2011) više spominjan kao pedagog zagrebačke glumačke i plesne zvijezde, male Lee Deutsch.
Posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj dolazi do većeg zanimanja za step plesnu tehniku. Step u kazalištu, sa naglaskom na Gradsko kazalište Komedija, čiji plesni ansambl često u repertoarnim predstavama koristi step tehniku u plesnim brojevima primjer su kazališnog broadwayskog stila stepanja. Legendarna Lili Čaki ukorijenila je step u Gradskom kazalištu Komedija. Nakon njezina umirovljenja step edukaciju glumaca i plesača kazališta te koreografiju step plesnih brojeva preuzeo je Bojan Valentić. Hit predstava Kauboji (premijerno izvedena 2008) zagrebačkog teatra EXIT popularizirala je step plesnu tehniku te potaknula interes glumaca, redatelja i plesača za step edukacijom.
Osim kazališne scene u Hrvatskoj djeluju dva velika plesna studija koja promoviraju i educiraju (većinom djecu i mlade) step tehnici. Plesni studio Step by Step sa sjedištem u Zagrebu pod umjetničkim vodstvom Jasminke Zajec te Plesni studio Step n' Jazz pod umjetničkim vodstvom Shone i Linde sa sjedištem u Dubrovniku dvije su organizacije koje njeguju step tehniku i kroz natjecateljski ples. S obzirom da step od svojih početaka njeguje kulturu nadmetanja i dokazivanja boljega nije neobično da je International Dance Organization (IDO) te Hrvatski Show Dance Savez kao njegova članica među svojim disciplinama veliko mjesto dao upravo stepu.
Od 2012. godine u Hrvatskoj se održava i prvi festival stepa. Dubrovnik Step Festival u organizaciji Plesnog studia Step n' Jazz održava se svake godine sredinom kolovoza u trajanju od pet do sedam dana te okuplja vrhunske i trenutačno najaktualnije svjetske nastavnike/predavače stepa, hrvatske i inozemne step plesače (polaznike radionica) i zaljubljenike u step (radoznale promatrače i podržavatelje festivala).
Čini se da je Hrvatska step plesna scena prilično razgranata, aktualna i drži korak sa svjetskim aktualnostima. Međutim, kao i većina plesne umjetnosti marginalizirana je i nedovoljno promovirana. S obzirom na neodvojivost zvuka i pokreta te njihov kompleksan odnos mišljenja sam da bi step mogao biti polje interesa mnogih umjetnika; prvenstveno glazbenika, glumaca i plesača (bez obzira na stil koji njeguju). Možda je upravo step jedna od mogućih inspiracija suvremenih sinestezija i umjetničkih inovativnim fuzija?
© Marija Dujmić, PLESNA SCENA.hr, 25. travnja 2018.
