Časopis za plesnu umjetnost Kretanja Hrvatskog centra ITI u dvadeset i devetom broju spretno artikulira sedam različitih pogleda na gorljivu važnost pitanja koja dodiruju plesnu umjetnost i nepovoljne uvjete rada s kojima se plesni umjetnik (u širem smislu svaki umjetnik, pa i u najširem – čovjek) susreće te razmatraju kako i koliko to smije i/ili mora utjecati na proces i rezultat umjetničkog rada, a koje glavna urednica Ivana Slunjski u Uvodniku kontekstualizira. Stoga prekarnost, kao glavno obilježje iskustava autorica tekstova drži okosnicu čitavog broja i povezuje plesnu struku s drugim strukama koje spadaju u nesretni prekarijat posttrazicijskog hrvatskog društva te tako grade hvalevrijedan prostor za dijalog, potporu ili barem razumijevanje. Za otvaranje zahtjevnog diskursa poput prekarnosti suvremene plesne scene autorice su istražile što sam rad znači za struku i izvan nje, izvan granica unutar službenih poslova (uz aktualno i osjetljivo pitanje majke, rada u kući), promatranje sadašnjeg društva na socio-ekonomskoj razini te dijakronijski i sinkronijski pregled uvjeta rada.
Ana Fazekaš u Nevidljivost emocionalnog, kućnog i umjetničkog rada kroz plesnu predstavu Dancing Moms (2017) Ivane Kalc i Mile Čuljak preispituje rad kao pojam koji posao plesačice povezuje s poslom majke, u suštini sveden na nepovoljnu i nedostatnu institucionalnu i društvenu podršku. Već spomenuta Semijalčeva pjesma I Danced važan je element predstave koji verbalizira sve one postojeće i moguće razloge i uvjete kroz koje je plesačica primorana plesati „unatoč svim šansama“, a uz druga dva teksta predstavlja književni predložak koji vodi kroz pregled tema predstave. Raspon emocija koje odabir plesa kao struke izaziva, od idealizirane euforije do suočavanja sa stvarnošću i egzistencijalnim problemima koje prizemljuju nezahvalni uvjeti za rad, jasno se može povući paralela s danas paradoksalno marginaliziranim i idealiziranim pojmom majke, a taj paradoks zaista neodoljivo podsjeća na onaj zaštićenih životinjskih vrsta koje su dovedene na rub opstanka. To su i autorice primijetile i poslužile se formatom televizijske popularno-znanstvene emisije o ugroženoj vrsti – Majci.
Plesna predstava Spore (2016.) kolaborativne izvedbene skupine BADco. Jeleni Mihelčić poslužila je kao impetus za tekst Plesanje neplesanja: O plesačkom radu u klijentelističkom kapitalizmu. Uz kratki uvod koji iznosi refleksiju na suvremeno društvo koje neprestano ubrzavajući pod krilaticom vrijeme je novac zaboravlja što bi kontinuirani, uporni, katkad i nužno spori rad mogao postići, BADco. iskušava takvo društvo kada se primjenjuju postupci retardacije te se manifestira svojevrsna tjeskoba kao nusprodukt doba u kojemu profit, rezultat najčešće materijalne proizvodnje, postaje glavni kriteriji o radu kojeg društvo vrednuje i cijeni. Pokretom dočarana vrtnja u krug kao ultimativni prikaz sizifovski opetovane radnje prikazuje petlju pospremanja kojoj je jedini cilj kapitalizmu neuzbudljivo, a opet neosporno potrebno, održavanje. Stoga pospremanje i jest jedno od najreprezentativnijih prekarskih zanimanja, jer poput plesa nema produkt koji podilazi kompetitivnosti i zadovoljavanju materijalnih prohtjeva. Kako autorica teksta apostrofira, suvremena plesna umjetnost tržišno je neisplativa, i stoga intuitivno vezana za one struke koje muče isti problemi. Uz nekoliko ekonomsko-statističkih podataka iz Hrvatske u usporedbi s onim iz Europske unije omogućeno je bolje i objektivnije razumijevanje problema, a čitav diskurs zaokružuje vraćanje na kompetitivnost koja bi uz dosljedne kriterije moglo reducirati barem nepredvidivost, a u najboljem slučaju rezultirati motivacijom za kvalitetniji sadržaj i sistematičnijim odabirom izvedbenih projekata.
Tekst Jačanje diskurzivnih praksi Ivane Slunjski hrvanje plesnih umjetnika s trenutnim ekonomskim stanjem sažima u nekoliko ključnih trenutaka: uspostava tržišnog najamnog rada, pojava umjetničke avangarde, i uz nju neodvojivo pitanje vrijednosti umjetničkog rada, te otpor prema proizvodnom radu koji se realizira minimaliziranjem tjelesnoga, a maksimiziranjem racija. Upravo taj zadnji punkt autorica povezuje s tendencijom plesne struke interdisciplinarnim metodama kojima sve češće pribjegava, navodi prekarnost plesne umjetnosti kao rezultat takvih težnji, a proizvodnju subjektiviteta jedinim preostalim proizvodom koji ples može ponuditi kapitalističkom sustavu vrijednosti.
Kratki pregled (manjka) institucionalne brige i mijenja unutar struktura potaknuti napuštanja socijalizma danas je najjasnije vidljiv u raznim umjetničko-sindikalnim udruženjima koja nerijetko predstavljaju jedinu potporu u radu. Slunjski uočava njihov krajnji rezultat koji je najčešće daleko od početne ideje solidarnosti, a plesni umjetnici često nemaju dovoljno elana ili mogućnosti sami sebi osigurati sredstva, tako da solidarnost u punom smislu te riječi često ostane neostvarena. Razgovor U kakvom sistemu na(ne)staje umjetnost danas u sklopu programa Futur II – prostor za ljude i ples s ciljem rasprave o raspoloživosti javnih dobara grada Zagreba u kontekstu poboljšanja uvjeta suvremene plesne scene dotaknuo se dugogodišnje boljke autonomije Zagrebačkog plesnog centra, ali i drugih prostora. Generacije mladih akademskih plesača kojima je grad pružio obrazovanje, ali ne i autonomnost unutar institucionalnih okvira, upozorava Ivana Slunjski, može se odraziti i na njihov umjetnički rad.
Kratkim pregledom razvoja suvremene plesne scene u Hrvatskoj druge polovice 20. stoljeća u tekstu naslovljenom Prekarni plesni radnici: Između socijalne osjetljivosti i umjetničke odgovornosti Maja Đurinović kroz pojmove slobode i autonomije umjetnika ispituje veze između ekonomske moći i umjetničkog subjekta. Primjećuje da primijenjene umjetnosti mogu poslužiti kao alat za pridobivanje takve sigurnosti, no estetska i artistička vrijednost motivirana opstojanjem ostaju u drugom planu. Maja Đurinović kao članica Komornog ansambla slobodnog plesa (KASP-a) svjedoči egzistencijalne nužnosti bavljenja drugim poslovima (nerijetko uz paralelno studiranje), jer su dotacije uvijek bile nedostatne. Studio za suvremeni ples pod vodstvom Tihane Škrinjarić ne bježi od angažmana u zabavnim formatima, a zanimljivo je da su tada članovi ansambla izdvajali u zajednički fond određeni postotak novca zarađenog zabavnim programom. Priča Zagrebačkog plesnog ansambla bliska je onoj Studija. Ubrzo su uslijedile i prve institucionalne potpore te uvođenje tečaja kao dostatan izvor prihoda. Baletni umjetnici imaju drugačiju, sigurniju institucionalnu strukturu unutar kazališta i njima za razliku od nezavisnih kolega nesigurnost nije svakodnevnica. Ipak nisu u potpunosti lišeni osjećaja nesigurnosti i bespomoćnosti birokratske nesuvislosti jer imaju uskraćen beneficirani radni staž koji između ostaloga, kako Maja Đurinović naglašava citirajući istraživački rad ravnateljice riječkog Baleta Maše Kolar, koči mlade baletne umjetnike i zanemaruje situaciju ostarjelih tijela u radu ansambla. Nju opet možemo povezati s manjkom senzibiliteta prema plesu kao radu u punom smislu te riječi.
Iva Nerina Sibila tekstom Pitanje dvorane vodi u prostore uvježbavanja plesa i polemizira kontekstualnost koju prostor plesu nudi ili nameće, ali i prostore postavljanja ključnih pitanja pri stvaranju onoga što možemo nazvati plesnom predstavom, ili ako se postavimo općenitije i apstraktnije jednostavno – plesom, plesanjem. To su osnovna pitanja koja Iva Nerina Sibila zgušnjava u jedno jedino – „Što pokrećemo pokrećući sebe?“ Na to pitanje odgovara u deset točaka kojima, kako kaže, opravdava svoj rad u široj društvenoj zajednici gotovo svakodnevno. Pitanje smisla plesanja nameće se kada državni ili tržišni sistem evaluira rad plesnih umjetnika, što je već samo po sebi problematično utoliko što se izvedba razvija iz subjektiviteta i obraća se individualnosti recipijenta, a time razvija egzistencijalnu krizu na svim razinama umjetničkog i osobnog iskustva. Već spomenuti tečajevi i satovi plesa donekle sistematiziraju neuhvatljivost prirode plesnog izraza, ali nikako nisu sasvim sigurne zone u kojima se plesači ne osjećaju izloženo, jer iskustvo i dotrajalost tijela kreću se obrnuto proporcionalno kako se nagomilavaju godine plesačke prakse. Pitanje znanja o plesu, o (ne)mogućnosti prenošenja istoga vraća se opet u dvoranu. Granice između forme probe i izvedbe, kao ona između osnovnih uvjeta i nedostatnosti istih, ostaje tanka i nedefinirana, a plesne umjetnike ostavlja u konstantnoj izloženosti nesigurnosti.
Tekst Izvoditi iskustvo – onakvo kakvo jest Ivane Rončević važnost okolnosti za rad stavlja ispred formiranja i realizacije umjetničkog koncepta i preispituje mogućnost autonomije u nedostatku preduvjeta za neovisna istraživanja. Izbacivanjem starih koncepata iz istraživanja koji dolaze nesvjesno stvara novu podlogu za „to što jest, a to što jest zapravo je iskustvo, iskustveno stanje, dio, princip, želja i cilj“ (79) što navodi kao uvjete za interakciju s publikom, a svjesno izbjegavanje naučenog pokreće želja za izbjegavanjem autoriteta koji se neminovno nameću pri svakom pedagoškom i edukacijskom postupku. Shvaćanje svoga identiteta kao sklopa utjelovljenih hijerarijski viših entiteta struke, u igri koja pokušava negirati kapitalističko ustrojstvo – makar u umjetničkom smislu, postaje revolt automatiziranom pokretu. Ivana Rončević je toj problematici pristupila u okviru somatske prakse koja za cilj ima potpunu svijest o tijelu sebe i drugoga, a s dramaturginjom Ninom Gojić otvara mnoštvo drugih, izuzetno interdisciplinarnih pitanja koja se odmotavaju na temelju odnosa dramskog i koreografskog.
Dramaturginja Mila Pavlović u suradnji s plesnom umjetnicom Anom Kreitmeyer s kojom radi na umjetničkom istraživanju U drugim tijelima, paralelno piše opažanja u dnevničkom formatu koji je objavljen pod naslovom Dnevnik rada okolnosti proizvodnje jednog umjetničkog istraživanja s napomenama da je forma fragmentirana u vremenskom kontekstu, da je tekst osoban te da je praksa u njemu neodvojiva od uvjeta proizvodnje. Prvo objašnjava metodologiju istraživanja i dokumentacije, a pisanje o plesu temelji na terminologiji koju može općenito svrstati u terminologiju znanosti o umjetnosti. Odmah stavlja rad u kontekst prototipnih tema suvremene plesne umjetnosti. Ona umjesto da se suoči s problematikom, samo iznova tematizira i teoretizira te se stvara nova vrsta estetike koja ne pruža rješenja, a zatvorenost u vlastiti stručni diskurs otežava uspostavu komunikacije sa širom javnosti. Zatim bilježi susret s Anom Kreitmeyer u Berlinu u kojemu je tada prvi puta održana serija okruglih stolova s ciljem lokalnog unapređivanje uvjeta plesne scene u koju su bili uključeni neovisni plesni umjetnici i tijela državne uprave i kulturni djelatnici. Mila Pavićević umjetničko istraživanje definira s naglaskom na postupak istraživanja kao svrhe projekta, a zatim se bavi konkretnim slučajevima jasnog zanemarivanja potreba plesne scene – od manjka financija, koje se još i može opravdati općenito lošom politikom države, do oduzimanja prostora, te frustrirajuće poricanje i onemogućavanje institucionalne autonomije ZPC-a. Dnevnički prilog završava pitanjem koje pogađa u srž problema nevidljivosti plesnog rada o kojemu svaki prethodni tekst progovara. To pitanje odnosi se na zajednicu širu od uskog stručnog umjetničkog kruga koja i kada obraća pažnju kao da ne razumije i ne poistovjećuje se s problemima plesne struke. Kako taj šum u komunikaciji napokon nadglasati?
Radno, rodno, socijalno, političko, ekonomsko, estetsko i moralno – Kretanja br. 29 hvataju se ukoštac s raznim aspektima neizvjesnosti prirode posla plesnog umjetnika na lokalnoj hrvatskoj sceni, ali Hrvatsku smješta i u širi geo-politički okvir problematike rada. Kroz tekstove koji svjedoče dijeljenju sudbine s drugim zvanjima i zanimanjima, ponekad preklapajući nekoliko prekarnih funkcija koje mogu biti i obiteljske i poslovne, zatim kroz tekstove koji donose podatke relevantne za shvaćanje uvjeta nastajanja suvremene hrvatske plesne scene, kao i za procjenu stanja u plesnoj struci danas, te na kraju dnevničkim zapisima koji su neposredni iskustveni dokazi, pružen je materijal za daljnja razmatranja o konkretnim rješenjima, odnosno o njihovoj realizaciji. Jasno su postavljeni ciljevi koji se mogu iščitati iz tekstova, a njihova bolja artikulacija kojoj je pridonio i novi broj Kretanja dovodi struku barem jedan korak bliže realnim poboljšanjima na svim razinama.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2018.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE